S onu stranu dobra i zla umjetne inteligencije

Pojedini društveni kritičari, tehnofanatici i filozofi tvrde da umjetnu inteligenciju treba promatrati samo kao još jedan korak unaprijed u našem tehnološkom razvitku. Kao što je parni stroj svojevremeno predstavljao nositelja jedne od industrijskih revolucija, tako umjetna inteligencija predvodi današnju novu digitalnu revoluciju. Strah od noviteta i njihovih neplaniranih posljedica bio je prisutan, kažu nam, u 18. stoljeću kao što je prisutan i danas, no on se ne smije pretvoriti u kočnicu napretka. Treba li umjetnu inteligenciju prvenstveno promatrati kao još jedan tehnološki dar ekvivalentan našim ranijim izumima, parnom i tiskarskom stroju, ili se pak radi, riječima Pamele McCorduck, o novoj manifestaciji antičke ljudske želje za stvaranjem bogova? Prije analize fenomena umjetne inteligencije valja diferencirati njezine različite tipove te uz pomoć toga zaključiti je li neki od ova dva viđenja bliže istini ili se dijelovi istine mogu pronaći na obje strane rasprave.

Uska umjetna inteligencija (eng. Narrow Artificial Intelligence) specificirana je za odrađivanje konkretnih zadataka; za analizu medicinskih pretraga, za iščitavanje golemih količina podataka, za automatsko gramatičko ispravljanje naših zapisa, za glumljenje naših osobnih asistenata i sl. Veliki jezični model ChatGPT trenutno je najpoznatiji primjer sustava uske umjetne inteligencije. Ona u neku ruku zaista jest samo poboljšani oblik automatizacije kakva je bila prisutna i ranije, uz razliku što umjesto pisanja programskih algoritama za rješavanje određenog zadatka inženjeri danas pišu algoritme preko kojih stroj sam uči kako riješiti taj zadatak. S druge strane, opća umjetna inteligencija (eng. Artificial General Intelligence) predstavlja pokušaj replikacije širokih ljudskih kognitivnih sposobnosti, koje mogu biti primijenjene na raznolike skupove intelektualnih zadataka. Mnogi upravo u prelasku iz uske u opću UI vide izvor aktualne opasnosti, kao i razlog zašto umjetnu inteligenciju, pa makar ona uistinu bila umjetna, valja sagledati drukčije od svih naših dosadašnjih izuma. Nove tehnologije više nisu isključivo naše sredstvo, koje je usko okovano danim algoritmima ili barem specijaliziranošću svog djelovanja, već nešto što donosi vlastite odluke i prosudbe, ali i ima mogućnost autonomnog i praktički neograničenog širenja svojih sposobnosti. 

Srž problema s našim najnovijim tehnološkim dostignućima ne treba tražiti isključivo u tehnologiji samoj, već u rukama koje ju koriste, koje ju stvaraju, odnosno u umu i srcu koji procjenjuju kako se ona može/mora koristiti. Dok je, primjerice, nuklearna bomba inherentno problematična, zbog same namjene s kojom je stvorena, umjetna inteligencija koja prati lokaciju osobe koja ju nosi, te po potrebi njezine podatke šalje u nekakvu centralu, može biti dobra ili loša ovisno o kontekstu. Loša je kada se koristi, kako je to bio slučaj kroz prethodne godine, za represiju građana i njihovih sloboda, a dobra je ako se koristi kao pomoć osobama oboljelim od epilepsije, čija se lokacija uz poziv upomoć može poslati kada osoba doživi napadaj. Filozof i matematičar John Lennox u svojoj nas knjizi [2084] podsjeća da je riječ "umjetna" s razlogom stavljena u termin umjetne inteligencije. Radi se o pokušaju algoritamskog repliciranja ljudske inteligencije, no to je strojno "razmišljanje" lišeno moralnih prosudbi - lišeno je, Lennoxovim riječima, srca, duše i uma. Umjetna inteligencija sama po sebi nije moralna, već reflektira moral svog tvorca. 

