Geneza pandemijske poslušnosti

Nepremostiv i neoprostiv je propust kada danas o bilo kojem društvenom pitanju raspravljamo, a da se ne osvrnemo na ono što je obilježilo svijet od 2020. do 2023. godine. Riječ je vjerojatno o najopsežnijem sociološko-psihološkom eksperimentu u povijesti čovječanstva, provedenom pod celofanom „borbe protiv virusa“. Sam taj virus iz ove perspektive djeluje gotovo benigno usporedno s razmjerima društvenog razaranja koje je borba s njime ostavila iza sebe. Stotine milijuna ljudi bačenih u apsolutno siromaštvo, milijuni djece u siromašnim zemljama kojima je nepovratno oduzeto obrazovanje, smrti kao posljedica netretiranih bolesti zbog hiperfokusa zdravstvenog sustava na jednu, raspad demokracije kakvu smo poznavali, brutalna psihološka sterilizacija međuljudskih odnosa. Sve to bez ikakve rekapitulacije.

Sagledavajući danas taj period – u kojemu je, i zbog kojega je, nastala i ova stranica – postaje jasno da pandemija nije bila izoliran fenomen, već eksplozija puno dublje truleži u srži zapadne civilizacije. Način na koji smo tada kao globalni kolektiv djelovali raskrinkao je pravu prirodu suvremenog „progresivnog i inkluzivnog“ društva, pokazujući kako je ono zabilo posljednji čavao u lijes poštovanja koje smo nekada iskazivali prema istini. Naše doba, naime, istini više ne stremi. Tijekom pandemije nije bilo važno što je istina – u ovom kontekstu shvaćena kao korespondencija uvjerenja sa stvarnošću – već što bismo mi trebali smatrati istinom. Nije bilo važno što se misli, već što se mora misliti. Upravo zato opovrgavanje niza tadašnjih službenih narativa nije moglo rezultirati dubinskim preispitivanjem cjelokupne priče koju nam je institucionalno-političko-korporativna simbioza 2020. godine ispričala.

Filozofija znanosti uči kako je temelj znanstvene metode mogućnost opovrgavanja. Opovrgavanje je razumsko razlučivanje teorija koje odstupaju od stvarnosti. Preduvjet je opovrgavanja povjerenje u opstojnost istine, odnosno prihvaćanje realiteta spomenute stvarnosti. Jednostavnije rečeno, da bismo neku teoriju mogli prokazati kao netočnu, moramo prihvatiti da postoji nešto što je točno, a od čega ona odstupa. To nešto je istina. Ako pak umjesto u istinu svoje povjerenje polažemo u tvorce „istine“, onda nijedna stvorena „istina“ – ili točnije rečeno: nijedan narativ – ne može biti opovrgnut sve dok ga tvorci sami nisu odbacili. Ako dakle prvenstveno „slušamo struku“, onda ne postoji referentna točka s koje možemo spoznati da je sama struka pogriješila. Službeni narativ tako postaje misaoni imperativ, koji opstaje neovisno o vanjskim okolnostima i stvarnosti kao takvoj. 

U tom smislu, kada nakon pandemijskog cirkusa ustvrdimo da je znanost možda i nepovratno degradirana, to ne činimo kako bismo se nabacivali uvredama prema svojim neistomišljenicima, već kako bismo artikulirali jednostavnu činjenicu da je opovrgavanje službenih narativa u našem dobu postalo nemoguće, jer smo na mjesto istine postavili upravo te narative. A bez mogućnosti opovrgavanja, znanost po definiciji ne može preživjeti. Znanstveno je doba tako smijenjeno scijentističkim, u kojemu je znanost pretvorena u sredstvo održavanja misaonih imperativa.

Stoga, iako svijet danas izgleda posve drukčije u usporedbi s pandemijskim godinama, naše misaone postavke ostale su nepromijenjene. Štoviše, glorifikacija misaonih imperativa dodatno se produbila. Uz pomoć gromoglasne medijske šutnje, države članice Svjetske zdravstvene organizacije upravo su ovih dana potpisale novi sporazum, koji toj globalističkoj organizaciji (pre)daje dodatni legitimitet odlučivanja u budućim pandemijama. Među državama članicama je i Hrvatska. Ista je to ona SZO, prisjetimo se, koja je perpetuirala dokazano pogrešne pandemijske teze, jedna od kojih je i zloglasna mjera razmaka od dva metra. Kada bismo djelovali u okviru istine, dvije godine nakon kraja pandemije znali bismo da ta mjera, na temelju koje su obitelji razdvajane, pojedinci umirali u samoći, a djeca bila prisiljena buljiti u ekrane nekoliko godina, nije mnogo više od pseudoznanstvene političke izmišljotine.

Pa zašto, ako je Anthony Fauci priznao da je dvometarski razmak politička konstrukcija dogovorena na sastancima bez znanstvene podloge, isto upozorenje i dalje stoji na vratima mnogih naših institucija? Zašto gotovo svaki posjet doktoru još uvijek sa sobom vuče suočavanje s distopijskim znakovljem o tome kako moramo biti raščovječeno udaljeni od svojih bližnjih? Zašto ga netko jednostavno ne skine? U tom se smislu sjećamo i najskandaloznijih izjava tog doba – primjerice, prijetnje upućene roditelju od strane visokopozicioniranog predstavnika hrvatske vlasti da će mu dijete biti oduzeto jer ne nosi masku. Maske su ubrzo nakon toga nestale iz upotrebe, iako je pandemija još trajala, no ta monstruozna prijetnja do danas nije povučena, niti se za nju itko ispričao. Ako se u dva klika može doći do jasnog opovrgavanja smislenosti, koherentnosti i ispravnosti tih mjera, kako je moguće da su one i dalje dio društvenog folklora? Upravo zato što nijedna od njih nije bila zamišljena kao nešto od čega se očekuje točnost, već nešto prema čemu se očekuje poslušnost. 

Nije se radilo o mjerama nego o misaonim imperativima. Svjetska zdravstvena organizacija, kao imperativni nalogodavac, nikada nije službeno povukla mjeru razmaka od dva metra, stoga ona i dalje prebiva u našim umovima te na našim zidovima kao relikt jedne dugotrajne masovne psihoze. Maske su u praksi u jednom trenutku prestale biti obavezne, no one kao krovni simbol poslušnosti tadašnjem imperativu nisu odbačene. Kada nas pak sljedeći put pogodi slična kriza, SZO će, zahvaljujući svojim političkim kolegama i njihovom međusobnom novom sporazumu, moći nametati dekrete i upravljati našim životima još lakše nego što je to činila 2020. godine.

Istina je dakle smijenjena imperativima; ne pitamo se što je ispravno, već što je ispravno misliti, a sadržaj tih imperativa elastičan je i smjenjiv, ovisno o tome što dani trenutak zahtijeva. On može danas tražiti prihvaćanje toga da se spol mijenja snagom volje jer svatko mora moći odlučivati o svome tijelu, a sutra da, nakon svih „javnozdravstvenih“ manipulacija i ucjena, ponovno predamo svoj zdravstveni, pa i tjelesni suverenitet u ruke globalističkih struktura. Što imperativ nalaže manje je važno od toga da imperativ kao takav opstaje. Jer gdje bismo bili, mi tobože napredni, znanstveno potkovani pojedinci, da nemamo svoja svjetovna božanstva koja nam govore kako treba živjeti i u što treba vjerovati?