Proglas o kulturnim ratovima: bez askeze nema pobjede

Posljednjih dana svjedočimo fenomenu koji će postajati sve očitiji proporcionalno slabljenju moći globalističko-progresivnih elita. Taj fenomen otkriva da, koliko god te amoralne strukture opijene moći uspješno vodile svijet prema laži, ružnoći i zlu, one nisu jedine odgovorne za aktualnu civilizacijsku trulež. Duhovni otrov prisutan je i u svima nama, pa i u onima koji se aktivno bore protiv tih struktura.

Vidjeli smo tako na globalnoj sceni kako se dvojica prominentnih antiglobalista, Elon Musk i Donald Trump, javno razračunavaju na prilično neugodan način zbog neslaganja oko jednog zakonskog dokumenta. Pritom nismo vidjeli da je itko od njih ukazao na možda najproblematičniji aspekt tog dokumenta, a to je činjenica da se njime određenim tehno-korporacijama olakšava centralizacija osobnih podataka građana te povećavanje nadzora nad njima.

S druge strane, čuli smo da će zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona, zamišljen kao simboličko okupljanje domaćih suverenističkih i protuprogresivnih struja, inzistirati na isključivo kartičnom plaćanju, čime se u ime praktičnosti prihvaća progresivni smjer ukidanja monetarne suverenosti.

U oba slučaja riječ je o propustima koji proizlaze iz tipičnog modernog robovanja kratkoročnim učincima. Utilitaristički način razmišljanja, koji vrijednosti prosuđuje prvenstveno prema kriteriju efikasnosti, naveo je Muska da svoje neslaganje iznese na nedostojanstven i prljav način, a Trumpa da zanemari jedan od ključnih aspekata kulturnih ratova u korist drugih političkih ciljeva. Organizatori Thompsonova koncerta, bez sumnje, zaključili su da je kartično plaćanje praktičnije, pa su se za njega i odlučili, suprotno vrijednostima većine svojih gostiju.

Efikasnost sama po sebi ne poznaje dobro i zlo; ona poznaje samo rezultate. Možemo biti efikasni u dobrim i u lošim stvarima. No civilizacijska točka u kojoj se nalazimo zahtijeva ozbiljno suočavanje s truleži koja je zahvatila naše društvo. Nakon desetljeća dekadentnog robovanja trenutačnim hirovima moramo se kolektivno odmaknuti od puke efikasnosti i početi prosuđivati stvari kroz prizmu istine i laži, ljepote i ružnoće, dobra i zla. Činjenica da kao tehnološki moćna civilizacija nešto možemo ne znači da to i moramo učiniti.

Svatko tko je imalo upućen u kulturne ratove zna da totalitarna tendencija suvremenog društva teži ovladavanju svijetom pomoću tehnologije. Takozvana pandemija bila je tek vrh sante leda koji razotkriva nakanu određenih interesnih skupina da uz pomoć naprednih tehnologija, među kojima je i digitalna valuta, upravljaju ljudskim životima do te mjere da mogu u trenu dokinuti osnovne građanske slobode. U Kini, koja je trenutačno vodeći primjer tehno-totalitarizma, milijuni ljudi mogu biti lišeni slobode, privatne imovine i svojih financijskih mogućnosti jednim klikom unutar sustava društvenog kreditiranja, o kojem sam pisao ranije. 

Zašto onda oni koji se nominalno protive takvim pojavama u ime efikasnosti pristaju na njihovo reproduciranje, bilo kroz donošenje zakona, bilo kroz organizaciju zabavnih događaja? Zašto sam Vatikan, kao sveto mjesto, danas ne prima gotovinu od vjernika i turista? Zato što otrov modernosti, odnosno ovisnost o praktičnosti, zapravo manjak duhovne discipline, nije ograničen samo na najekstremnije aktere koji nas desetljećima vode prema civilizacijskom rasapu, već smo tim otrovom pogođeni svi.

O tome treba početi ozbiljno razmišljati, ako nam je doista stalo ne samo do kulturološke pobjede nad onima koji nas vode u propast nego i do istinskog ozdravljenja svijeta u kojem živimo. “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.”