S onu stranu dobra i zla umjetne inteligencije
Pojedini
društveni kritičari, tehnofanatici i filozofi tvrde da umjetnu inteligenciju
treba promatrati samo kao još jedan korak unaprijed u našem tehnološkom
razvitku. Kao što je parni stroj svojevremeno predstavljao nositelja jedne od
industrijskih revolucija, tako umjetna inteligencija predvodi današnju novu
digitalnu revoluciju. Strah od noviteta i njihovih neplaniranih posljedica bio
je prisutan, kažu nam, u 18. stoljeću kao što je prisutan i danas, no on se ne
smije pretvoriti u kočnicu napretka. Treba li umjetnu inteligenciju prvenstveno
promatrati kao još jedan tehnološki dar ekvivalentan našim ranijim izumima,
parnom i tiskarskom stroju, ili se pak radi, riječima Pamele McCorduck, o novoj
manifestaciji antičke ljudske želje za stvaranjem bogova? Prije analize
fenomena umjetne inteligencije valja diferencirati njezine različite tipove te
uz pomoć toga zaključiti je li neki od ova dva viđenja bliže istini ili se
dijelovi istine mogu pronaći na obje strane rasprave.
Uska umjetna inteligencija (eng. Narrow Artificial
Intelligence) specificirana je za odrađivanje konkretnih zadataka; za
analizu medicinskih pretraga, za iščitavanje golemih količina podataka, za
automatsko gramatičko ispravljanje naših zapisa, za glumljenje naših osobnih
asistenata i sl. Veliki jezični model ChatGPT trenutno je najpoznatiji primjer
sustava uske umjetne inteligencije. Ona u neku ruku zaista jest samo poboljšani
oblik automatizacije kakva je bila prisutna i ranije, uz razliku što umjesto
pisanja programskih algoritama za rješavanje određenog zadatka inženjeri danas
pišu algoritme preko kojih stroj sam uči kako riješiti taj zadatak. S druge
strane, opća umjetna inteligencija (eng. Artificial General
Intelligence) predstavlja pokušaj replikacije širokih ljudskih kognitivnih
sposobnosti, koje mogu biti primijenjene na raznolike skupove intelektualnih
zadataka. Mnogi upravo u prelasku iz uske u opću UI vide izvor aktualne
opasnosti, kao i razlog zašto umjetnu inteligenciju, pa makar ona uistinu bila umjetna,
valja sagledati drukčije od svih naših dosadašnjih izuma. Nove tehnologije više
nisu isključivo naše sredstvo, koje je usko okovano danim algoritmima ili barem
specijaliziranošću svog djelovanja, već nešto što donosi vlastite odluke i
prosudbe, ali i ima mogućnost autonomnog i praktički neograničenog širenja
svojih sposobnosti.
Srž problema s našim najnovijim tehnološkim dostignućima ne
treba tražiti isključivo u tehnologiji samoj, već u rukama koje ju koriste,
koje ju stvaraju, odnosno u umu i srcu koji procjenjuju kako se ona može i mora
koristiti. Dok je, primjerice, nuklearna bomba inherentno problematična, zbog
same namjene s kojom je stvorena, umjetna inteligencija koja prati lokaciju
osobe koja ju nosi, te po potrebi njezine podatke šalje u nekakvu centralu,
može biti dobra ili loša ovisno o kontekstu. Loša je kada se koristi, kako je
to bio slučaj kroz prethodne godine, za represiju građana i njihovih sloboda, a
dobra je ako se svojevoljno koristi kao pomoć osobama oboljelim od epilepsije,
čija se lokacija uz poziv upomoć može poslati kada osoba doživi napadaj.
Filozof i matematičar John Lennox u svojoj nas knjizi 2084: Umjetna
inteligencija i budućnost čovječanstva podsjeća da je riječ
"umjetna" s razlogom stavljena u termin umjetne inteligencije. Radi
se o pokušaju algoritamskog repliciranja ljudske inteligencije, no to je
strojno "razmišljanje" lišeno moralnih prosudbi - lišeno je,
Lennoxovim riječima, srca, duše i uma. Umjetna inteligencija sama po sebi nije
moralna, već reflektira moral svog tvorca.
