Zamjena stanovništva iz (samoizjedajuće) perspektive progresivizma

Komentirajući činjenicu da više od trećinu bečkih osnovnoškolaca čine djeca islamske vjeroispovijesti bečki dogradonačelnik Christoph Wiederkehr rekao je da to nije loše jer je vjera ionako privatna stvar pojedinca, a vjerska sloboda vrlo vrijedna stvar. Njegova izjava predstavlja plastičan primjer koji reflektira širu vrijednosnu pogubljenost, faktičku dezorijentiranost i opću fragmentiranost kvazihumanističkog suvremenog zapada.

Kako to često biva s progresivističkom logikom, Wiederkehr je dao izjavu koja izjeda sebe samu. Ako je, naime, religiji mjesto u privatnoj sferi, onda je kontradiktorno reći da je dobro što se sastav stanovništva mijenja u smjeru one religije koja za sebe nikada neće reći da je samo privatna stvar. Islam u prijevodu znači pokoravanje i svatko tko imalo poznaje islamsku teoriju zna da bi ovakvu dogradonačelnikovu izjavu svaki vjerodostojni musliman trebao shvatiti kao uvredu, jer nijedan od njih ne može, slijedeći svoja vjerska načela, pristati živjeti u sekularnom društvu, a kamoli u toliko sekularnom društvu koje vjeru gura na same margine ljudske egzistencije. Krijući se pod plaštom sekularizma i humanizma, Wiederkehr i njemu slični dokidaju sekularizam i humanizam tako što u ime svojih partikularnih interesa kao korisne idiote iskorištavaju ljude koji sa sekularizmom ne mogu supostojati.

Kako bi paradoks bio veći, valja se prisjetiti geneze koncepta sekularizma, na koji se globalistički gospodin poziva. Tezu da je vjera privatna stvar odvojena od javnog života omogućila je upravo ona religija koju globalisti i progresivisti žele iskorijeniti - kršćanstvo. "Bogu Božje, a caru carevo" kao načelo je toliko usađeno u našu civilizaciju da smo zaboravili odakle je ono uopće proizašlo. Kršćanstvo se ne nameće, ne poziva autoritarno svakoga na pokoravanje, već se pojedincu nudi kroz njegovu slobodnu volju i kroz njegovu usađenu savjest. Umjesto da ruši vrata, Krist na vrata kuca iščekujući naš odgovor. To je temelj sekularizma i vjerske slobode, a ne nekakva moderna utopijska izmišljotina da vjera nije važna i da je se može gurnuti na marginu. Sloboda je u srži kršćanstva i ta je, u povijesnom smislu, jedinstvena sloboda pripremila teren za liberalno društvo u kakvom moderni zapad uživa. Ipak, njegov je lagodan život kao jednu od svojih nuspojava proizveo i novu razinu ljudske oholosti. U toj smo se oholosti zavarali idejom da smo prerasli temelj svoje slobode, da ga se možemo riješiti, a da pritom ne ostanemo i bez njegovih posljedica.

Sloboda, tolerancija, sekularizam - važni društveni koncepti, no koncepti koji moraju biti kontekstualizirani, odnosno koji ne mogu biti temelji na kojima civilizacija stoji, već posljedica nekih puno dubljih temelja. U suprotnome dolazi do onoga čemu sada svjedočimo - do trojanskog konja nominalne slobode, tolerancije i sekularizma u kojem se kriju totalitarizam, netrpeljivost i ovosvjetovne parareligije. Licemjerni bečki dogradonačelnik zagovara sekularizam, ali sekularizam samo za tradicionalne religije, odnosno samo za jednu tradicionalnu religiju koja mu je darovala civilizaciju koju sada uništava. Svoja ideološka uvjerenja pak ne želi ostaviti u sferi privatnog, nego ih nametnuti svakome, što smo među ostalim mogli vidjeti kada je u javnosti agresivno nametao parareligiju covida. Čovjek koji je do jučer sudjelovao u zatvaranju ljudi neposlušnih farmakološkoj tiraniji danas laprda o tome da se umjesto "netolerantnog" katoličkog vjeronauka u škole mora uvesti predmet "demokracija". Sačuvaj nas, Bože, moderne demokracije i sekularizma - tih karikaturalnih štitova naših laži i kukavičke pasivnosti.