Ekologija i(li) tradicija - kratki osvrt

Sv. Franjo Asiški zaštitnik je ekologije. To nam među ostalim može poslužiti kao podsjetnik na to da prevalentna monopolizacija ekologije od strane progresivne ideologije nije utemeljena na istini. Briga za prirodu na zapadu, naime, nije započela progresivizmom, već kršćanskom naukom o poštivanju onoga što je Bog stvorio. Ta je nauka u umu modernog čovjeka izgubljena, no nije samo izgubljena već je i svjesno potisnuta. Ono što mainstream danas naziva ekologijom instrument je ostvarivanja raznolikih političko-ideoloških ciljeva, jedan od kojih je, kako njihovi akteri sami javno priznaju, protukršćansko smanjenje ljudske populacije, odnosno odbacivanje dara života. 

Progresivizam čovjeka subordinira apstraktnom antropomorfiziranom terminu Majke Zemlje. Ona je ta koja nas daruje, koja nas kažnjava vremenskim nepogodama te koja pati ako joj nismo poslušni. Iz vjerske je perspektive od takve degradacije ljudskosti kakva je uobičajena za pripadnike progresivnog svjetonazora još i gora degradacija Boga koju nerijetko izvršavaju pomirbeno, mlako ili defetistički nastrojeni vjernici. Bog je njihovim nasjedanjem na eko-ideološke bajke u njihovom srcu svrgnut s vrha vrijednosne hijerarhije i smijenjen svjetovnim božanstvima, u ovom slučaju božanstvom Gaije. Očuvanje prirode time prestaje biti simbolom poštivanja Boga te se desakralizirajuće smješta na Božje mjesto. 

Kršćanstvo se, drugim riječima, danas često razvodnjava, banalizira i svodi na amorfnu mlaku tvorevinu koja se može koristiti kao usputna dodatna argumentacija za već izgovoreno suvremeno jednoumlje, a vjera mnogih kršćana nasjedanjem na sveprisutnu propagandu aktualne ideologije blijedi, udaljava se od svog izvora te u ovom kontekstu počinje više nalikovati panteizmu. Pogrešno je stoga i opasno nasjedati na premise zelene doktrine, pa koliko god se one bezopasne činile, jer kršćanstvo s njima dugoročno ne može supostojati. Ono što je nekada zvučalo kao usputna klišeizirana doskočica o tome kako bi bilo lijepo ne bacati smeće po ulici u okviru današnjice krije toliko toga više. 

Tako primjerice naizgled bezazlena i trenutno često ponavljana rečenica, čak i od vjerskih autoriteta, kako mi kao ljudi gušimo Zemlju iznimno lako može odsklizati u svoj punokrvni progresivni oblik koji glasi da su ljudi virus na planeti. Iz toga pak u najmanju ruku slijedi spomenuta antihumanistička retorika o nužnom smanjenju populacije, a možebitno i sve ono ostalo što je toliko uspješno posađeno u naše umove. Mi Zemlju ne gušimo, jer Zemlja nije živo biće, a pogotovo nije vrhunaravno biće kojem se moramo pravdati. Takvo biće uistinu postoji, ali ima drugo ime. 

Internalizacija neopoganštine dubinski je grešna, no ona je za vjernike i poštovatelje svoje tradicije i redundantna. Mi se eko-ideološkim idejama nemamo razloga klanjati, budući da je naš pogled na tu temu jasan i kristalno čist. Stoljeća teologije i filozofije izgradila su ga i ispravno posložila našu hijerarhiju vrijednosti - od Stvoritelja prema Njegovim stvorenjima. 

Moderan je čovjek taj koji je i u ovom slučaju ukrao izvorne tradicionalne poglede, iskorijenio ih iz cjeline te ih prenamijenio svojim potrebama. Uspješno nam je prodao laž da *konzervacija* okoliša nema veze s *konzervativizmom*, već da ona navodno proizlazi iz progresivizma, to jest iz sustava vjerovanja koji je toliko nezadovoljan svojim bitkom da se svojevoljno podvrgava kirurškim promjenama svog zdravog tijela i otvoreno ideologijom transhumanizma zagovara ničeansko nadjačavanje čovjeka i prirode. 

Ne - ekologiji današnjeg tipa nema mjesta u tradiciji, a pogotovo nema mjesta u kršćanstvu. Ne pretvarajmo kršćansku nauku u sluškinju grijeha našeg duha vremena.