Hipnotičko klatno modernih političkih režima

Budućnost će pokazati (ako to sadašnjost već ne čini) da liberalnodemokratski sustav nije nikakav „kraj povijesti” niti apsolutni progresivni vrhunac ljudske političke imaginacije, već tek jedna u nizu površinskih manifestacija duhovne opustošenosti (post)modernog čovjeka. U njemu pronalazimo iste probleme kao i kod njegovih neliberalnih predaka, stoga i istu opasnost klizanja u totalitarizam, samo obučenu u novo ruho.

Ujedinjujući narativi modernih političkih režima

René Girard ustvrdio je kako svaka ljudska zajednica mora imati neki događaj, priču ili ideju koja će je ujediniti. Girard dalje zaključuje da su se predkršćanske zajednice u pravilu homogenizirale oko kolektivnog nasilja izvršenog nad onima koje je kolektiv percipirao kao „one druge”. Suvremeno društvo takvu antropološku stvarnost okreće naglavačke, tvrdeći da je međuljudsko nasilje posljedica zastarjelih svjetonazora, među koje uključuje i religiju. Što dalje stoga idemo u smjeru sekularizma, liberalizma i demokracije, to ćemo se, navodno, više približiti mirnom, prosperitetnom i racionalnom društvu. Pojedini liberalni filozofi otišli su toliko daleko da su tu svoju viziju nazvali „meta-utopijom” ili „utopijom svih utopija”.

Međutim, dvadeseto stoljeće, koje je Crkva svojedobno najavila kao period kojim će vladati Sotona, masovnim klanjem i nuklearnim loptanjem razbilo je iluziju o razumnosti i naprednosti modernoga uma, a dvadeset i prvo stoljeće već na svom početku sve jasnije pokazuje da uzroci masovne patnje nisu isključivo ateističke i neopoganske totalitarne zvijeri prošloga stoljeća već i takozvani liberalnodemokratski sustav koji ih je naslijedio. Događaji koji su obilježili svijet tijekom posljednjih nekoliko godina novi su podsjetnik da se grijeh ne može eksternalizirati; da je on vječni suputnik našega paloga stanja, a ne nešto što možemo projicirati na naše „zatucane pretke”.

Girardovsko pitanje koje možemo postaviti pri raspravi o stvaranju ljudskih zajednica i njihovoj organizaciji u političke sustave jest: što je i kakav je njihov ujedinjujući narativ? Promatramo li posljednjih stotinjak godina kroz tu prizmu, potvrđuje se sve očitija teza da današnja liberalna (čitaj: progresivna) demokracija nije antipod totalitarizmima prošloga stoljeća, već njihov nastavak u ponešto sjajnijem celofanu. Umjesto ujedinjujućih narativa o klasnoj ili rasnoj borbi, koji su obilježili prethodno stoljeće, današnje društvo temelji se na donekle apstraktnijoj i još fragmentiranijoj borbi protiv niza zamišljenih tlačiteljskih skupina; na svojevrsnom sekularnom žrtvoslovlju, kao i na vječnom, prometejskom zazivanju daljnjeg napretka. 

Meta-narativ liberalne demokracije

Liberalna demokracija kiti se perjem pluralizma i slobode u kojoj svatko navodno može izabrati vlastite vrijednosti. No, prešutna je naredba da te vrijednosti ne smiju izlaziti iz dozvoljenog, progresivnog okvira, odnosno izvan onoga što danas često nazivamo političkom korektnošću. U tom smislu – a s ranije postavljenim pitanjem o homogenizirajućem narativu na umu – postaje jasnije da ključ razumijevanja klasičnih totalitarizama prošloga stoljeća i aktualne zapadnjačke liberalne demokracije, kao i njihove međusobne povezanosti, nije u sadržaju narativa ili dogme oko kojih su se oni formirali (koji, iako su slični, nisu identični), već u samoj činjenici da im je takav dogmatični narativ uopće potreban.

