O fenomenu suvremenih samita

Riječ samit etimološki dolazi od latinske riječi summus - vrhovni, najviši. Samiti bi, dakle, trebali voditi do vrhunca planine na kojemu se nalazi Veritas, Istina. Samiti u suvremenom progresivnom društvu najčešće nemaju takvu svrhu. Njihov je jedini cilj ispraznom i usiljenom govorancijom dodatno utvrđivati prevladavajuće monolitno jednoumlje. Blaise Pascal jednom je ustvrdio da tamo gdje nema ljubavi nema ni istine. No njegova misao vrijedi i u obrnutom smjeru - tamo gdje nema istine nema ni ljubavi. Ljubav, tolerancija, demokracija i ostale krilatice našeg doba ispražnjene su značenja, jer se njima koristimo kada treba obeshrabriti ili onemogućiti mukotrpan uspon prema istini. Istina bez ljubavi pretvara se u batinu kojom nekoga možemo povrijediti, ali isto vrijedi i za ljubav otkinutu od istine - tim činom stvaramo okruženje u kojemu možemo valorizirati mržnju u ime ljubavi, isključivost u ime tolerancije i jednoumlje u ime demokracije. 

Naši samiti, paneli, skupovi i općenito javni događaji natopljeni su predvidljivim floskulama, koje su uvelike lišene značenja. Umjesto lažima, one istinu napadaju odlaskom onkraj istine i laži - u svijet priglupog Novogovora koji se istinom ne zamara. Takva vrsta govora devalvira samu ideju značenja i smisla - Logosa - koja stoji iza i ponad svake naše zdrave komunikacije, a jezik pretvara u zamorno oruđe ideologije, odnosno u sredstvo popunjavanja tišine. Njime se šalje poruka da su izgovarane dogme toliko točne da se nema razloga zamarati njihovim smislenim argumentiranjem; danas se sve supstancijalno ionako može i mora svesti na jedan hashtag. Oni pak koji se drznu preispitati reciklirane mantre (ili još gore, koji u pitanje dovode samu metodu kojom se do mantri došlo) ne samo da ne zaslužuju odgovor već zaslužuju biti odstranjeni. Oni, naime, stoje na putu jednog boljeg svijeta kojeg ideologija obećava.

Povremena penetracija ideoloških dogmi, preko radija, televizije ili raznih portala, u umove onih koji su se uspjeli distancirati od ovog grešnog svijeta, od njegove svakodnevice i njegovog mainstreama, neizbježno izaziva osjećaj sartreovske mučnine - jednog dubinskog zamora, egzistencijalnog gađenja i općenite slabosti uzrokovane svjedočenjem nad nečime što ne bi trebalo biti onakvo kakvo jest. Prostor bez značenja i bez istine - tj. prostor ideologije - duhovno je i umno zagušljiv. S druge strane priprosti ideološki umovi, koji su svoju duhovnost i intelekt odavno žrtvovali na oltaru pravovjerja, kompleksnost ljudskog doživljaja reduciraju na jednu stvar koju neprestano ponavljaju, na sve ju projiciraju i od svih traže sudjelovanje u njoj. Kada stoga načuju spomen te stvari na opisanim samitima, a spomena naravno nikad ne izostaje na tim paradama vlastitog sebeljublja, u ideolozima se javlja privremen osjećaj satisfakcije. Prolaznost tog osjećaja jedan je od razloga zašto održavanje samita mora biti periodično, iako nijedan od njih ne donese ama baš ništa novoga.

Nad svim tim bezličnim raščovječenim pojedincima pritom lebdi jedna nadljudska struktura, struktura iz koje njihovo pravovjerje proizlazi i koja garantira da će ono biti uspješno očuvano. Europska Unija, kao jedan od primjera takvih struktura, više nije skup slobodnih i nezavisnih država članica, nego svojevrsna naddržavna, ali i nadljudska tvorevina, koja opstaje usprkos svim porazima, demantijima i prokazanim lažima njezinih čovjekolikih članova. Ideološke strukture toga tipa apsolutne su i bezgrešne, stoga će sudionici samita uvijek naglašavati kako, iako struktura nikad nije bila jača, treba nastaviti raditi na njezinom širenju, boriti se protiv onih koji prijete njezinoj jednoličnosti te u konačnici svakoga, na ovaj ili onaj način, povući pod njezin dobronamjeran, moćan i golem kišobran. Onima pod kišobranom, kako se to obično objašnjava, iznimno je ugodno, pogotovo kada se njihovo stanje usporedi s "onim drugima". Ugoda je tu ako ju želimo, no njezina je cijena to da ona postane jedino što želimo. 

Vrhunac do kojega današnji samiti dovode isto je ono dno s kojega su i krenuli, dno ovoga svijeta i svih njegovih krivih predodžaba i grijeha.