Brački putopis: nova i stara techne

Prethodne dane proveo sam u Postirima na otoku Braču. Riječ je o mirnom, pitoresknom mjestu koje obiluje prekrasnim tradicionalnim bračkim kamenom, od kojeg su izgrađene i lokalne kuće. Gradsko lice zaokruženo je skladom bijelog kamena i zelene boje, kojom su najčešće obojena vrata i prozorske škure. Unatoč tome što je sama lokacija prilično udaljena od hrvatske metropole - što se očituje u meni pogodnoj činjenici da tjedan dana prije početka srpnja gotovo nigdje nema gužve - poneke loše društvene tendencije, u kojima Zagreb prednjači, kao da su se spustile autocestom, ukrcale na trajekt u Splitu i ušle u ovaj prekrasni gradić.

U svom djelu O pitanju tehnologije, Martin Heidegger kritički pristupa suvremenoj tehnologiji, razlikujući naš današnji odnos prema njoj od onoga kakav su imali stari Grci. Techne je za njih značila umijeće; razvijenu i utreniranu sposobnost korištenja alata kako bi se priroda oplemenila, odnosno kako bi njezini elementi bili postavljeni tako da ljepota krajolika dođe do izražaja. Najlakše to možemo shvatiti kroz poznati odgovor koji se pripisuje Michelangelu. Na pitanje odakle mu inspiracija za njegova monumentalna djela, odgovorio je da je on Davida jednostavno vidio u kamenu, to jest da je ljepota već postojala u materijalu, a on ju je samo oslobodio.

S druge strane, Heidegger tvrdi da je naš odnos s tehnologijom danas takav da mi sami postajemo alati svojih alata. Svakim korištenjem uznapredovale i sveprisutne tehnologije ona koristi i nas, mijenjajući naš pogled na svijet i ukalupljujući naše umove u svoje tehnologizirane okvire. Suvremena se tehnologija po-stavlja (Gestell) svijetu, umjesto da ga, poput Michelangela, nadopunjuje i potencira sjaj njegove forme. Slijepo efikasna kakva jest, čini nas sve sličnijima sebi, pozivajući nas da u svijetu više ne tražimo skrivenu ljepotu, već ga gledamo kao sirovinu koju treba iskoristiti ili unovčiti.

Tehnološko-ljudska međuigra savršeno se očitava i u Postirima. Stoljetna tradicija bračkog klesarstva jasno pokazuje kako se prirodni darovi, u ovom slučaju vrhunski kamen, mogu iskoristiti tako da se ljepota prirode dodatno naglasi ljudskom vještinom. Brački kamen kao dio divlje uvale sam po sebi nosi jednu vrstu ljepote, a korištenje tog kamena za izgradnju doma, stvaranje obitelji i život na toj zemlji drugu. No ta druga ljepota ne briše prvu, već joj na svoj način odaje priznanje. Živjeti u kući od bračkog kamena, u kakvoj sam i sam imao čast boraviti posljednjih tjedana, kroz stoljeća je značilo kako funkcionalnu sigurnost (zaštita od vjetra, požara i sl.) tako i estetski sklad.

Sukob starog i novog technea ovdje je vidljiv na svakom koraku. Tradicionalne kamene kuće i dalje prevladavaju, a pohvalno je i što se nove kuće nerijetko grade u istom stilu. No dolazak na glavnu postirsku rivu ubrzo otkriva prodor loših suvremenih tendencija. Rivom trenutačno dominira golemi novoizgrađeni hotel, čiji stil moderne arhitekture ne narušava samo konkretni dio obale na kojemu obitava nego i ukupnu vizuru grada. Bezličnim, minimalističkim nizom glatkih zidova, prozorima bez okvira, nedostatkom niša i ornamenata te, najvažnije, izostankom bračkoga kamena, ta građevina kao da proždire svoju okolinu, brišući s Postira njihovo stoljećima izgrađivano grubo, ali šarmantno lice.

Postirske kuće nastale su kao odgovor na buru i druge žestoke klimatske uvjete s kojima je ovaj otok suočen. Male ulice koje se kapilarno šire od središta, to jest od crkve, organski su niknule iz vještine starih arhitekata i graditelja. U njima nikad nije ni prevruće ni prehladno. Crkveni je zvonik nekoć bio najviša točka grada, kao svojevrsni simbolički orijentir prema vječnosti; kao težnja čovjeka da iz ovoga svijeta može bilo kada baciti pogled prema onom sljedećem, vječnom. Danas je pak najdominantnija točka nekakva čudna, raščovječena građevina koja nije izrasla u dijalogu s okolinom, nego prvenstveno ili isključivo radi nečijeg partikularnog profita. Pogled onkraj ovoga svijeta grubo je time smijenjen pogledom prema nečijem novčaniku.

Spomenuta građevina ne nadograđuje svoju okolinu, već joj se po-stavlja ili nameće. Ona nije uzdignuta zbog Postira nego usprkos njima. Građevine istog stila i namjene postoje u Zagrebu, Beču, New Yorku i Londonu. Indikativan je u tom smislu i njezin naziv, koji manifestirajući podsvijest njenih patrona I. proizlazi iz univerzalnog, engleskog jezika te II. u prijevodu znači "Pogled", kao da svima nametljivo poručuje da upravo ona od sada sačinjava srž pogleda na Postira umjesto njih samih i njihove baština. Brač je u intenciji gradnje ovoga objekta samo resurs koji valja iskoristiti, pa se tako i ovdašnja riva bezobzirno razbaštinjuje. Koliko god otok bio prkosan i žilav, njegova je ljepota ovom građevinom ozbiljno napadnuta, jer ona nije dodatak na postojeće već nešto što postojeće fundamentalno mijenja.

Ako se oslonimo na Kantov kategorički imperativ i zapitamo bismo li imali Postira kakva danas poznajemo da je načelo djelovanja vlasnika tog hotela bilo univerzalno načelo po kojemu je svatko djelovao, odgovor je poprilično jasan. Njihove zarade ne bi bilo da su se svi na Braču kroz povijest ponašali kao oni; bez poštovanja prema postojećem i bez želje za usklađivanjem svojih interesa s okolinom, jer do ljepote na kojoj parazitiraju tada nikada ne bi ni došlo. Ne treba upasti u pojednostavljene i štetne marksističke teze o "zlim kapitalistima" da bismo shvatili da je ovdje (građevinska) tehnologija nametnula svoju slijepo efikasnu volju ovome mjestu i pretvorila ga u resurs.

Tehnologija u ovome slučaju nije promijenila samo gradski krajobraz već i um svakoga tko će, slijedeći taj primjer, radi možebitne dobre zarade odlučiti nadalje otkidati od bračkoga identiteta i postirske duše. Nastavimo li ovim putem, toliko puta opjevani dišpet nesalomljive Dalmacije morat će ustupiti mjesto nekim novim pjesmama. Onima, koje će problematizirati to što se čak i ponosite utvrde tradicije nakrcavaju "novim, suviše novim".