Tehnopolis i transhumanistička izdaja ljudskosti

Etimološki, riječ tehnologija dolazi iz grčkog techne (umijeće, zanat) i logos (smisao, razum, riječ). Stari su Grci dakle tehnologiju sagledavali kao djelotvorni alat, kao sredstvo kojim možemo poboljšati svoje zanate kako bismo se približili Logosu, to jest istini ili smislu. Ona je bila put od onoga što jest prema onome što bi trebalo biti. U suvremenom svijetu, s druge strane, tehnologija je prestala biti našim alatom i postala svojevrsni sveprožimajući princip koji oblikuje samu srž ljudskog bivanja. Tehnologizirani svijet današnjice više nije mjesto hvatanja istine uz pomoć moralno neutralnih izuma, već mjesto čija je manifestacija uvelike sukreirana tim izumima. Ustvrdimo li stoga da je problem moderne tehnologije to što se ona razvija brže od etičkog i zakonskog razumijevanja njezinih nepredviđenih posljedica, ne grebemo dovoljno duboko u srž problematike. Naše je doba, naime, toliko tehnocentrično da i sama etika i zakoni bivaju (re)definirani tehnologijom.

Suvremeni tehnologizirani pojedinac ne promatra stvarnost kao nešto što ima vlastitu suštinu, što stoji samo za sebe, već kao niz resursa spremnih za iskorištavanje. U svom djelu Pitanje o tehnologiji Martin Heidegger taj proces naziva Gestell ili "postav", što označava način bivanja u kojem se svijet reducira na sirovine, a ljudski pogled postaje isključivo utilitaran. Stablo prestaje biti stablo i postaje prvenstveno materijal za namještaj, gorivo ili nešto treće. Gestell ukazuje na potpunu dominaciju tehnike koja ne dopušta susret s istinskom prirodom stvari, ne dopušta prodor do Logosa, već na njegovo mjesto postavlja svoje poglede i zaključke. Ako se pak ne možemo susresti s istinom, onda se istina gubi i u našem susretu sa samima sobom. Promatranjem svijeta kao sredstva zadovoljenja vlastite volje i sami postajemo robovi te volje, pretvarajući se u raščovječeni skup funkcionalnih algoritama, umjesto u bića koja traže i teže smislu. Međuodnos nas i tehnologije dvosmjeran je: suviše se oslanjajući na svoje alate i sami se pretvaramo u alate svojih alata.

Jedna od posljedica tehnološkog raščovječenja jest i gubitak sposobnosti sintetiziranja informacija koje konzumiramo. Dok smo nekoć, učeći od starih Grka, težili mudrosti – shvaćenoj kao umijeće razlikovanja dobra i zla te kao smisleno povezivanje parcijalnih činjenica u cjelovit sustav istine – danas sve više, poput nesvjesnog računala, operiramo na fragmentiranim činjenicama. U tehnologijom zavedenoj civilizaciji informacije nalikuju kiselim kišama: one padaju posvuda, preplavljujući umove, ali pritom ne hrane nijednu jedinu misao vrijednu življenja. Koliko samo puta u našem vremenu čujemo onu poznatu rečenicu da ne smijemo generalizirati. Zašto? Generalizacija je postupak prelaska iz niza činjenica u istinu kao takvu, u Logos. To što je duh našeg vremena smijenio istinu činjenicama nije i ne može nam biti na hvalu. Odbacivati treba samo loše generalizacije, ali ne i taj postupak kao takav, jer se time zaista zastrašujuće približavamo bezumnim činjenično-efikasnim strojevima, za koje si i dalje volimo govoriti da služe nama, a ne mi njima.