Premise po kojima umjetna inteligencija, posebice opća UI
djeluje u pravilu reflektiraju uvjerenja aktualnog duha vremena. Zrcaleći naše
stavove, umjetna inteligencija neizbježno utjelovljuje i naše grijehe. Ovo je
posebno istinito danas kada se ona najvećim dijelom razvija u tehnofanatičnim
balonima, od strane društvene elite s upitnim i radikalnim vrijednosnim
načelima, koji su u pravilu u potpunosti odvojeni od prosječnog čovjeka i
njegovih uvjerenja. Iz toga pak slijedi da uzročno-posljedična veza između nas
i tehnologije, odnosno naših grijeha koji se prelijevaju u "grijehe"
umjetne inteligencije nije jednosmjerna. Spomenuti fanatici svoje uzdignute
tehnološke Babilonske kule sve češće koriste kao sredstvo društvenog
inženjeringa. Sada već klišeizirano upozorenje da se tehnologija uvijek razvija
brže od našeg shvaćanja što ona sa sobom donosi u tom je smislu samo djelomično
istinito. U svojoj knjizi Ideje imaju posljedice Richard Weaver ide
korak dalje, tvrdeći kako tehnologija nije samo brža od morala već mu je često
i obrnuto proporcionalna. Što se više tehnologiziramo, to smo manje moralno
vješti. O moralnoj degradaciji kao posljedici razvoja umjetne inteligencije pisala
je i Shannon Vallor u svojoj knjizi UI zrcalo, u kojoj ukazuje na to
kako moderan čovjek sve češće eksternalizira svoje moralno prosuđivanje na
strojeve - konkretno na umjetnu inteligenciju - čime njegov moralni kompas
neizbježno atrofira.
Nalazimo se dakle u začaranom krugu u kojemu zbog svoje
vrijednosne pogubljenosti i duhovne ispraznosti prepuštamo donošenje
vrijednosnih sudova strojevima, a ti nas strojevi pak u našu pogubljenost
zakopavaju sve dublje, jer su kreirani od naše ruke, pa time i intrinzično
povezani s našim grijesima i pogrešnim uvjerenjima. Naša frankenstajnovska
kreacija inteligencije lišene duha produbljuje problem koji je inicijalno
trebala riješiti. Nadalje, kada kreativnost postane svrhom u sebi, kada se
prestanemo pitati s kojim ciljem stvaramo i fokusiramo se na stvaranje
stvaranja radi, ona se pretvara u najteži grijeh oholosti. Čovjek je,
riječima Josepha Ratzingera, oholjeno zaboravio svoju mjeru i tako sam sebi
postao jednadžba bez rješenja. Znanost i tehnologija kao aplicirana
znanost iznimno su efikasne u povećavanju našeg faktičkog znanja i u
posljedičnoj primjeni tog znanja u svijetu. No, one nemaju alata za odgovaranje
na moralna pitanja. Mogu nam dati sastav nuklearne bombe i upute za njenu
kreaciju, ali ne mogu prosuditi o tome treba li ona uopće biti kreirana.
Slijepo efikasne kakve jesu, nedostaje im izvanjska referentna točka s koje
mogu sagledati ispravnost svog djelovanja.
Isto vrijedi za umjetnu inteligenciju, samo što je njena
efikasnost usporedno s dosadašnjim tehnologijama uzdignuta na neviđenu razinu.
Racionalan strah od nje stoga ne proizlazi iz same činjenice da se ona
proizvodi, pa smo panični jer ju i dalje ne razumijemo, već iz činjenice da se
proizvodi danas, u ovom duhovno nemirnom, vrijednosno ispražnjenom i sveukupno
dezorijentiranom društvu, društvu koje je odbacilo povjerenje u bilo kakvu
vrstu univerzalnih načela, objektivnog morala i transcendentnosti. Efikasniji
smo nego ikad, pa samim time i opasniji nego ikad, jer efikasnosti ispražnjenoj
od morala ništa ne stoji na putu da postane efikasna u zlu. Zaboravljamo se
podsjećati da to što nešto možemo proizvesti ne znači da isto mora biti
proizvedeno. Kao moderni Faetoni, nepromišljeno sjedamo u najbrži, najmoćniji i
najsjajniji automobil, ne shvaćajući da nam njegov sjaj neće mnogo značiti ako
ga ne znamo usmjeriti dalje od provalije.
Primjedbe
Objavi komentar