U tekstu [Dilema modernog čovjeka: ljubav ili tolerancija?] ustvrdili smo sljedeće; "tolerancija izvučena van transcendentne cjeline gubi svoj smisao i počinje se samoizjedati", objasnivši kako nestrukturirana i nepromišljena tolerancija kakvu današnji duh vremena svesrdno zagovara implicira toleranciju i prema netoleranciji, što ju pretvara u kontradikciju. U ovome ćemo se tekstu pozabaviti daljnjim ojačavanjem te tvrdnje, promatrajući ju iz perspektive teologije sv. Ivana od Križa, točnije njegove ideje o tri bogoslovne kreposti koje služe kao priprava za sjedinjenje duše s Bogom. Slijedom toga, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje treba li toleranciji kako ju suvremeni čovjek razumije uistinu težiti ili se pod njome zapravo krije netolerancija najgore vrste - one koja pod krinkom poziva na raznolikost stvarnu raznolikost dokida.
U svom djelu [Uspon na goru Karmel] katolički svetac Ivan od Križa razlaže svoj koncept tamne noći. Tamna je noć svojevrsno pročišćenje čovjeka od svake navezanosti na svjetovno, odnosno od onoga što ga udaljava od Boga, s ciljem ostvarenja potpunog dioništva sa svojim tvorcem. Pritom sv. Ivan od Križa upozorava da čovjeka od Boga ne odvraćaju samo svjetovne stvari. Gašenje požuda usmjerenih prema njima samo je prvi korak tamne noći, iza kojega slijedi još mističnije gašenje nekih od naših temeljnih ljudskih sposobnosti ili, kako ih sv. Ivan od Križa naziva, duševnih moći: razuma, pamćenja i volje. Njima su ekvivalentne bogoslovne kreposti, kojima se od tih moći praznimo, vjera, nada i ljubav.
* Razum - vjera *
Tema odnosa razuma i vjere naširoko je filozofski i teološki raspravljana. Nasuprot onome što moderno društvo o njoj voli tvrditi, kršćanstvo ne odbacuje razum, već ga, štoviše, promatra kao jedan od Božjih darova koji čovjeka čine onakvim kakav jest i suštinski ga razdvajaju od svih ostalih živih bića ovoga svijeta. Razum je dio Božje slike na koju smo stvoreni i ono preko čega se Bogu možemo i moramo približiti. No, Bog nije subordiniran ljudskom razumu, On nije tu da bi se razumu pravdao, niti ga naš razum ikada može u cijelosti pojmiti. Razumom se Bogu možemo približiti samo do određene mjere, nakon koje moramo razumno biti spremni staviti svoj razum na stranu.
Kršćanski egzistencijalist Soren Kierkegaard razmišljao je u tom smjeru svojom idejom tzv. skoka vjere, koja se odnosi na trenutak kada pojedinac, suočen s nesigurnošću i apsurdom života, odluči vjerovati u Boga iako za to ne postoje konačni dokazi. Čin vjere u tom smislu prelazi granice razuma i postaje osobni autentični izbor. Kierkegaardove misli reflektiraju tamnu noć Ivana od Križa, to jest njegovo inzistiranje na pražnjenju razuma putem vjere kako bismo mogli doživjeti osobni susret u njegovoj punini sa živim Bogom. Razum se pritom ne prazni jer je suštinski suprotstavljen vjeri, već razum razumom shvaća da ne može iscrpiti ni obuhvatiti Boga s kojim se želi sjediniti, stoga, nakon što je došao do svojih granica, mora svojevoljno stupiti u tamu. Duša se neće sjediniti s Bogom, Ivan od Križa piše, putem onoga što shvaća, nego samo po razumu putem vjere.
* Pamćenje - nada *
"A nada koja se vidi nije nada, jer kako se onda tko može nadati onomu što vidi?", upitao je sv. Pavao Rimljane. Pamćenje ispunjava um očekivanjem. Razumijevanjem prošlosti trudimo se djelovati u sadašnjosti i prognozirati budućnost. No, budućnost Kraljevstva Božjeg supstancijalno je različita od svega što smo doživjelu u ovome svijetu. U svijetu imamo mogućnost predosjetiti transcendentnost, no njegova cjelovita slika nedohvatljiva je našem poimanju, među ostalim i zato što ono nadilazi kategorije kojima poimamo. Da bismo postali dionici onoga što je naše alate poimanja postavilo u nas, moramo se, usprkos očitom proturječju, pokušati odmaknuti od tih alata. Kristovim riječima, "Blago onima koji me nisu vidjeli, ali vjeruju." Pamćenje vezano uz ovaj svijet mora ustupiti mjesto nadi u onaj svijet kako bismo mu se mogli približiti.