Fragmentirani pojedinac ne može pronaći referentnu točku izvan sebe s koje bi svojim uvjerenjima mogao pristupiti kritički te prepoznati trenutak u kojem je možebitno zastranio. On je hermetički zatvoren u svoja uvjerenja na sličan način kako je računalo zatvoreno u svoje algoritme i informacije koje su u njega ubačene. Čak i umjetna inteligencija, kojoj se danas toliko divimo, ne može izaći van svojih algoritamskih okvira; ona djeluje i "zaključuje" ovisno o načelima koja su u nju usađena. Shannon Vallor stoga o umjetnoj inteligenciji ne govori kao o nekakvom novom umjetnom umu, već kao o zrcalu naših vlastitih grešaka. Pitamo se stoga može li društvo lišeno povezanosti s transcendentnošću uopće spoznati što je pogrešno, primjerice, u masovnom i kompetitivnom razvijanju nuklearnog naoružanja - tehnologije koja u sekundi može svijet transformirati u kaos? Jesmo li mi kao bića koja sve više pokušavaju nalikovati svojim glorificiranim "alatima" i dalje sposobni prepoznati trenutak u kojem su ti alati otišli predaleko? Starogrčko i kršćansko temeljno korektivno pitanje je li to dobro u suvremenom je dobu smijenjeno progresivnim pitanjem je li to moguće. 

Civilizaciju stiješnjenu tehnologijom, koja doživljava njezin sve dublji i širi prodor u svoj habitus, Neil Postman naziva tehnocentričnom civilizacijom. Takva je, primjerice, bila zapadna civilizacija devetnaestog stoljeća uslijed industrijske revolucije. Tehnopolis, s druge strane, označava još radikalniju fazu tehnologizacije; fazu u kojoj tehnologija, osim što je sveprisutna, izravno oblikuje naš odnos prema okolini i vlastitoj egzistenciji. Kada spomenuta referentna točka izvan tehno-sfere prestane postojati, tada znamo da smo ušli u Tehnopolis, u društvo koje je suobličeno s tehnologijom te koje više ne zna gdje ono završava, a gdje počinju njezina digitalna sredstva. Temeljna su pitanja građana Tehnopolisa kako se još više stopiti s tehnologijom; kako dodati još jedan uređaj na svoje tijelo, ili čak u njega, kako bismo održali korak s "napretkom". Radi se o potpunoj preobrazbi stvarnosti u kojem je kvaliteta zamijenjena kvantitetom te u kojem je istina suvišna dok god se ne može mjeriti, kvantificirati ili prodati.

Služeći se Marcelovom terminologijom, ljudski bitak, uslijed ulaska u Tehnopolis, prestaje biti misterij kojemu se divimo i postaje problem koji treba riješiti. Smisao, prolaznost, ljubav i smrt više nisu pitanja prema kojima treba izgraditi zdrav dinamički odnos, već izazovi koje treba nadići, a to se postiže daljnjom tehnologizacijom. U takvoj raščaranoj okolini sve se svodi na podatke, koje je moguće pohraniti, analizirati i manipulirati, na sličan način kako to čini efikasno ali bezumno računalo. Fenomen fact-checkera to povrđuje, taj novi skup činjeničnih arbitara lišenih bilo kakve filozofske dubine ili samokritičnosti. "Samo činjenice" mantra su jednog od domaćih fact-checkera, koja savršeno sažima uvjerenja jedne rastuće digitalne distopije. Činjenice odcijepljene od smislene cjeline, kako je rečeno, ne mogu predstavljati istinu, već samo sredstvo manipulacije i društvenog inženjeringa. One također ne mogu stvoriti život vrijedan življenja, jer se on, kako je učio Platon, nalazi u prostoru onkraj činjeničnih partikularnosti ovoga svijeta.

Kao i svaka druga vrsta civilizacije, Tehnopolis ima svoju eshatološku priču. Koegzistiranje s tehnologijom samo po sebi ne nudi metafizičku viziju budućnosti, stoga stanovnici Tehnopolisa prigrljuju filozofiju transhumanizma, svjetonazora koji spasenje vidi u nadilaženju ljudskosti kroz tehnologiju. Čovjek će smijeniti samoga Boga daljnjim digitalnim inovacijama, kažu nam transhumanisti, uz prizvuk sablažnjujuće prometejske oholosti. Za stare mudrace vodeće pitanje ljudskoga stanja bilo je kako prilagoditi sebe objektivnoj stvarnosti, piše C. S. Lewis, a rješenje su sačinjavale mudrost, samodisciplina i vrlina. Za modernog čovjeka glavno je pitanje kako uskladiti stvarnost s njegovim željama, a rješenje za to pronalazi u tehnologiji.