Hrvatska pjesnikinja Božica Jelušić jučer se osvrnula na naširoko diskutirano otvaranje Olimpijskih igara u Parizu (https://www.facebook.com/story.php?id=1793433698&story_fbid=10220949605928562). Točnije, osvrnula se na prevalentne osvrte na taj događaj, smatrajući kako je nepravedno i ignorantno što se o njemu uglavnom priča negativno. Božica Jelušić renomirano je ime na hrvatskoj kulturnoj sceni, s nizom uspješnih zbirka poezije. Ovaj odgovor joj upućujemo među ostalim i zato što poštujemo njen umjetnički status, ali i zato što nam je žao što isto poštovanje ona ne iskazuje prema umjetnosti kao takvoj.
Prilikom pisanja svog osvrta gđa Jelušić u svome je umu vlastoručno izgradila svog debatnog protivnika, koristeći kao njegov građevni materijal prežvakavane stereotipe o konzervativcima i konzervativizmu, temeljeći time svoj osvrt na logičkoj grešci "argumenta strašila" (eng. strawman argument). Naime, konzervativno strašilo s kojim gđa raspravlja u stvarnosti ne postoji - ono postoji samo u glavama onih koji umjesto poštene rasprave pribjegavaju dehumanizaciji svojih neistomišljenika kroz njihovo sagledavanje kao vreće najgorih mogućih ljudskih osobina. Pritom, čak i da spomenuto strašilo postoji, čak i da je gđa konkretizirala kome točno upućuje uvrede kao što je "prosječnjak", svejedno je intelektualno lijeno svoju raspravu o umjetnosti iz perspektive jedne umjetnice svesti na prepucavanje s njim, koji, kako gđa i sama kaže, za umjetnost nije zainteresiran niti o njoj išta zna. Umjetnost, gđo Jelušić, zaslužuje više.
Pa što se to točno u spomenutom osvrtu zamjera, citiramo, "klaunovima i ljudima s histrionskim poremećajem"?
Gđa Jelušić u prvoj rečenici kreće s tezom koja se ne može a priori smatrati ispravnom. To da čovjek mora biti upućen u umjetnost da bi u njoj mogao uživati elitistički je izum modernog društva. Velik dio umjetnosti, posebice one sakralne, kroz ljudsku je povijest bio rađen upravo tako da svatko u lijepome može uživati, neovisno o svom stupnju obrazovanja. Srednjovjekovne su katedrale i crkve, stoga, bile ukrašene vitrajima, skulpturama, freskama koje su prenosile biblijske priče i moralne pouke većinski nepismenom stanovništvu. No, to nije stav rezerviran isključivo za "klerikalce". Tolstoj u svom eseju [Što je umjetnost?] odbacuje tezu da umjetnost treba biti namijenjena samo kulturnoj eliti, tvrdeći da prava umjetnost mora na razumljiv način običnom čovjeku prenositi univerzalne istine, vrijednosti i emocije. Ovdje prisutni paradoksalni elitizam umjetničke ljevice nešto je što se i inače često ispoljava u hrvatskom javnom prostoru, no za što rijetko kada dobijemo smislenu argumentaciju.
Uzevši svoju inicijalnu upitnu tvrdnju kao implicitno točnu, gđa Jelušić neizbježno nastavlja iz nje izvoditi pogrešne zaključke, govoreći kako umjetnost traži "zainteresirane, vatrene" ljude. Kantova estetika uvelike je bazirana na tvrdnji da istinsko uživanje u lijepome, a time i u umjetnosti, mora biti nezainteresirano. Estetske su prosudbe, Kant uči, suštinski različite od racionalnih, jer nisu bazirane na konkretnim konceptima, već u pravilu na nestrukturiranim senzacijama koji prožimaju ljudski um poput bujice, stvarajući tako svojevrsno (razumom) distancirano divljenje. Nadalje, "vatrenost, borba za slobodu, osobna emocija" i slični termini prevalentni su u pojedinim izdancima postmoderne estetike, no oni još jednom nisu inherentan dio umjetnosti, nego su prije dio postmoderne lijevo-liberalne paradigme. Platonova estetika ljepotu promatra kao ono što ljudski um uzdiže iznad materijalnog svijeta i omogućava mu da predosjeti vječnost. Umjetnost, stoga, nije ono što nam omogućava uspjeh u svjetovnoj sferi, već upravo suprotno - ono što nulificira svjetovno (političke borbe, osobne emocije, senzacije i sl.) kako bi se tim putem moglo dohvatiti ono transcendentno. S obzirom na to da je gđa u svojim pogledima zanemarila mišljenja ovih velikana s kojima se ne slaže, vjerujemo da ne treba posebno naglašavati ironiju toga što ona "drugu stranu" proziva za slijepo robovanje vlastitim paradigmama.
