Stari i novi progresivizmi - kratki osvrt

Komunistička su se društva, kao i današnja progresivna, gradila na fasadi jednakosti. Tadašnja je jednakost bila utopijsko-ekonomskog tipa, dok je današnja nekakav čudan koktel jednakosti pred zakonom, a osobne različitosti (klišeizirana tzv. "diversity"). I jedan i drugi sistem, svaki na svoj način, laže. 

Ni u jednom sistemu pojedinci nisu jednaki u smislu u kojemu je to najavljeno, već su jednaki u tome što su lišeni svega što nije u službi sistema. Jednaki su jer sve što ih može činiti raznolikima biva sistemski spaljeno na ideološkoj lomači. Opasnost druge ideologije nasuprot prve jest paradoksalno upravo ono što prvu (za sada) čini eksplicitno nasilnijom. Današnji je progresivizam, naime, za razliku od komunizma, svoje nametnuto robovanje sistemu uspješno zamaskirao u slobodu, a svoje zagušljivo jednoumlje u raznolikost, čineći se tako utoliko efikasnijim. 

Ispod tih prividno različitih nijansi progresivizma staroga tipa - tj. komunizma - i novog progresivizma, krije se ista esencija. Esencija je to koja svijet ideološkim naočalama reducira na borbu moći te najavljuje pobjedu nad "onim drugima" koji stoje na putu dugo iščekivane utopije.

U nedostatku vjere u nadsvjetovni eshaton i jedan i drugi sistem spasenje uzaludno traže na ovome svijetu, a da bi spasenje moglo doći u ovom svijetu koji je neraskidivo povezanom s grijehom, grijeh je potrebno lišiti njegovog metafizičkog značenja i smjestiti ga u srce spomenutih "drugih". 

"Drugi" su nekada bili pripadnici buržoazije, a danas su - što je posebno zastrašujuće - pripadnici krive rase, spola, roda, seksualnosti, vjere, svjetonazora, političkih stranaka, država, znanstvenih i društveno-političkih krivovjerstava, patrijarhata, i tako dalje. 

#SapereAude