Popperova epistemologija i relativistički dogmatizam suvremenog društva

Epistemologija Karla Poppera poznata je pod nazivom kritički racionalizam. Radi se o jednom od temeljnih dijelova Popperove filozofije, koji je značajno utjecao na filozofiju znanosti posebice u kontekstu razlikovanja znanosti od pseudoznanosti. S obzirom na prevalentno inzistiranje našeg društva na sagledavanju znanosti kao vrhunaravnog (pa nerijetko i jedinog) puta prema istini, jasno je zašto su Popperove misli danas iznimno relevantne. U terminima hegelijanske dijalektike, kritički racionalizam možemo shvatiti kao sintezu, kao međuprostor, između prosvjetiteljskog i pozitivističkog poimanja znanja kao nečeg objektivnog i razumu cjelovito dostupnog, te relativizma postmodernih teorija koje ruše esenciju istine kao takve, pa time i mogućnost njezine spoznaje. Sagledamo li te dvije paradigme kao dva suprotstavljena ekstrema, zanimljivo je primijetiti kako moderno društvo u svojim razmišljanjima prebiva u oba, plivajući iz relativizma, najčešće usmjerenog prema tradiciji i prošlosti, u dogmatizme “naprednosti”, a izbjegavajući zlatnu sredinu među njima. Budući da se Popperova filozofija pozicionirala upravo u tu zlatnu sredinu, u nastavku ćemo je pomnije analizirati i pokušati zaključiti može li nam ona pomoći da se lišimo ekstremizama u svom razmišljanju, odnosno može li ona modernog čovjeka vratiti na put prema istini. Na početku ćemo kritički racionalizam sukobiti prvo s pozitivizmom, a potom s postmodernizmom.

1) Pozitivizam

Prije nego što se proglasio ubojicom pozitivizma, Popper je, takoreći, bio vanjski suradnik te škole mišljenja, gajeći prijateljstvo s mnogim njezinim utjecajnim predstavnicima. Njihovo je razmišljanje smatrao vrijednim zbog ozbiljnog i strukturiranog pristupa filozofskim problemima, temeljenog na empirijskim podacima, no nije se slagao s metodologijom kojom to čine. Problem je, naime, vidio u tome što oni do svojih zaključaka ne dolaze metodom falsifikacije, već verifikacijom; ne pokušavaju opovrgnuti svoje hipoteze i time pronaći najžilavije među njima, već svoj fokus stavljaju na pronalasku dokaza koji potvrđuju njihovu ispravnost. Takav je pristup odbacio iz istog razloga kao i David Hume tristotinjak godina ranije u svojoj kritici induktivne logike. Hume i Popper upozorili su da, bez obzira na količinu dokaza koji potvrđuju određenu teoriju, neizbježno postoji mogućnost da će baš iduće saznanje pokazati suprotno, čime će cijela teorija pasti u vodu, stoga naše znanstveno ophođenje ne može biti bazirano na induktivnoj verifikaciji.

Klasični primjer tako kaže da nikakva količina bijelih labudova neće biti dovoljna za potvrdu teze “svi su labudovi bijeli” ako jednog dana, nakon tisuća i tisuća susreta s bijelim labudovima, naiđemo na jednog s crnim perjem. Moramo, stoga, tragati ne za bijelim labudom kao novom potporom svojoj hipotezi, već učiniti sve da pronađemo ono što će našu hipotezu potencijalno demantirati. Svaki neuspješan pokušaj demantiranja teorije čini ju jačom, a teorija koja je prošla najveći broj takvih pokušaja – najveći broj falsifikacija – može se smatrati najboljom, tj. trenutno najbližom istini. Slijedom toga, tvrdnje koje su oformljene na način koji u začetku ne ostavlja prostora svom opovrgavanju ne možemo smatrati znanstvenima. Opovrgavanje je preduvjet i temelj znanstvenosti. Popperova perspektiva nužno vodi prema tome da znanost po definiciji ne može sadržavati konačne zaključke. Ukoliko znanstvenik neku svoju teoriju počne nazivati toliko točnom da ona ne zahtijeva daljnje testiranje, on prema Popperu automatski prestaje biti znanstvenikom. Kritički se racionalizam u tom smislu razlikuje od pozitivističke epistemologije utoliko što odbacuje znanje kao nekakav rigidan razumu dostupan apsolut.

2) Postmodernizam

Postmoderna filozofija istinu promatra kao fluidnu masu oblikovanu kulturom, vremenom, ljudskim umom i općenito neprobojnom mrežom lingvističkih označitelja. Sukladno tome, objektivna istina i njezina spoznaja moraju biti lažni pojmovi. Istina je u očima postmodernista relativna, no čak i kada ne bi bila takva, mi ju ne bismo mogli spoznati, jer smo okovani svojim vremenskim i društvenim kontekstom. A kada bismo ju i mogli spoznati, ne bismo ju mogli artikulirati, jer je jezik zamršen sustav koji ne može doprijeti do stvarnosti. Derridina (ne)slavna tvrdnja da "ništa ne postoji izvan teksta“ savršeno sažima ove teze. Na mjesto antičkog grčkog i kršćanskog traganja za Logosom, za smislom, za riječi koja stvara red iz kaosa doticanjem esencija stvari, postmoderni su mislioci usadili tzv. falocentrizam, odnosno eksplicitno odbijanje univerzalnosti smisla. Korespondiraju li takve teze uistinu s Popperovom filozofijom?