Drugim riječima, poanta nije u tome što je u danom trenutku naloženo misliti, već u samoj činjenici da nešto jest naloženo; da postoji nešto što nas može usidriti i ponovno povezati s našim rascjepkanim i otuđenim civilizacijskim susjedima, pa makar to bila zajednička mržnja prema onom Drugome. Pri tome je simptomatično što civilizacija koja počiva na negaciji Drugoga ne može biti stabilna. Iako nominalno traži pobjedu nad tlačiteljem (ili žrtvenim jarcem) kako bi društvo došlo do utopijskog stadija, do kraja borbe zapravo nikada ne smije doći, jer bi time došlo i do kraja kolektiva koji se oko te borbe okupio.

Klasični totalitarizmi bili su bazirani na jednom vrhunaravnom narativu (klasna borba i ostvarenje rasne čistoće), a liberalna demokracija na meta-narativu koji objedinjuje niz partikularnih, manjih narativa. Umjesto o marksističkom besklasnom društvu, koje indikativno gotovo nigdje nije jasno opisano, te o zlu kapitalista, danas svakodnevno slušamo priče o raznim rasistima, seksistima, šovinistima, transfobima, antivakserima, putinofilima, klimatskim hereticima itd., kao o stepenicama na ljestvama paničnih ideologa koji se preko ritualno recikliranog etiketiranja pokušavaju uspeti prema labilnom društvenom redu.

Ujedinjujući narativi kao hipnotičko klatno

Čovjek od faze prosvjetiteljstva nadalje, ničeanskim rječnikom rečeno, izbrisao je nebo iznad sebe, skrenuvši time pogled i sa samoga Boga. Zbog toga više ne zna što je gore, a što dolje, što je dobro, a što zlo – što njegovu egzistenciju natapa svojevrsnom plutajućom anksioznošću, proizašlom iz dubinske vrijednosne dezorijentiranosti i osjećaja besciljnosti. „Osuđeni smo na slobodu” koju smo toliko zagovarali, zaključuje J. P. Sartre. U tom kontekstu, ujedinjujući narativi najnovijih političkih režima, uprizorenih kroz prethodnih stotinjak godina, nalikuju hipnotičkim klatnima koja pozivaju na hiperfokus, a time i na slijepost za ostatak stvarnosti, odnosno na zaborav vlastite duhovne obezglavljenosti. 

Liberalnodemokratski čovjek hipnozu, ili sadržaj ujedinjujućeg narativa, ne prima pasivno kao što su to činile ranije zajednice, već je aktivno traži, glorificirajući u tom procesu tzv. „struku” (najčešće onu tehno-znanstvenu) kao onu koja hipnozu pro(iz)vodi. Radije će mahnito držati pogled na podignutom hipnotičkom klatnu – bilo ono u obliku seksualne revolucije, klimatske apokalipse, rodnih i spolnih borbi, borbi s virusom i slično – nego se suočiti s činjenicom da više ne poznaje svijet onkraj tog klatna, ili, platonovski rečeno, svijet izvan špilje prividnosti i masovnih manipulacija liberalnodemokratskih vladara.

***

Bez vanjske referentne točke; bez povezanosti s transcendentnošću, klatno dolazi kao fiktivni lijek na duboku duhovnu ranu ili božansku rupu u nama, koju već stoljećima jalovo pokušavamo ispuniti sve radikalnijim lažima i posljedičnim sve simptomatičnijim masovnim hipnozama. Ovdje opisana sličnost psihosocijalne podloge klasičnih totalitarizama i aktualne liberalne demokracije sablažnjujući je podsjetnik na fragilnost i labilnost društva u kojemu trenutno živimo te poziv na buđenje iz toliko uhodanog dogmatskog drijemeža suvremenoga Zapada, prije nego što se još jednom nađemo u punokrvnom totalitarnome mraku.