Institucionalizacija (samo)ubojstva: odgovor Žarku Puhovskom

Profesor Žarko Puhovski u nedavnom je intervjuu izrazio svoju podršku budućoj legalizaciji eutanazije u Hrvatskoj. Pritom je kazao da će eutanazija, čija se skorašnja legalizacija očekuje u Sloveniji, u Hrvatsku stići kasnije zbog jakog domaćeg "vjerskog lobija". Iako se radi o običnom razgovoru u mainstream mediju, a ne o formalnom radu, treba primijetiti kako je cijeli taj razgovor prošaran profesorovim ideološkim preferencijama koje gotovo nigdje nisu potkrijepljene nikakvom dubljom argumentacijom. Uvelike se radi o još jednom standardnom propagiranju sveprisutnog progresivnog pravovjerja, samo u nešto učenijem ruhu. Budući da se rasprava o eutanaziji širi zapadnim svijetom, temi valja pristupiti ozbiljno, kao što valja i biti svjestan premisa koje nam aktualni duh vremena u kontekstu te teme teži predstaviti kao a priori ispravne. Odgovor na teze prof. Puhovskog dat ćemo kroz predstavljanje njemu suprotstavljene strane, koju je on sam u svom nastupu potpuno zanemario.

*** I. Sklizak teren eutanazije ***

Neovisno o tome slaže li se današnje sekularizirano društvo s kršćanskim načelima, zapadna je civilizacija utemeljena na mnogima od njih, jedno od kojih je i Zlatno pravilo ili čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi, odnosno voli svoga bližnjega kao sebe samoga. Ukoliko sebe samoga prestajemo voljeti do te mjere da smo se spremni odbaciti, u pitanje dolazi možemo li voljeti drugoga onako kako nam je naloženo. Svojevoljno i svjesno gašenje vlastitog života narušava vagu međuljudske ljubavi i Zlatnoga pravila. Prevedeno u sekularnije termine, upliv grešnih ljudskih umova u odlučivanje o tome treba li se nevini život ugasiti, pa makar to bio i vlastiti život, riskira normalizaciju čina gašenja života kao takvog. Prošlostoljetne monstruoznosti nacizma, kojih se profesor sporadično dotaknuo, svoje su najmračnije konture gradile postupno, utjelovljujući tezu C. S. Lewisa o tome kako je put u pakao umjeren i bez naglih skretanja. Jedan od prvih koraka tog puta bila je upravo legalizacija eutanazije. Nakon što je narod uspješno progutao gorku tabletu desakralizacije života skrivene pod pseudomoralni plašt brige za potrebite, proširenje te desakralizacije bilo je olakšano. Ono što je izvorno bilo nazivano eutanazijom iz milosrđa razvilo se u eutanaziju (čitaj: masovne pokolje) svake ideološki nepodobne osobe. Dio Nijemaca koji danas ne pristaje na eutanaziju to ne čini samo zbog svojih trauma, kako profesor tvrdi, nego i zato što u sebi nose transgeneracijsku spoznaju raščovječenog bezdana lišenog međuljudske ljubavi u koji je taj potez posljednji put odveo.

*** II. Protunaravnost eutanazije ***

No skliskost terena u koji normalizacija eutanazije vodi nije jedino zbog čega ju treba odbaciti. Idejni lanac kršćanske ljubavi - od Zlatnog pravila preko naravnog zakona do koncepta prirodnog prava i univerzalnih ljudskih prava - nije odbačen samo posljedičnim oduzimanjem tuđeg života već i inicijalnim oduzimanjem svoga. Potonjim smo činom povrijedili svoje prirodno pravo jednako kako smo ubojstvom povrijedili tuđe. U tom je smjeru razmišljao Toma Akvinski u svom krovnom dijelu [Suma teologije], podsjećajući nas da je svaki čovjek dio cjeline, stoga samoubojstvo ne može biti isključivo osoban čin već i čin koji se reflektira na ostatak zajednice. Dio ovog zaključka prof. Puhovski implicitno potvrđuje kada kaže da po njemu osoba mora biti sama u prostoriji, bez svojih poznanika, u trenutku izvršenja eutanazije. Zbog svoje zarobljenosti u sveprisutni utilitarizam profesor na toj samoći inzistira radi smanjenja mogućnosti zlouporabe, no u tome možemo pronaći praktičan dokaz za to da je eutanazija uvijek usko vezana uz mrežu ostalih ljudi, kako onih koji od tog prekida života mogu profitirati tako i od onih koji će zbog njega patiti. To pritom ne znači da je zajednica nadređena pojedincu, već da omogućavanje pojedincu da izvršava određene svoje odluke - odluke koje se mogu okarakterizirati kao protunaravne, kao protivne samom Bitku - označava subordinaciju zajednice grešnoj volji jednoga čovjeka, a sve pod krinkom nepromišljene permisivnosti.