Toliko o prve dvije rečenice. U nastavku nailazimo na citat nizozemskog umjetnika M. S. Eschera koji kaže da je "osnovna svrha svake umjetničke forme da priopći nešto vanjskom svijetu, da učini osobnu misao, izvanrednu ideju, unutrašnju emociju, prijemčivom za čula drugih ljudi". Još jednom iznimno diskutabilna teza, koja će se kroz nastavak teksta bez opravdanja uzimati kao istina. Kao odgovor na ono što je nazivao "kultom originalnosti", Roger Scruton rekao je sljedeće; "Kada umjetnost postane stvar 'osobnog izražavanja', ona prestaje biti vezana uz ono što se izražava i postaje samo prikaz umjetnikove vlastite osobnosti ili stanja. Rezultat je svojevrsno samozadovoljstvo, u kojem su primarna briga umjetnikovi vlastiti osjećaji, a ne bilo kakav pokušaj komuniciranja vizije svijeta." Kult originalnosti, kojeg je suvremena umjetnička elita uzdignula, može se promatrati kao jedan od uzročnika generalnog pada umjetničke kvalitete, s jedne strane zbog posljedičnog odbacivanja bilo kakvih univerzalnih kriterija i normi, a s druge jer si spomenuta elita time daje za pravo ekskluzivno prosuđivati o tome što je dostojno biti nazivano umjetnošću, a što ne. Nažalost, taj je stav prešutno prisutan i u Jelušićinom osvrtu.
Treći paragraf također reflektira perpetuirane (nepromišljene) teze njezinog ideološkog tabora. Govori se o tome kako treba biti beskompromisan, kako se ne treba prilagođavati mišljenju većine, kako ne treba tražiti političku blagonaklonost i sl. Njihova zarobljenost u balon svog istomišljeništva u tom je argumentu najočitija. Niste vi, dame i gospodo, nikakvi hrabri borci protiv većine, nego ste dio većine; niste vi ti koji se odupirete politici, nego skupa s njima uživate u svojim pseudoumjetničkim ritualima; niste vi ti koje se proganjalo kroz prethodne godine, nego ste bili oni koji su u tom proganjanju sudjelovali. Progresivni političari su vam sjedili u pariškim VIP ložama dok ste održavali svoje progresivne performanse. Ideja da ljevica danas ima ikakve veze s kontrakulturom, s hrabrošću "rušenja normi" i sl. jedna je od velikih laži našeg doba. Konformizam o kojemu gđa priča danas je utjelovljen u oholom uživanju u svom nominalnom antikonformizmu, a istinsku kontrakulturu više ne predstavlja rušenje normi, jer su sve norme u ovom grešnom duhovno ispražnjenom društvu već porušene, nego upravo vraćanje normama - čega se gđa Jelušić, kako sama kaže, pribojava. Kao osoba koja navodno respektira umjetnost, štoviše razumije ju više od "prosječnjaka", ironično je što tradicionalnu umjetnost ne samo da odbacuje već je se i boji.
Sa zaključkom gospođinog osvrta djelomično se i slažemo. No, on je još jednom upućen na krivu adresu. Nisu "reakcije na jedan aluzivni francuski performans pokazale koliko je tanka opća kultura, koliko skučena vizualna perspektiva i koliko fah idiotizam hara među akademičarima", već je to učinio sam taj performans. Uistinu se radi o umjetničkoj skučenosti, o robovanju aktualnoj paradigmi, o tankoj općoj kulturi i očitom nepoznavanju (i odbacivanju) umjetničke tradicije - jednom sintagmom, o fah-idiotizmu lijevo-liberalne umjetničke elite, koja je toliko zabrazdila u svoj ideološki balon da je zaboravila da taj balon ne predstavlja stvaran svijet, već samo jedan njegov uzak, zatvoren i nekoherentan dio. U ganjanju različitosti i hrabrosti postali su kukavički jednaki u svojoj različitosti, stoga nema neke supstancijalne razlike između njihovih performansa. Kratak uvid u nedavni pariški bal zasigurno ne bi bio dovoljan da sa sigurnošću prepoznamo radi li se o OI u Parizu, o Eurosongu u Malmou ili o nastupu mainstreamovsko-antimainstreamovskog benda Let 3 u Zagrebu. U ime slobode odbacili su norme, da bi se zatim zatvorili u svoj uski elitistički krug istomišljeništva, koji ne vidi van svojih normi i ne poznaje svijet onkraj svoje paradigme. Umjetnost je samo jedna u nizu žrtava tog relativističko-dogmatičnog obrasca.
Primjedbe
Objavi komentar