Toma Akvinski kao protuotrov suvremenom relativizmu

Istina se u suvremenom dobu često promatra kao nekakva fluidna masa ili skup promjenjivih normi oblikovanih kulturom i ideologijama. Shodno tome, vrijednosti se percipiraju kao isključivo subjektivne, dok se postojanje apsolutnog dobra, istine i ljepote marginalizira ili u potpunosti odbacuje. No, povratak misli sv. Tome Akvinskog, posebno njegovog tzv. četvrtog puta dokazivanja Božje egzistencije, može poslužiti kao snažna obrana objektivne istine nasuprot kaosu modernog relativizma.

U svojoj [Teološkoj sumi] Toma Akvinski se pita možemo li uopće nešto vrednovati kao bolje ili lošije, istinitije ili manje istinito, bez da implicitno pretpostavimo krajnje mjerilo na temelju kojeg smo došli do svoje evaluacije. Njegov četvrti put ustvrđuje da stvari u svijetu posjeduju određene stupnjeve savršenstva, odnosno da su neka stvorenja mudrija, neka ljepša, neka pravednija od drugih. No, usporedbe zahtijevaju referentnu točku; nešto, naime, može biti više ili manje dobro samo u odnosu na ono što je apsolutno dobro. Slijedom toga, Akvinski zaključuje da mora postojati Biće koje kao takvo jest savršenstvo - Biće koji nije samo izvor svih dobara već i mjerilo prema kojemu sudimo sve ostalo. To ontološki savršeno biće - tzv. actus purus - tradicionalna teologija naziva Bogom. 

Suprotno tome, moderni relativizam odbacuje svaku mogućnost objektivnog mjerila. Utjelovljujući davnu Protagorinu tezu, čovjek je ponovno postao mjera svih stvari. U današnjem svijetu istina se ne promatra kao nešto veće od nas do čega se moramo uzdići, već kao tvorevina društvenih i političkih dogovora. Štoviše, pojedine aktualne ideologije idu toliko daleko da tvrde da čovjek svojom riječju može (re)kreirati stvarnost, posjedajući tako ono svjetovno na mjesto nadsvjetovnosti te vraćajući našu civilizaciju u vrijeme politeizma, u kojemu je svatko svoj osobni bog. Problem takvog pristupa jest i u njegovoj unutarnjoj kontradikciji: teza da „istina ne postoji“ sama je po sebi apsolutna, stoga se u slučaju svoje istinitosti samoubija. Relativizam time demonstrativno prestaje biti koherentnom filozofskom pozicijom i postaje svojevrsnim intelektualnim virusom. 

Taj virus kroz svoju epistemološku destruktivnost neminovno nagriza i moral. Bez objektivne istine ne postoji ni objektivno dobro, a bez njega nemoguće je zaključiti da je bilo koja moralna norma obvezujuća. Ako su pravednost, sloboda ili jednakost tek društveni konstrukti, na temelju čega možemo zaključiti da su pojedini režimi pravedniji od drugih, da tuđe slobode treba poštovati ili da je jednakost bolja od nejednakosti? Nejasno je dakle kako bilo koja dogma našeg doba, s obzirom na postavljene premise, može ostati stajati; zašto progresivni pravovjernici tako revno zagovaraju progresivizam ispred konzervativizma, napredak ispred očuvanja, ako uopće ne znamo što znači da je nešto "bolje"? Svi moralni sudovi postaju stvar ukusa ili društvenog pritiska kada ih lišimo njihove povezanosti s transcendentnošću. Tada uistinu zalazimo u svijet kakav su oslikali postmodernisti - svijet dogmatičnog relativizma ili svijet u kojemu istinu stvara i nameće onaj tko u tom trenutku posjeduje više moći.

Upravo zato današnje pravovjerje toliko agresivno inzistira na prihvaćanju svojih ideja. Dijalog, shvaćen kao zajedničko traganje za Logosom ili smislom, ne može opstati u granicama njihovog svjetonazora, stoga pribjegavaju sili kao jedinom preostalom načinu kako nekoga nagnati na promjenu mišljenja. To pak skida veo lažnosti s njihovih vodećih vrijednosti, jer istinska sloboda, tolerancija ni jednakost nisu ostvarive u svijetu u kojem su ih dane grupacije monopolizirale te ih posljedično iskorištavaju kao paravan izvršavanja svoje samovolje. Sloboda time postaje robovanje vlastitoj volji i grijesima; tolerancija represija svakoga tko se proizvoljno procijeni kao netolerantan; a jednakost nepravedno omasovljenje nekad jedinstvenih jedinki.

Akvinski nudi izlaz iz ovog kaosa. Njegov realizam podsjeća nas da istina nije konsenzus ni proizvod ljudske ruke, već usklađenost razuma sa stvarnošću. Istina se ne nameće, kako tvrde progresivci, niti se dogovara, kako tvrde liberali; ona se otkriva. Bog nije dogmatski aksiom nego nužni preduvjet racionalnog razmišljanja. Kada odbacujemo Boga, piše stoga C. S. Lewis, odbacujemo sam izvor koji nam omogućava da nešto odbacimo. Umjesto prema oslobođenju i prosvjećenosti, relativizam vodi epistemološkoj i moralnoj anarhiji, dok klasična metafizika, posebice ona Tome Akvinskog, nudi strukturu unutar čijih granica prava ljudska sloboda može biti konzumirana. Ta sloboda nije arbitrarna, već ukorijenjena u spoznaji onoga što doista jest. 

Rušenjem istine, dobrote i ljepote rušimo dakle ontološko tlo na kojemu kao bića, ali i kao civilizacija stojimo. Četvrti put sv. Tome podsjeća modernog čovjeka na ono što je izgubio i što nužno mora povratiti želi li sačuvati svoju civilizaciju, svoj razum, svoj moral i sebe samoga.