Obrana generalizacije

Moderno je društvo prožeto tezom da se "ne smije generalizirati". Možda jesmo donijeli ispravan zaključak o nekom partikularnom fenomenu, ali moramo biti jako oprezni da taj zaključak ne apstrahiramo, već da ga ostavimo takvim kakav jest – partikularan i neuklopljen u cjelinu. Slična je implikacija prisutna i u onoj poznatoj "nemoj filozofirati", koja zaboravlja da je svaka ljudska intelektualna disciplina rođena od jedne jedine majke – filozofije. Filozofija, ili ljubav prema mudrosti, bavi se proučavanjem načela, odnosno onoga što stoji iza svake partikularnosti. Partikularnosti su važne jer se apstraktni fenomeni u materijalnom svijetu spoznaju kroz svoje konkretne manifestacije, no naš intelektualni i spoznajni rad ne bi, barem ako je slušati naše pretke filozofe, trebao stati na tome.

Zavirivši u povijest, ubrzo uviđamo da današnje inzistiranje na specijaliziranosti nauštrb generalnosti nije ljudski standard, već iznimka na povijesnoj lenti. Antički grčki filozofi nisu bili svestrani samo zato što su imali manje ukupnog faktičkog znanja nego mi, već i zato što su u svom pristupu svijetu težili svestranosti. Poznata legenda tako kaže kako je otac Aleksandra Velikog jednom prilikom uhvatio svog sina dok je ovaj svirao flautu te ga upitao nije li ga sram toliko vrsno svirati, implicirajući da dostizanje takve kvalitete sa sobom mora nositi zapostavljanje drugih, jednako bitnih životnih sfera. Filip II. smatrao je dakle da je raznolikost znanja vrjednija od proste količine znanja.

Filozofija se kasnije, širenjem spoznaje, uistinu jest prirodno razgranala na razne konkretne discipline, svaka od kojih se bavi određenim aspektom bitka, jer kako su se naše spoznaje širile, tako se i stvorila potreba za profesionalizacijom raznih pristupa hvatanju znanja. Međutim, taj se prirodan tijek grananja naših intelektualnih disciplina zaustavio kada se svaka od tih disciplina počela zatvarati sama u sebe, ograđivati se od interdisciplinarnosti i inzistirati na vrhunaravnoj, neopovrgljivoj specijaliziranoj stručnosti svojih članova.

Dio uzroka problema može se pronaći u pogrešnom pogledu modernog čovjeka na prirodne znanosti. Današnje javno mnijenje znanost voli promatrati kao nekakvu grandioznu disciplinu koja se kroz povijest uvijek borila za istinu, usprkos tome što je istina, pa time i ona sama, često bila napadana od drugih dogmatičnih disciplina i nepreispitanih ljudskih uvjerenja. Često se u tom smislu nameće prividna povijesna dilema između znanosti i vjere, no samo malo grebanje ispod površine dovoljno je da se ta dilema prokaže kao lažna. Uzmimo za primjer disciplinu danas znanu kao geologiju. Geologija se u svojim začecima zvala prirodna teologija te je, kao i mnogo drugoga, bila proučavana prvenstveno od klera.

Vjernici su, kako je briljantno sažeo C. S. Lewis, a moderan čovjek potpuno potisnuo iz sjećanja, kroz cijelu povijest proučavali prirodu jer su ih zanimali njezini zakoni, a njezini zakoni su ih zanimali zato što su vjerovali da postoji netko tko je te zakone uspostavio. Upravo potraga za tim Nekim bila je vodeći motiv našim srednjovjekovnim precima – koji su mnogo manje mračni nego što ih mi danas volimo prikazivati – za uzdizanje nekih od prvih zapadnih obrazovnih institucija, škola i sveučilišta, kao i za očuvanje pismenosti koja se stoljećima njegovala praktički isključivo u nekoliko vjerskih oaza. Danas raširena dilema "znanost ili vjera" kroz većinu je prošlosti naše civilizacije bila nepostojeća. Znanost je bila promatrana kao put prema vjeri, odnosno vjera kao preteča i motiv bavljenja znanošću. Negirati tu činjenicu možemo samo pod uvjetom da se, primjerice, cijela škola skolastike izbriše iz kolektivnog sjećanja i povijesnih udžbenika.

