Eutanazija kao ukinuće čovjeka

U vremenu u kojem se Zapad ponosi tobožnjim napretkom u području ljudskih prava, jednakosti i inkluzivnosti, istodobno svjedočimo nizu pojava koje razotkrivaju naš duboki antropološki, moralni i duhovni raskol – jedna od kojih je i legalizacija te normalizacija eutanazije. Pod krinkom suosjećanja, autonomije i „dostojanstva“, stvaraju se ustanove koje nude smrt kao rješenje za patnju, bolest i starost. No iza tih pomno osmišljenih milozvučnih slogana i naizgled humanih namjera krije se radikalna redefinicija čovjeka i njegova dostojanstva. Ta se pojava može razmotriti kroz četiri temeljna problema: krivotvorenje pojma dostojanstva, povijesnu pozadinu eugeničke logike, ideološko ukinuće čovjeka te lažni humanizam koji smrt prikazuje kao čin milosrđa.

I. Krivotvorenje pojma dostojanstva

Kršćanski nauk, a s njim i temeljna antropološka vizija Zapada, uči da ljudsko dostojanstvo ne proizlazi iz naših sposobnosti, zdravlja ili društvene korisnosti, već iz naše stvorenosti na sliku Božju. Svoje dostojanstvo nismo zaslužili niti nam je ono dano od svjetovnih institucija. Naprotiv – ono je ontološka datost čovjeka kao takvog. Slijedom toga, ono ne može biti predmetom nečije procjene, medicinske dijagnoze niti usluga koju nam neka klinika može prodati. Kada se eutanazijska klinika sama nazove mjestom „dostojanstvene smrti“, ona zapravo sugerira da je umiranje u bolesti, slabosti, ali i umiranje kao prirodan proces – nedostojanstveno. Time, ipso facto, tvrdi i da je čovjek koji prolazi kroz te „nedostojanstvene“ procese – koji je, primjerice, teško bolestan – nedostojanstven, što predstavlja sablažnjujuću desakralizaciju ljudskoga bića. Naše se društvo voli kititi perjem inkluzivnosti i nediskriminacije, no u ovom aspektu ono vrši najgoru i najtežu vrstu diskriminacije, u kojoj se odbacuju najranjiviji među nama, skrivajući pritom tu krađu njihovog dostojanstva celofanom suosjećanja. 

II. Eugeničko naličje

Dekonstruiramo li propagandu u koju je umotana, suvremena eutanazijska logika zastrašujuće podsjeća na eugeničku retoriku prošloga stoljeća. I tada se govorilo o „milosrđu“, o „teretu za obitelj i društvo“, o „humanosti“, o „kvaliteti života“ – sve dok nije postalo društveno prihvatljivo eliminirati one koje je netko procijenio kao bezvrijedne (ili nedostojanstvene). Redefinicijom ljudskoga bića kao stvorenja koje može, ali ne mora biti dostojno svog očuvanja, zalazimo onkraj objektivnog morala, u svijet dominiran luciferijanskom eugenikom, i nikakva količina pseudomoralizirajućeg progresivnog laprdanja ne može nas od tamo izbaviti. Valja se pritom prisjetiti da taj svijet, koliko god si danas voljeli pričati svoje pobjedničke bajke, nije bio rezerviran samo za totalitarne zvijeri prošloga stoljeća; on je svoje zagovornike pronalazio i među mnogim članovima takozvanog liberalnodemokratskog Zapada. Winston Churchill je, primjerice, porast duševno oboljele populacije nazivao „rasnom prijetnjom“. Theodore Roosevelt rekao je da društvo ne smije dozvoliti „degenericima da se razmnožavaju“. Radi se dakle o iznimno stvarnoj, mračnoj i sramotnoj tradiciji cjelokupnog postkršćanskog Zapada. No umjesto da učimo iz svojih grijeha, danas recikliramo isti jezik skidanja svetosti s ljudske egzistencije – samo u nešto modernijem ruhu.

III. Ukinuće čovjeka

Iza cijele konstrukcije „dostojanstvene smrti“ krije se još nešto što je C. S. Lewis svojedobno nazivao ukinućem čovjeka. Generacija koja ruši temeljne civilizacijske ograde, zajedno s objektivnim moralom kao takvim, prestaje biti dijelom čovječanstva te se pretvara u arbitra istine, dobrote i ljepote – ali u ovom slučaju i same igre života i smrti. Želeći potpuno ovladati prirodom svojim scijentizmom i tehnofanatizmom, suvremeni je čovjek paradoksalno najviše slomljen istom tom prirodom – jer samoga sebe, u mahnitom hvatanju svoje nadmoći, svodi na prirodni resurs kojim se može upravljati i kojega se može ukinuti jednom kada prestane služiti svojoj (biološkoj ili društvenoj) svrsi. Faustovski sporazum nas i naše tehnologije, koja nam omogućava da relativno bezbolno napustimo ovaj svijet, potpisan je s izrazito visokom cijenom – a ta je cijena naše raščovječenje. Nadalje, u trenutku kada društvo legalizira pravo da određene živote označi „nedostojnima“, neizbježno se stvara plodno tlo za institucionalizirani totalitarizam. Oni koji najviše govore o „slobodi izbora“ tako se još jednom pokazuju kao sijači tiranije; kao oni koji ljudski život predaju u ruke Državi, stručnim komisijama, birokratima, liječnicima, osiguravajućim kućama itd.

IV. Lažni humanizam smrti

Naposljetku, ono najtragičnije u ovoj priči jest to što smrt pokušavamo prodati kao humanost. Kršćanstvo nas uči suprotno: prava humanost znači biti s drugim u njegovoj boli, a ne poništiti tu bol tako da poništimo njega. U Kanadi se već sada osobe s invaliditetom žale da im se eutanazija nudi prije pomoći (https://www.telegraph.co.uk/world-news/2023/09/02/canada-paralympian-christine-gauthier-stairlift-euthanasia/); u Nizozemskoj stariji se građani boje da će završiti pod pogrešnim terminalnim „planom liječenja“ (https://www.telegraph.co.uk/news/health/news/8466996/Fearful-elderly-people-carry-anti-euthanasia-cards.html). Istinska samilost ne može ubijati, rekao je svojevremeno sv. Ivan Pavao II. Čovjek je vrijednost u sebi, a ne nešto čija se vrijednost prosuđuje po načelu efikasnosti. Ta se vrijednost ne može izbrisati, čak ni ako je osoba sama, u slabosti ili očaju, odluči negirati – jer i tada, odbacivanjem vlastitog života, čovjek duboko ranjava naravni zakon koji štiti svetost svakog ljudskog bića. Dostojanstvo ne nestaje u nemoći, već upravo u odbacivanju nemoćnih. Vrijeme je da naše društvo, koje se toliko voli hvaliti svojom navodnom zaštitom žrtava, konačno usvoji tu osnovnu lekciju.