Kolektivna psihoza pandemije pet godina kasnije

Prije pet godina u ovo vrijeme započela je civilizacijska faza koju će budući povijesni udžbenici definirati kao jednu od najvećih pomno osmišljenih i planski kataliziranih kolektivnih psihoza u povijesti, a koju danas kolokvijalno nazivamo pandemijom. Tada smo formalno ušli u novo društveno uređenje, koje osobno zovem postdemokracijom ili neototalitarizmom, a koje karakterizira zagušljivo ideološko jednoumlje maskirano velom demokracije i pluralizma. Neki se koriste terminom liberalne ne-demokracije, no terminologija je manje važna od suštinskog razumijevanja onoga što se događa(lo).

Kombinacija politike, medija i korporacija, uz pridržane ljestve "stručnih" korisnih idiota, stvorila je 2020. godine nezapamćenu pseudoznanstvenu hipnozu, koja se u političkom smislu manifestirala kao nepovratno slamanje demokratskog sustava kakvog smo do tada poznavali. Gledajući na to vrijeme iz današnje perspektive, postaje jasno da je gotovo svaka temeljna stavka pandemijske psihoze bila lažna. Niti je virus nastao prirodnim putem, već vrlo vjerojatno curenjem iz laboratorija financiranog od strane američke duboke države, niti su ljudi od njega kao zombiji padali po ulicama, kako su hladnokrvno pisali domaći i strani mediji, niti je spasenje od te parareligijske napasti došlo putem smućkanih farmakoloških proizvoda dokazano amoralnih farmaceutskih korporacija. Ne, ništa od toga nije bilo istinito.

Jedan od američkih idejnih začetnika cijele ove priče naknadno je priznao da čak ni famozna mjera od dva metra nije bila mnogo više od političke izmišljotine. Nadalje, istine nije bilo ni u sablažnjujućim sustavnim propagandnim zastrašivanjima gotovo svakog mainstream medija i mnogih poznatih javnih osoba. Naša djeca nisu završavala na intenzivnim odjelima, kako je tvrdio jedan "stručnjak" s ovih prostora, niti je zdravstveni sustav došao do točke pucanja, o čemu smo slušali na tjednoj bazi. Štoviše, brojni dokazi upućuju na to da su zdravstveni djelatnici u pojedinim ustanovama imali daleko manje posla nego što su tvrdili, pa su imali vremena i za organiziranje zabava unutar radnog vremena. Jao onima koji svoje nade polažu u deificiranje grešnih svjetovnih ljudi – oholost koju to u njima budi može slomiti jedino dugi niz godina pokajanja.

Istina je, međutim, da je cijeli svijet bio zatvoren pod iznimno sumnjivim okolnostima – bez razumnog pristupa, bez javne rasprave i bez konkretnih okvira koji bi opravdali takvo radikalno zadiranje u temeljna ljudska prava, poput prava na slobodno kretanje. Milijuni ljudi diljem svijeta bili su na razne načine ucjenjivani ako nisu bespogovorno slijedili političke odluke; gubili su poslove, bili razdvajani od svojih obitelji, od svoje djece koju roditelji nisu mogli posjećivati u bolnicama, od najranjivijih skupina, koje su osuđene na mjesece i godine samoće zbog nečijeg hira. Dio svijeta nanovo je bačen u apsolutno siromaštvo kao posljedica stvorene ekonomske krize. Pamtimo i neke od najjezivijih izjava – od one "liberalnog" francuskog predsjednika koji je polovicu svog građanstva prozvao negrađanima, prizivajući sjećanja na totalitarni mrak prošlog stoljeća, do domaćih progresivnih laprdala koja su, uz svesrdnu medijsku podršku, otvoreno zazivala oduzimanje temeljnih prava polovici Hrvata.

Društvo koje se do siječnja 2020. dičilo svojom naprednošću, inkluzivnošću i tolerancijom, preko noći je pokazalo svoje zastrašujuće naličje, otkrivajući koliko smo mi kao zajednica moralno i društveno nepismeni. Naš moral nije moral ukorijenjen u koherentnim učenjima, već labilan pseudomoral, ispod čijih se floskula ne krije nikakva dubina. Upravo se zato u ime tih ispraznih parola o inkluzivnosti i demokraciji mogla provoditi agresivna isključivost potaknuta jednim očitim kolektivnim totalitarnim refleksom. Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava, napisao je svojevremeno Girard. U ime zaštite (zamišljenih) žrtava spremni smo žrtvovati sve koji nisu poslušni duhu vremena.

Stranica Sapere Aude sa svojim je radom započela u vrevi svega ovoga, u trenutku kada sam procijenio da više ne mogu šutjeti i da će laž očito zaista preuzeti svijet, ali da u moje srce i u moj um neće zaći, pa koliku god cijenu za to morao platiti. Ostalo je povijest. Naša se zajednička borba pokrenula te od tada kontinuirano raste, uz shvaćanje da je pandemijski cirkus bio samo vrh sante lede puno dublje civilizacijske truleži – truleži koju moramo očistiti ako želimo spasiti ono što smo nekada s ponosom nazivali zapadom.

Sada je vrijeme da svatko još jednom zaviri u vlastito djelovanje tijekom tadašnjeg mraka; jesmo li na bilo koji način sudjelovali u perpetuiranju priče na temelju koje će naši unuci učiti koliko lako jedno naizgled stabilno društvo može odsklizati u represivni mrak? Ili smo pak iskazali svoju hrabrost odbijanjem pritisaka, ucjena, dehumanizacija i općenitog verbalnog, psihološkog i fizičkog nasilja? Ako smo bili među potonjima, moramo znati da zaustavljanjem ondašnjeg cirkusa sa svojim poslom nismo završili. Akteri ovdje opisane priče nisu stali sa svojim djelovanjem; nisu čak ni maknuti sa svojih pozicija, već su mnogi od njih nagrađeni za svoj rad. Iste tendencije dakle i dalje su prisutne samo u nešto drukčijem celofanu.

Odbijanje laži stoga ne smije stati nego upravo sada, dok se prisjećamo što smo preživjeli prije samo par godina, moramo biti uporniji nego ikada. Žrtve tadašnjeg pseudomoralnog stampeda s pravom to od nas traže.