Strmoglavi pad novih ateista

Richard Dawkins nedavno je budućeg američkog predsjednika Donalda Trumpa nazvao "lažljivim, zlonamjernim, očito zlim te glupim", čime je indirektno uputio uvredu i Amerikancima koji su velikom većinom glasovali za Trumpa. Dawkins je biolog i javni intelektualac kojeg mnogi smještaju u pokret tzv. novog ateizma. Neformalni je to pokret koji se razvija od početka ovoga stoljeća, a koji osim negacije postojanja Boga obilježavaju znanstvena nastrojenost, empirijska metoda i filozofija materijalizma. Nakon rapidnog rasta popularnosti kroz prva desetljeća ovoga stoljeća, njegovi su pripadnici, ponajviše javni intelektualci i tzv. popularizatori znanosti, naglo počeli padati u očima javnosti. Taj se trend dodatno ubrzao u vrijeme pandemije kada su mnogi od njih počinili niz ogromnih grešaka, kako u kontekstu analize tadašnje društveno-političke situacije tako i u svojim predviđanjima budućnosti. No pandemija se u tom smislu može promatrati samo kao vrh sante leda pogrešnosti njihovih teorija.  

Djelovanje Richarda Dawkinsa zadnjih godina može se sažeti kao ogledan primjer limitiranosti hiperfokusiranog znanstvenog pristupa problemima, kao i slijepe pjege često prisutne na očima intelektualaca. Dawkins je godinama implicitno i eksplicitno podržavao pandemijsku tiraniju, skrivajući se iza dogmatičnog scijentizma i pritom prikazujući suprotna mišljenja kao zatucana i antiznanstvena. Iako je izgradio karijeru na nominalnoj popularizaciji znanosti te na kritici slijepe vjere, Dawkins indikativno nije prepoznao trenutak u kojem se znanost očigledno transformirala u slijepu vjeru. U toj je transformaciji i on sam sudjelovao pomažući širenju kontradiktorne teze o tome kako moramo "vjerovati znanosti". Umjesto da sada adresira svoje katastrofalne pogreške, ali i metodu koja ih je izrodila, čime bi možda barem djelomično vratio kredibilitet suvremenoj znanosti, on nastavlja s jednakim intelektualno lijenim perpetuiranjem mržnje kreirane srednjestrujaškom propagandom.

Možemo zaključiti da Dawkins, kao i mnogi njegovi kolege znanstvenici, a posebno intelektualci u širem smislu, u svoj svojoj navodnoj pameti naprosto ne vidi ironiju u podržavanju cenzure i dehumanizacije sebi suprotstavljene strane i prozivanju toga znanošću ili razumom. Zapadna znanost kao metoda utemeljena na opovrgljivosti i kritičkom umu kroz posljednje je godine možda nepovratno demolirana upravo od takvih uvjerenja i prometejske oholosti koja stoji iza njih. Gospoda intelektualci toliko su zaljubljeni u svoj vlastiti odraz da im rijetko kada padne na pamet preispitati svoje okvire promišljanja kako bi potencijalno uvidjeli koji od njih su nastali kao posljedica uspješnog društvenog inženjeringa. Shodno tome, dotični gospodin intelektualac još jednom nije pružio nijedan dokaz za svoje zamorne antitrumpističke tvrdnje, već bismo mu valjda trebali vjerovati na ljepotu njegovih scijentističkih očiju te se praviti da ne vidimo isprani um koji se krije iza njih. 

Kao stranica koja sama teži intelektualizmu, čvrsto branimo tvrdnju da su najveća zlodjela u povijesti čovječanstva počinili intelektualci, odnosno oni ljudi koji su toliko zaljubljeni u svoj um da su od njega htjeli načiniti božanstvo. To je breme s kojim se valja ozbiljno pozabaviti. Težnja monopolizaciji prava na određivanje toga što je "opće dobro" te kako do tog skliskog utopijskog cilja treba doći iznimno je opasna. Ona vodi u sagledavanje svakoga tko se suprotstavlja našim stavovima, ali i svakoga tko je imalo izlazi iz naših uskih okvira razmišljanja, kao utjelovljenje zatucanosti, neukosti i nerijetko samog zla. Totalitarni su režimi prošloga stoljeća bili eklatantan primjer toga. Oni su bili bezbožni u smislu vjere u onostranog Boga, no božanstva kojima su se klanjali nisu izostajala. Transcendentnost je u modernom društvu odbačena, no naša težnja transcendentnome nije nestala, već smo ju preusmjerili na ovosvjetovne stvari. Novi ateizam eksplicitno će odbaciti svaku povezanost svog pokreta s bezbožnim režimima prošlostoljetnog mraka, no isti mehanizam supstitucije Boga demonima ovoga svijeta prisutan je u njihovom razmišljanju. 

Max Weber tehnocentrični scijentistički svijet modernosti nazvao je raščaranim. S njega je skinuta magija i bajkovita privlačnost koju su naši preci bez problema pronalazili u svojoj okolini. Naši su prijatelji postali nakupine stanica s evolucijskom greškom zvanom ljudska svijest, naša filozofija i umjetnost redundantne metafizičke izmišljotine, a naši neistomišljenici, paradoksalno, isključivi i zatucani neprijatelji. Istina je u istom tonu smijenjena raspršenim činjenicama, stoga intelektualno nastrojeni ljudi kao Dawkins istini više ne moraju pristupati skrušeno, već kao pseudosvećenstvo koje na istinu - tj. na činjenice - ima ekskluzivno pravo. Slijedom toga, oni koji su bez činjenica ili koji imaju činjenice koje nisu odobrene od Struke, pa koliko god to bilo vrlo slabo argumentativno potkrijepljeno, glupi su, zlonamjerni i očigledno zli. Sve to je srž pada novog ateizma. Njihov fundamentalni narativ dugoročno ne korelira s ljudskim potrebama niti ima jezik kojim bi uopće mogao početi odgovarati na neka od temeljnih pitanja naše egzistencije. Uz to, njihova navodna racionalna superiornost histeričnim je reakcijama na aktualne društvene krize praktično prokazana kao nepostojeća. 

Moderno je doba prožeto kompatibilnim destruktivnim silama intelektualne lijenosti s jedne strane i intelektualne oholosti s druge. Nikada nismo bili manje umno nezavisni, a nikada nismo bili zaljubljeniji u svoje nepromišljene izume, u svoje mahnite ideje i u svoje grijehe. Antički predvodnici zapadne znanosti govorili su o tome kako je sumnja prvi korak prema istini, kako je jedino što znaju to da ne znaju dovoljno, kako je samosvijest preduvjet spoznaje. Njihovi podivljali nasljednici sumnjaju u sve osim u same sebe, ne znaju ništa osim da znaju sve, a umjesto da su samosvjesni, oni su svjesni samo tuđih grešaka. 

Nitko od novih ateista nije na pravoj strani borbe u kulturnim ratovima, čak ni po njihovim vlastitim kriterijima. Oni se sami, primjerice, kite perjem antiwokeizma, no u praksi djeluju iznimno wokeistički, što je posebice vidljivo u antitrumpističkoj psihozi gotovo svakog njihovog člana. Čitajući Dawkinsove političke analize i društvene kritike, u ušima nam odzvanjaju Chestertonove riječi koje kažu da postoji mnogo vrsta oholosti, ali da je intelektualna oholost najgora među njima, jer samu sebe uspješno uvjerava u svoju poniznost.