* Volja - ljubav *
Arthur Schopenhauer pisao je o (ljudskoj) Volji kao snažnoj iracionalnoj sili koja pokreće sve. Rijetke prozore kojima čovjek može pobjeći od svoje Volje te nadići sebe samog Schopenhauer je pronalazio u umjetnosti. Umjetnost je ono što ljudski duh uzdiže ponad čovjekovog podčinjavanja svojoj ontološkoj sebičnosti. Sv. Ivan od Križa preduhitrio je Schopenhauerov pesimizam svojim kršćanstvom tvrdeći kako je ljubav, odnosno ljubljenje Boga jedini put prema gašenju inače neugasive ljudske volje. Privrženost na svjetovno odvraća nas od nadsvjetovnog te nas drži u permanentnom ropstvu svojim požudama. No, krajnja satisfakcija, krajnje ostvarenje smisla usađenog u nas ne proizlazi iz umjetnosti, već iz jedne još više sfere. Nemirno je srce naše, piše sv. Augustin, dok se ne odmori u Gospodinu. Umjetnost nam može podariti predokus vječnosti, ali ne i samu vječnost. Da bismo se s tom vječnosti sjedinili, sv. Ivan od Križa uči, moramo ugasiti niske požude naše volje, ali i njezine uzvišene produhovljene dijelove kako bismo čisto i neometano ljubili Boga.
***
"Tri moći duše moramo privesti k trima bogoslovnim krepostima [razum vjeri, pamćenje nadi i volju ljubavi], tako da svaka moć bude oblikovana krepošću koja joj odgovara i lišena svega što je izvan te kreposti." Sagledamo li toleranciju u tom svjetlu, kao jednu od ljudskih moći ili vrlina, na nju možemo primijeniti Ivanovu jednadžbu. Tolerancija mora imati svog bogoslovnog parnjaka kako bi mogla ostvariti svoju svrhu. Ona ne može stajati sama za sebe, izdvojena iz transcendentne cjeline, već iz nje mora proizlaziti i težiti nečem višem. Umjesto kao cilj u sebi, kršćanstvo toleranciju vidi samo kao prvi korak koji nam omogućava (i potiče nas) da sa svima, pa i najvećim grešnicima sjednemo za stol. No, nakon što smo za stol sjeli, nakon što smo iskazali to prvotno poštovanje prema činjenici da smo svi stvoreni od istoga tvorca i da Njegova slika prebiva u svakom od nas, nakon toga se valja okrenuti Istini ili barem zajedničkom pokušaju pronalaska Istine.
* Tolerancija - milosrđe *
U tom smislu, razbacivanje svjetovnom tolerantnošću valja zamijeniti kršćanskim milosrđem. Ono je spremno oprostiti svakome, ali samim tim oprostom implicira da postoji objektivna istina kojoj valja težiti. Od te se Istine čovjek koji traži milosrđe udaljio, stoga i u njeno ime prema njemu iskazujemo samilost. Moderan čovjek vjeruje da je sve dozvoljeno, pa stoga prema svemu treba "biti tolerantan". Kršćanin pak umjesto toleriranja prašta. Ne prašta zato što pristaje na relativizaciju Istine i Dobrote, već upravo suprotno - zato što vjeruje da one stoje i jednakom jačinom svijetle ponad svih nas, iako ih nitko od nas nije dostojan. Kako bismo se približili njihovom transcendentnom svjetlu, ispraznimo se mlake tolerancije i privedimo ju kreposnom milosrđu. Umjesto da ljubimo grijeh, a okrećemo leđa čovjeku koji grijeh ne može ljubiti, ljubimo čovjeka, a grijesima okrenimo leđa.
Odlican tekst.
OdgovoriIzbriši