Dokidanje hrvatskoga jezika

Nakon stoljeća borbe hrvatskih velikana za opstojnost hrvatskoga jezika, borbe u kojoj su mnogi položili i vlastite živote, tragična je stvarnost da upravo naše dekadentno, vrijednosno pogubljeno doba postaje posljednji čavao u lijesu tog istog jezika.

Zrinski i Frankopani borili su se protiv germanizacije, Ljudevit Gaj predvodio je narodni preporod, Eugen Kvaternik suprotstavljao se mađarizaciji, Stjepan Radić odolijevao je pritiscima jugoslavenskog centralizma, a Ivan Šreter, koji je dosljedno koristio hrvatski jezik u medicinskoj dokumentaciji, zbog toga je bio zatvoren, mučen i naposljetku ubijen. 

Nitko od njih nije mogao ni zamisliti da se kraj hrvatskog jezika neće dogoditi pod pritiskom carskih apsolutizama ili komunističkih režima, nego potiho kroz prihvaćanje jednog izopačenog sustava koji u sebi spaja najgore iz totalitarne prošlosti i bešćutnosti korporativne sadašnjice.

Još bi manje mogli vjerovati da će, nakon tolikih žrtava, prosječni Hrvat danas ravnodušno prolaziti pored natpisa i govora na tuđinskim jezicima u vlastitome gradu, ne osjetivši u tome ništa pogrešno. Naša nas je dekadencija pretvorila, riječima Ante Starčevića, iz naroda u prost puk; u množinu bezlične čeljadi.

Budite spremni upitati to lažljivce na vlasti sljedeći puta kada će laprdati o domoljublju i prikazivati se kao išta više od sramotnih pomodarskih protunacionalnih poslušnika.

#SapereAude