Primarna distinkcija između nas i naših predaka dakle nije to što smo mi nastrojeni znanstveno, a oni religijski, već to što su oni i znanosti i vjeri pristupali holistički i interdisciplinarno, dok smo mi religiju potisnuli, da bismo zatim religijski počeli pristupati znanosti. Jedna od često ponavljanih mantri našega doba jest stoga: "nemojmo generalizirati". Generaliziranje je pak nekada predstavljalo središnju točku svake ljudske spoznaje. Iz fragmentiranih i raspršenih svjetovnih činjenica težili smo doći do generalnih, apstraktnih spoznaja o tome zašto smo na ovome svijetu, tko nas je ovdje postavio i kako bismo u njemu trebali djelovati. Cijela Platonova filozofija jedno je veliko ukazivanje na to da je generalizacija temeljni čin kojim čovjek nadjačava svoju prolaznost i svojim umnim sposobnostima uplivava u vječnost generalija, u vječnost Formi.

Richard Weaver u tom je smislu ukazao na veliku promjenu u ljudskom ophođenju prema svijetu oko sebe kada smo se, umjesto na Istinu, počeli pozivati na činjenice. "Činjenice ne mare za tvoje osjećaje", kaže paradoksalno jedan od modernih konzervativnih trustova mozgova, a sveprožimajuća sila tzv. "fact-checkinga", koja se navodno bavi "samo činjenicama", to potvrđuje i sa suprotne strane ideološkog spektra. "Samo činjenice" iluzija je koju si je moderni čovjek prodao kako bi svoj potisnuti duhovni nagon usmjerio na nešto, znajući da to nešto više ne smije nazivati bogovima. Naš je odnos spram činjenica uvelike nalik na odnos naših dalekih predaka spram svojih božanstava. Što božanstvo činjenica kaže, tako jest, a svatko tko se tome kritički suprotstavi, ili ih makar samo pokuša uklopiti u nekakvu smislenu cjelinu, to čini na vlastitu odgovornost.

U društvu 21. stoljeća sve je očitiji široki pad kvalitete. Tehnologija kojom se toliko dičimo ne razvija se dovoljno brzo da bi nadoknadila pad naših sposobnosti (štoviše, vrlo je vjerojatno da taj pad i sama katalizira). Usprkos svim našim strojevima i znanju, naša je arhitektura prolazna i bezlična. Naše su trgovine prepune robe, no ta je roba većinom jednolična i kratkotrajna. Naši su lijekovi sve manje efektivni, pa su samim time sve češće u naše ruke gurani marketingom umjesto stvarnim benefitima. Čak i naše znanje, pod krinkom skepticizma, paradoksalno postaje sve dogmatičnije. Sve je više ukalupljivanja, "slušanja struke", političke korektnosti i sl., a sve manje provokativnog kritičkog razmišljanja, britkosti na jeziku i onog istinskog skepticizma, koji je na kraju svoje skeptičnosti dosljedno skeptičan i prema samome sebi.

Naša nam je specijaliziranost obećavala racionalističku utopiju, a dovela je samo do jednog vrijednosno nepovezanog skupa ljudi s parcijalnim znanjima o jalovim činjenicama koje ne nude ama baš nikakve odgovore u sferi duhovnog i vrijednosnog. Koristeći se Humeovom giljotinom, mogli bismo reći da o podosta stvari imamo deskriptivno znanje – o tome što nešto jest – no preskriptivno znanje, ono koje odgovara na pitanje zašto nešto jest i kako se prema tome treba odnositi, uvelike izostaje.

Teza da "ne treba generalizirati" uspješna je laž modernog društva. Laž je jer ljudski duh naprosto ne može protiv svoje težnje da nadilazi samoga sebe i intelektualno zalazi u sfere vječnosti. Mi nismo samo materijalna bića, već i duhovna. Nismo bića koja prosto sudjeluju u nekakvom urarskom, materijalističkom, determiniranom sustavu, nego bića koja samim definiranjem tog sustava izlaze van njegovih granica. Nije dakle loše generalizirati već je loše loše generalizirati. Nije svaka generalizacija a priori loša, među ostalim i zato što tvrdnja da je svaka generalizacija loša i sama predstavlja generalizaciju (i to lošu generalizaciju), što ju čini kontradiktornom.

Specijaliziranost je neizbježna kada neki skup znanja dosegne određene visine. No, slijedeći tezu američkog povjesničara Jacquesa Barzuna, valja diferencirati između specijaliziranosti (specialization) i specijalizma (specialism). Specijaliziranost pada u specijalizam u trenutku ekvivalentnom onome u kojemu znanost pada u scijentizam – onda onda kada se ljudi odcijepe od širih generalnih pitanja kako bi se, hrvanja radi, hrvali s parcijalnostima, uživajući u svojoj vlastitoj slici i očekujući od drugih da čine isto.