Izdaja istine: od sofista prema modernosti

Gorgija, starogrčki sofist, jedan je od prvih znanih filozofa koji je doveo u pitanje samo postojanje istine. U svom djelu [O nebitku], od kojega su danas ostali fragmenti, Gorgija iznosi radikalni trostruki napad na istinu, tvrdeći (I) da istina ne postoji, (II) da čak i kad bi postojala, ne bismo je mogli spoznati i (III) čak i kad bismo ju mogli spoznati, svoju spoznaju ne bismo mogli artikulirati. Protuargument Gorgijinim tezama i dubinsku obranu istine ponudio je uobičajen neprijatelj sofističkih umnih igrica - Sokrat. Sokratov učenik Platon prenio nam je zamišljeni ili stvarni dijalog između Gorgije i sofista nasuprot Sokrata, s nazivom [Gorgija]. Hoćemo li poći putem sofističkog skepticizma ili sokratovskog intelektualnog poštenja pitanje je s kojim će se zapadna filozofija, ali i cjelokupna naša civilizacija kontinuirano hrvati kroz naredna tisućljeća. Zapad je, naime, kako ćemo analizirati u nastavku, tijekom svog razvoja prihvatio i potvrdio Gorgijinu izdaju istine u sva tri njezina oblika. 

I. izdaja: "Istina ne postoji" i srednjovjekovni nominalizam

Gorgijina prva tvrdnja, da istina ne postoji, postavila je temelje kasnije filozofije nominalizma. Odbacujući univerzalne istine, suprotstavljajući se onome što će Platon kasnije prozvati Formama, Gorgija je bio rani prethodnik srednjovjekovnih nominalista, poput Williama Occama. Dok je Platon partikularnosti ovog materijalnog svijeta promatrao kao reprezentacije jedne stvarnije, nadmaterijalne sfere, tzv. svijeta Formi, Occam je ustvrdio da "univerzalija nije nešto stvarno što postoji u subjektu... već ima bitak samo kao misaoni objekt u umu”. Ne možemo, dakle, govoriti o istini kao takvoj, nego o istini zamućenoj našim poimanjem. Često se govori o suprotstavljenim filozofijama Platona i njegovog učenika Aristotela, no Aristotel platonovske forme nije demantirao, već ih je iz zasebne sfere sjedinio sa stvarima ovoga svijeta. Occam je pak, svodeći istinu na doživljaj, negirajući u potpunosti njezinu transcendentnu prirodu, utjelovio Gorgijinu prvu izdaju istine i direktno se suprotstavio Sokratu, Platonu i Aristotelu. 

Gorgijina tvrdnja penetrirala je u zapadni um i tamo se začahurila, da bi kroz Occamovo pero tijekom srednjega vijeka procvala u početak razdora između vjere i razuma. Raniji su se srednjovjekovni filozofski velikani, ponajprije Toma Akvinski, uhvatili u koštac s gorgijanskim idejama i kontrirali im, no dolazak modernosti označio je prigrljivanje Gorgije i Occama, a odbijanje Sokrata i sv. Tome. Occamovski fideizam, odnosno slijepa vjera odsječena od razuma i istine može se sagledati kao jedan ekstrem koji je, kako to obično biva, otvorio vrata sebi suprotnom ekstremu. Moderno je društvo, naime, u jednom trenutku cjelokupnu vjeru počelo promatrati onako kako ju je vidio Occam, te se stoga u lažnoj dilemi fideizma i znanosti odlučilo za znanost, štoviše za znanost u svom glorificiranom obliku. Fideizam je tako na neki način odveo u scijentizam, budući da znanstvena metoda uistinu jest efikasnija od fideističke, no radi se o zaključku temeljenom na pogrešnim premisama.

II. izdaja: "Istina se ne može spoznati" i Kantova epistemološka podjela

Gorgijina druga tvrdnja, da čak i kada bi istina postojala, ne bismo ju mogli spoznati, nalazi odjek u kritičkoj filozofiji Immanuela Kanta. U svojoj [Kritici čistog uma], Kant uvodi distinkciju između noumenona (stvar po sebi) i fenomena (reprezentacija stvari u našem umu). Kant tvrdi da možemo spoznati samo pojave ili fenomene stvari, ali nikada ne možemo spoznati noumenone, odnosno stvari onakve kakve zaista jesu, izdvojene od upliva našeg uma. Kantov epistemološki okvir u suštini potvrđuje Gorgijin skepticizam: ako istina postoji (kao noumenon), ona je u konačnici nedostupna ljudskom znanju. Ograničenja ljudske spoznaje drže nas u svijetu pojava, u kojemu nikada ne možemo doseći izravno znanje o pravoj prirodi stvari. Vraćajući se na paralelu sa Sokratom i Platonom, Kant de facto negira ono što je Platon ranije nazivao izlaskom iz špilje pojavnosti u svijet kakav on zaista jest (tj. u svijet Formi). U Kantovim smo očima vječno zarobljeni u špilji, stoga pitanje postoji li nešto van nje postaje redundantno.

