Ideološka sveobuhvatnost moderne ekologije

Na tekstilnom proizvodu kupljenom u trgovini jednog od poznatijih brendova odjeće u Hrvatskoj stoji natpis prikazan na slici. Ova naizgled bezazlena mantra, ušivena s unutarnje strane odjevnog komada, sveprisutna je u današnjem društvu. Naizgled bezazlen niz floskula, koji je proizvođač bez previše razmišljanja dodao želeći se svidjeti korporativnim regulatorima i ostvariti što veći financijski uspjeh, ispod površine krije mnogo više.

Za početak, zanimljivo je kako broj ovakvih natpisa na proizvodima raste otprilike jednakom brzinom kojom opada njihova kvaliteta, dok im cijena raste. Dok će korporacija sa slike tijekom proizvodnje uložiti dodatni napor u šivanje ekološki korektnog sadržaja, istovremeno će isporučiti loš komad odjeće iz tzv. fast fashion industrije; industrije tekstila koja prodaje kratkotrajnu (i nominalno jeftiniju) robu. Da stvar bude gora, aktualni fast fashion više ne traje kraće samo u odnosu na luksuznije brendove, već i cjenovna razlika između njih postaje zanemariva. Naši proizvodi traju sve kraće i nikada nisu bili skuplji, a korporacije odgovorne za takvu degradaciju docirajući sugeriraju svojim kupcima ne samo da kupuju nekvalitetan predmet, već i da ga nipošto ne operu previše puta – kako se Majka Zemlja ne bi rasrdila.

Dotični proizvođač potiče potrošača na ekološku osviještenost, no prešućuje činjenicu da najveću ekološku štetu čini upravo on punjenjem tržišta nekvalitetnom robom koja, umjesto da traje godinama kao nekad, danas traje maksimalno dvije sezone. Rezultat toga jest nezapamćen problem prevelike količine odjeće, zbog koje dobrotvorne udruge više ne prihvaćaju tekstilne donacije. Iz perspektive njihovih zeleno nastrojenih uvjerenja, imalo bi daleko više smisla proizvoditi kvalitetnu i trajnu robu, koju će kupci dugoročno koristiti i zbog koje neće ciklički gomilati svoje ormare (i ostatak svijeta) iznošenom i brzo raspadljivom odjećom. No to, nažalost, nije profitabilno, stoga usprkos zdravorazumskoj logici ne ulazi u prizmu moderne ekologije.

Isti je fenomen prisutan i u sektoru koji ima potencijal uzrokovati iznimnu štetu okolišu ako svoj posao ne radi dobro, a to je arhitektura. Današnje su zgrade kratkotrajne, nekvalitetne i ružne. Sva ta tri aspekta čine ih neodrživima i ekološki katastrofalnima: prvo, jer kratkotrajnost implicira da će njihovi materijali vrlo brzo postati ekološki višak; drugo, jer nekvalitetnost znači da ljudi u njima neće htjeti obitavati kroz nekoliko generacija, kao što je to nekada bio slučaj; i treće, možda i najvažnije, a danas i najviše zanemareno, jer ljepota stvara održivost. Lijepi objekti potiču čovjeka na njihovo očuvanje, na kontinuirano pronalaženje njihove svrhe, pa i onda kada je njihova prvotna funkcija postala suvišnom. Stoga čak i trenutno krajnje sekularizirano društvo i dalje uživa u ljepotama tradicionalnih vjerskih objekata, pa makar to bilo na zastrašujuće grešan način, pretvarajući ih, u svojoj zavedenosti materijalizmom, u hotele, restorane i kafiće.

Nadalje, sveprisutnost ovakvih naučenih fraza ukazuje na ono što smo kroz svoje tekstove nazivali parareligijskim aspektom moderne ekologije. Ona više nije znanstveno utemeljena, praktična metoda pronalaska učinkovitih, održivih i interdisciplinarnih rješenja, već ideologija koja nam konstantno penetrira u svakodnevicu, koja ne dozvoljava svoje opovrgavanje, koja dehumanizira neposlušnike te koja nas na svakom koraku podsjeća na svoju nepogrešivost i vrhunaravnost. Ovaj je natpis svojevrsna pseudomolitva koja,  kako to molitve čine, zaustavlja svakodnevicu i podsjeća nas na ono čemu se moramo utjecati; što u slučaju suvremenog Zapada predstavljaju njegova neopoganska ovosvjetovna božanstva. Kupnja majice danas više nije samo kupnja majice, već je i pseudomoralni čin u borbi za okoliš, na sličan način kao što je u bivšim komunističkim zemljama svaki ljudski postupak bio definiran kao ispravan ili neispravan u kontekstu promocije postavljenog pravovjerja.

Planet Zemlja prenamijenjen je iz prostora u kojem živimo – i kojega, prvenstveno zbog nas samih, želimo očuvati i svakodnevno činiti svojim domom – u božanstvo koje nas u stilu orvelovskog Velikog Brata promatra na svakom uglu svojim upozoravajućim okom i prosuđuje naše djelovanje. U tom je smislu indikativno da je ova mantra ušivena u unutrašnjost proizvoda, što znači da kupac na nju nailazi tek kada dođe kući te u svoja četiri zida odluči navući komad robe na sebe. Ideologija je tako ušla u njegov privatni prostor. Naša se retorika općenito promijenila iz "konzervacije okoliša", kao lokalizirane, zdrave ljubavi prema svojoj okolini, u globalističko pokoravanje antropomorfiziranoj Majci Zemlji, koja pati kada smo grešni, zahtijeva prinos žrtava, nadgleda nas i nagrađuje po zasluzi.