Iako je inzistirao na nemogućnosti pojedinca da dosegne apsolutno znanje, Popper nije tvrdio da objektivna istina ne postoji, već ju je promatrao kao ideal koji regulira naše znanstveno istraživanje i prema kojemu moramo težiti unatoč nemogućnosti njegova dosezanja. Štoviše, s obzirom na to da objektivna istina postoji – barem kao ideja – naša se pojedinačna "znanja“, tj. naše teorije, mogu poredati u hijerarhiju u kojoj su neka objektivno bolja (tj. bliža istini) od drugih. Kako je rečeno, teorije koje su preživjele veći broj falsifikacija bliže su idealu i samim time su objektivno bolje. Popperova se epistemologija, dakle, supstancijalno razlikuje od postmodernizma, štoviše može se promatrati kao jedan od njegovih jačih protuargumenata. Danas je pritom postalo razvidno da su postmodernisti i ostali progresivci relativistički nastrojeni točno onoliko koliko je potrebno da bi se obračunali sa sebi suprotstavljenim teorijama. U svakom sljedećem koraku, u zagovaranju svojih istina nakon što su dekonstruirali tuđe, postaju krajnje dogmatični. Specifičnost (post)modernog čovjeka nije njegov relativizam, već njegov nesvjesni dogmatizam.

3) Iz pozitivizma u postmodernizam: relativistički dogmatizam našeg doba

Dva ekstrema koja je Popper demantirao zavladala su modernim društvom. To društvo čovjeka navodi da se otkine od tradicije i općenito od sagledavanja istine kao nečeg objektivnog i neovisnog od grešne ljudske ruke, dok istovremeno agresivno inzistira na tome da se prihvate njegove novonormalne ideje i ideologije. Taj smo fenomen prozvali relativističko-dogmatičnim mehanizmom. Radi se o strategiji prisutnoj de facto od začetaka modernih progresivizama – od, primjerice, Francuske revolucije kao jedne od praktičnih temelja te suvremene paradigme. Ona je eklatantan primjer mehanizma koji prvo aktivno radi na relativizaciji postojećeg, na odbacivanju tradicije kao nečeg zastarjelog i nepromišljenog, da bi zatim svoju novokreiranu sadašnjost kao apsolut nametao svakome. Revolucionari su tradiciju htjeli porušiti do te mjere da su do srži redefinirali i kalendar, zahtijevajući da tjedan više ne traje sedam dana nego deset, te da se osmisle novi nazivi za dane u tjednu i za mjesece u godini. Kada su pak krvavim putem konačno preuzeli vlast, svoj su relativizam i nominalni prosvjećeni skepticizam spram prošlosti promptno smijenili dogmatizmom koji je proždro sve, pa i mnoge same revolucionare.

Odjek toga vidimo i u našem dobu koje nas nominalno oslobađa od okova mračne prošlosti, tradicije i običaja, da bi nas u posljedičnom vakuumu počelo prisiljavati na svoju slobodu, na prihvaćanje novih vrijednosti i “naprednih” načina življenja. Znanost danas više nije temeljena na metodi opovrgljivosti, kako je na nju gledao Popper, već je postala skup činjenica kojima treba apsolutno i nekritički vjerovati. Paradoks teze “vjeruj znanosti” savršena je sumacija pogubljenosti, fragmentiranosti i općenite pojmovne zatupljenosti modernog čovjeka. On je, u ime znanosti, znanost smijenio scijentizmom; metodu falsifikacije slijepom vjerom, istovremeno se oholo uzdižući nad svojim precima zbog njihove navodne slijepe vjere u nadsvjetovno. Štoviše, on je toliko zbunjen da u svojoj odsječenosti od istine na isti dan može ustvrditi kako je nešto činjenično točno jer su tako rekli "stručnjaci“ te kako nitko ne smije drugome nametati svoja mišljenja jer svatko ima pravo na svoju osobnu slobodu i svoju osobnu istinu.

***

U svojoj potrazi za objektivnom istinom, Popper nam nudi metodu koja se oslanja na opovrgavanje, a ne na nekritičko prihvaćanje. Dok pozitivizam teži afirmaciji znanja, često zapostavljajući mogućnost pogreške, a dok postmodernizam preispituje samu esenciju istine, Popper nas poziva da se na intelektualno pošten i zaigran način suočimo s našim teorijama kroz proces neprestane kritike i analize. Ovaj pristup nas potiče na intelektualnu skromnost, ali nas također podsjeća na opasnosti suvremenog scijentizma s jedne strane i relativizma s druge. Ta dva ekstrema možemo promatrati kao dva temeljna stupa pogrešnog promišljanja našeg doba. Popper je jednom prilikom izjavio da ukoliko nam se neka teorija čini jedinom mogućom, vrlo vjerojatno nismo shvatili ni teoriju niti problem koji ona pokušava riješiti. Naša jedina današnja meta-teorija jest paradoksalni dogmatični relativizam – jedna frankenstajnovska tvorevina izrođena kombinacijom naše razumske lijenosti i naše moralne grešnosti. Nismo, dakle, shvatili ni svoju teoriju niti misterij ljudskog stanja kojeg uzaludno pokušavamo razriješiti.