*** III. Laž permisivne slobode ***

Iz profesorovog se izlaganja da iščitati jedan jedini u cijelosti razvijen argument u korist eutanazije, a to je permisivna sloboda. Njegovim riječima, "Čini mi se da slobodna volja mora biti poštovana". Indikativno je sagledati što je profesora dovelo do tog zaključka. On, naime, slijedeći kategorije suvremene dekontekstualizirane i paradoksalne apsolutne slobode, do te rečenice dolazi tik nakon utvrđivanja da se o eutanaziji mora početi razgovarati zbog preopterećenosti zdravstvenog sustava. Raspravljamo li ovdje, dakle, o nužnosti slobode odlučivanja ili o nužnosti slobode bolničkih kreveta? Ukoliko je odgovor potonje, onda eutanaziju ne dozvoljavamo u ime pojedinca, već upravo u ime ranije spomenute zajednice, uz krucijalnu razliku što se profesorova zajednica, umjesto kao aristotelovska i tomistička platforma za razvoj pojedinca, sagledava kao nešto pojedincu nadređeno. Slobodna se volja prema profesoru mora poštovati ukoliko bolnica tako procijeni po kriteriju praktičnosti i efikasnosti, tj. po kriteriju zloglasnog "općeg dobra". Ispod smokvinog lista zagovarane permisivne slobode još se jednom nalazi prešućena istina da s ostvarenjem njihovih zahtjeva krajnji korak odlučivanja neće biti u rukama pojedinca, već u rukama nositelja moći - u ovom slučaju, citiramo, "dvostupanjske stručne komisije". Slijedom toga, treba biti svjestan da kada razgovaramo o eutanaziji, u suštini razgovaramo o institucionalizaciji (samo)ubojstva. Time jedini profesorov argument u korist eutanazije - onaj utemeljen na permisivnoj slobodi - pada u vodu, budući da će o tome tko će biti permisivno slobodan odlučivati Država. Sretno onome tko se usudi preispitati vrhunaravnu vrlinu permisivnosti.

*** IV. Permanentnost progresivne revolucije ***

Nadalje, profesorov nepromišljeni progresivizam iščitava se i iz još jednog obrasca klasičnog za njihovu ideologiju. On, naime, poziva na legalizaciju eutanazije zato što je zapad ranije legalizirao suicid. Suicid je u većini zapada dekriminaliziran sredinom prošloga stoljeća. Tadašnji progresivni prohtjev za rušenje još jedne civilizacijske ograde nije, dakle, odveo u zadovoljenje njihovih potreba, već u nove još radikalnije prohtjeve, koje sada zazivaju u ime prethodno ostvarenih prohtjeva. Drugim riječima, umjesto da se zaustave nakon što su ostvarili svoje želje, oni u maniri samoprozvane permanentne revolucije na temelju tog ostvarenja traže još više. Danas tako čujemo da je brak zastarjela institucija koju treba napustiti jer je on ionako samo komad papira, no rijetko kada čujemo da su ga komadom papira učinili upravo oni svojim planskim i dugogodišnjim razvodnjavanjem tradicionalne institucije braka. Želimo da se definicija braka rastegne do neprepoznatljivosti kako bismo zatim mogli brak kao takav odbaciti jer je rastegnut i neprepoznatljiv. Želimo da čovjek može, uz podršku zakona, okončati svoj život kako bismo zatim mogli dozvoliti državi da odlučuje o okončanju života (i izvršava ga) jer je život ionako već devaloriziran. Podsjetivši se sada na taj modus operandi, kao i na ranije opisano totalitarno odbacivanje života prošloga stoljeća, strah pred onim što će nova legalizacija eutanazije donijeti u budućnosti postaje jasniji. 

***

Kršćanska etika, koju profesor na svjesno nepošten ili nesvjesno lijen način a priori odbacuje, život promatra kao dar; kao nešto što nam je dano, što nismo sami stvorili, iz čega slijedi da nije na nama ni da ga odbacujemo. Svetost života usađena je u srž naše civilizacije, što nam je omogućilo da ubojstva, zločine protiv čovječnosti, povrede dostojanstva osobe i sl. u začetku prepoznamo i osudimo kao zle, te posljedično kriminaliziramo. Sada smo pak u procesu njihove dekriminalizacije, ili točnije - institucionalizacije, samo što za svoj svaki novi prometejski protuživotni korak pronalazimo nove maštovite i sjajne omote. Nekada, stoga, kažemo da ubojstvo ne vidimo jer se ne radi o ljudskoj osobi, a nekada da ga ne vidimo jer bi osoba ionako preminula. U oba se slučaja pritom hrabro pozivamo na slobodu odlučivanja pojedinca. Odbacivanjem naravnog zakona kao niti vodilje našeg djelovanja i onoga što nas povezuje u smislenu cjelinu došli smo do permisivno-liberalne rascjepkanosti, pa sada na taj vlastoručno stvoreni problem odgovaramo novim problemom dopuštanja grešnim institucijama da kroje svoje prometejske pseudonaravne zakone, skidajući tako postupno svetost sa svakog aspekta egzistencije. Ne sumnjamo da će u takvom sve profanijem vrlom novom svijetu profesor Puhovski samo nadalje cementirati svoju ulogu sveprisutnog "neovisnog političkog analitičara".