Gorgijina se druga tvrdnja, ako ju se zna prepoznati, danas ispoljava na svakom koraku u svom moderniziranom i površnom izdanju "tko si ti da x prisiljavaš na y", odnosno "tko si ti da nekome namećeš svoju viziju onoga što je ispravno". Vrijednosne hijerarhije odbacujemo jer ih a priori vidimo kao izraz osobnog stava, koji nije i ne može biti povezan s istinom kao takvom. Budući da smo slobodu redefinirali kao prosti manjak izvanjskih prepreka, bilo nam je lako pretpostaviti da nitko nema pravo dokidati našu slobodu uspostavljanjem svojih proizvoljnih granica, načela i normi. Slijedom toga, slobodu smo u takvoj reduciranoj i zavodljivoj verziji počeli smatrati vrjednijom od zamorne, suvišne i nespoznatljive istine. S obzirom na to da su prosvjetiteljski nasljednici svoj relativizam kasnije smijenili dogmatizmom nove vrste, u kojemu upravo oni nameću svoje subjektivne novonormalne prepreke drugima, možemo zaključiti kako Kanta u ovom slučaju opovrgava praksa. Čini se da ljudski um naprosto ne može prihvatiti ostanak u špilji, štoviše čini se da će radije zaroniti u neke puno dublje i mračnije špilje nego ostati na mjestu takozvane prosvjećenosti.

III. izdaja: "Istina se ne može priopćiti" i postmoderna dekonstrukcija

Gorgijina treća i posljednja tvrdnja - da čak i kada bi istina postojala i kada bi se mogla spoznati, ne bismo ju mogli artikulirati - najavljuje gledište postmodernih dekonstrukcionista, posebice Jacquesa Derride. Derridina dekonstrukcija dovodi u pitanje samu stabilnost jezika, tvrdeći da je značenje uvijek odgođeno, uvijek dio mreže drugih značenja i stoga nikada potpuno prisutno. U svom djelu  [O gramatologiji], Derrida iznosi svoju najpoznatiju tvrdnju: "Nema ničega izvan teksta", sugerirajući da jezik nikada ne može obuhvatiti ili prenijeti cjelovitu istinu, jer je uvijek uhvaćen u mrežu interpretacija. Derridino rastakanje jezika reflektira Gorgijinu sumnju u mogućnost istinske komunikacije. Ako je značenje suštinski nestabilno, onda jezik ne može služiti kao pouzdan medij za prenošenje istine, kao niti za općenito međusobno razumijevanje pojedinaca. Iza Derridine jezične mreže ne postoji ništa, sve je fluidno i sve je relativno. Razvidno je kako je takav relativizam sveprisutan na današnjem zapadu, na kojem su se derridovske radikalne ideje iz teorije književnosti prelile u gotovo svaki intelektualni poduhvat.

Postmodernizam kao širok i teško uhvatljiv pojam te dekonstrukcija kao jedan od njegovih metodoloških izdanaka napravili su ogromnu štetu kritičkom promišljanju i izvornom pojmu filozofije kao ljubavi prema mudrosti i prema spoznaji. Derridine relativističke igrarije eksplicitno odbacuju ne samo objektivnu istinu već i svaku vrstu smisla. Kozmički smisao ili red, koji je preduvjet znanstvenog, ali i svakog drugog istraživanja, u metodi dekonstrukcije ugušen je neprobojnom lingvističkom mrežom. Takvo se gušenje danas iznimno uspješno koristi u ideološke svrhe. Današnji je čovjek, naime, postmoderno nastrojen prema svemu što odstupa od aktualnog pravovjerja, a krajnje dogmatičan prema zaključcima koji iz tog pravovjerja proizlaze. Brak, nacija i vjera tako su postale zastarjelim označiteljima koje valja nadići, no nove vrste zajednica, multikulturalizam i povjerenje u "napredak" fenomeni su koje možemo preispitivati samo na vlastitu odgovornost. Postmodernisti su, kao nasljeđe trećeg Gorgijinog odbacivanja istine, zaključili da je vrijeme istine - vrijeme Logosa - završeno te da smo zašli u period post-istine; u period u kojemu je dijalog kao zajedničko sredstvo pronalaska smisla smijenjen ideološkim igrama moći.

***

Gorgijin trostruki napad na istinu, kroz (I) njezinu negaciju, (II) negaciju mogućnosti njezine spoznaje i (III) negaciju mogućnosti njezine artikulacije, najava je smjera kojemu se dio zapada okrenuo. Nasuprot sokratovske tradicije koja vrednuje istinu iznad svega, sofistička je retorika u modernosti preuzela kormilo naše civilizacije. Gorgija pritom nije mogao znati da će Istina kao takva samo par stoljeća nakon njegovog vremena hodati našim svijetom, pružajući tako konačan demanti ljudskoj oholosti koja istinu subordinira svom umu. Gorgijevski duh, međutim, ostao je živ čak i u to vrijeme, u vrijeme kada je Istina postala toliko objektivno stvarna da je imala noge i ruke. Takvu utjelovljenu Istinu grešni je ljudski duh zatajio na sličan način kao i Gorgija, na sličan način kao i naša civilizacija u narednim stoljećima. Nadajmo se da ćemo, za razliku od najbližih apostola Istine, mi svoju izdaju spoznati prije nego što se pijetao oglasi i označi kraj onoga što smo nekada nazivali zapadom.