Premise po kojima umjetna inteligencija, posebice opća UI djeluje u pravilu reflektiraju uvjerenja aktualnog duha vremena. Zrcaleći naše stavove, umjetna inteligencija neizbježno utjelovljuje i naše grijehe. Ovo je posebno istinito danas kada se ona najvećim dijelom razvija u tehnofanatičnim balonima, od strane društvene elite s upitnim i radikalnim vrijednosnim načelima, koji su u pravilu u potpunosti odvojeni od prosječnog čovjeka i njegovih uvjerenja. Iz toga pak slijedi da uzročno-posljedična veza između nas i tehnologije, odnosno naših grijeha koji se prelijevaju u "grijehe" umjetne inteligencije nije jednosmjerna. Spomenuti fanatici svoje uzdignute tehnološke Babilonske kule sve češće koriste kao sredstvo društvenog inženjeringa. Sada već klišeizirano upozorenje da se tehnologija uvijek razvija brže od našeg shvaćanja što ona sa sobom donosi u tom je smislu samo djelomično istinito. U svojoj knjizi [Ideje imaju posljedice] Richard Weaver ide korak dalje, tvrdeći kako tehnologija nije samo brža od morala već mu je često i obrnuto proporcionalna. Što se više tehnologiziramo, to smo manje moralno vješti. O moralnoj degradaciji kao posljedici razvoja umjetne inteligencije pisala je i Shannon Vallor u svojoj knjizi [UI zrcalo], u kojoj ukazuje na to kako moderan čovjek sve češće eksternalizira svoje moralno prosuđivanje na strojeve - konkretno na umjetnu inteligenciju - čime njegov moralni kompas neizbježno atrofira.

Nalazimo se, dakle, u začaranom krugu u kojemu zbog svoje vrijednosne pogubljenosti i duhovne ispraznosti prepuštamo donošenje vrijednosnih sudova strojevima, a ti nas strojevi pak u našu pogubljenost zakopavaju sve dublje, jer su kreirani od naše ruke, pa time i intrinzično povezani s našim grijesima i pogrešnim uvjerenjima. Naša frankenstajnovska kreacija inteligencije lišene duha produbljuje problem koji je inicijalno trebala riješiti. Nadalje, kada kreativnost postane svrhom u sebi, kada se prestanemo pitati s kojim ciljem stvaramo i fokusiramo se na stvaranje stvaranja radi, ona se pretvara u najteži grijeh oholosti. Čovjek je, riječima Josepha Ratzingera, oholjeno zaboravio svoju mjeru i tako sam sebi postao jednadžba bez rješenja. Znanost i tehnologija kao aplicirana znanost iznimno su efikasne u povećavanju našeg znanja i u posljedičnoj primjeni tog znanja u svijetu. No, one nemaju alata za odgovaranje na moralna pitanja. Mogu nam dati sastav nuklearne bombe i upute za njenu kreaciju, ali ne mogu prosuditi o tome treba li ona uopće biti kreirana. Slijepo efikasne kakve jesu, nedostaje im izvanjska referentna točka s koje mogu sagledati ispravnost svog djelovanja. 

Isto vrijedi za umjetnu inteligenciju, samo što je njena efikasnost usporedno s dosadašnjim tehnologijama uzdignuta na neviđenu razinu. Racionalan strah od nje, stoga, ne proizlazi iz same činjenice da se ona proizvodi, pa smo panični jer ju i dalje ne razumijemo, već iz činjenice da se proizvodi danas, u ovom duhovno nemirnom, vrijednosno ispražnjenom i sveukupno dezorijentiranom društvu, društvu koje je odbacilo povjerenje u bilo kakvu vrstu univerzalnih načela, objektivnog morala i transcendentnosti. Efikasniji smo nego ikad, pa samim time i opasniji nego ikad, jer efikasnosti ispražnjenoj od morala ništa ne stoji na putu da postane efikasna u zlu. Zaboravljamo se podsjećati da to što nešto možemo proizvesti ne znači da isto mora biti proizvedeno. Kao moderni Faetoni, nepromišljeno sjedamo u najbrži, najmoćniji i najsjajniji automobil, ne shvaćajući da nam njegov sjaj neće mnogo značiti ako ga ne znamo usmjeriti dalje od provalije.