Odgovor Željku Porobiji, filozofu koji ne zna što je metafizika
.png)
U svojoj jučerašnjoj kolumni u jednom glavnostrujaškom mediju Željko Porobija ustvrdio je da se sve velike religije slažu u tome da "žene ne valjaju". Radi se o jednom u nizu krajnje neozbiljnih tekstova ovoga kolumnista, kako s novinarsko-profesionalne strane, tako i s filozofske. Porobija je inače u javnosti predstavljen kao doktor filozofije, što baca dodatnu začudnu sjenu na kontinuiranu slabost njegovih argumentativnih i općih retoričkih sposobnosti.
Što je metafizika?
Prije nego što prijeđemo na protuargumentaciju, ako je uopće možemo tako nazvati s obzirom na neozbiljnost ponuđenih teza, valja oprimjeriti njegove opće filozofske manjkavosti. U jednom ranijem tekstu [1], u kojem se tobože "smrvljuje znanstveni dokaz za postojanje Boga", Porobija pokazuje da ne zna što stoji iza pojma metafizike. Ispod podnaslova "Propast (meta)fizičara" piše tvrdnje poput:
"Metafizičari su vjerojatno izgubljeni slučaj i već ih čujem kako nalaze neku žnj konstantu koju je moguće objasniti samo ako ju je tako namjestio Nebeski Programer. Ali me kao ljubitelja znanosti čudi da su i fizičari s idejom multiverzuma, za koji po definiciji ne može biti empirijskih dokaza, tako duboko zaglibili u metafiziku."
Srž metafizike ovdje se svodi na nešto nalik alkemiji ili astrologiji; na nekakvu neopovrgljivu disciplinu koja zagovara ideje suprotstavljene znanstvenim dokazima, a u koju, prema Porobiji, mogu "zaglibiti" čak i pojedini fizičari. No metafizika nije spekulativna izmišljotina, niti je ona, kako se sugerira, ekvivalentna teizmu. Riječ je o temeljnoj filozofskoj grani koja se bavi pitanjima bitka, uzročnosti, mogućnosti, nužnosti i cjelokupne strukture stvarnosti; pitanjima koja ne samo da ne proturječe znanosti, već joj logički i povijesno prethode. Ustvrditi da je metafizika propala zbog neke znanstvene činjenice može samo onaj tko nema jasno razumijevanje što metafizika uopće jest. Za nekoga s titulom doktora filozofije, začuđuje ovako neprecizno i površno baratanje temeljnom filozofskom terminologijom.
O celibatu i selektivnom čitanju Svetoga pisma
No vratimo se na posljednju Porobijinu kolumnu [2], posebno na dio kojemu je posvećeno najviše prostora: kritiku kršćanstva. Uz to što je doktor filozofije, Porobija je navodno i magistar teologije na Adventističkom fakultetu, pa je za očekivati da će u teološkim pitanjima biti donekle potkovan. Ta se nada, međutim, gubi već nakon prvih redaka njegove argumentacije. On na početku tvrdi: "Kad je sveti Benedikt ustanovljavao prvi organizirani samostanski red, ni ne poznavajući budizam, mudro je propisao redovnicima da izbjegavaju razgovarati sa ženama, pa čak ih i gledati." Celibat katoličkih redovnika nije, kao što Porobija tvrdi, posljedica uvjerenja da žene "ne valjaju" ili da su izvor duhovnih problema, već je to askeza koja redovnicima omogućava ili olakšava potpuno predanje Bogu.
Porobijino petljanje nastavlja se kada se, među svim svetopisamskim citatima koje se danas selektivno izvlači iz konteksta, odlučio upravo za potpuno pogrešno tumačenje možda najsimboličkije knjige u Bibliji, Knjige Otkrivenja. Porobija tvrdi da Sveto pismo kaže kako će pri drugom Kristovom dolasku biti spašeno samo 144 tisuće vjernika, muškaraca djevaca. U njegovom iščitavanju oni moraju biti takvi "jer bi ih zaprljao sam dodir žene, makar i u zakonitom braku". To je, naravno, pogrešna interpretacija koja ne okljaštrava samo posljednju Biblijsku knjigu već i katolički nauk kao takav, koji celibat ne traži od svih vjernika nego samo od onih koji su na to pozvani. Celibat nije dogma ni doktrina Katoličke Crkve, već disciplina, što znači da se temelji na crkvenom pravilu a ne na nepromjenjivoj vjeri, te kao takav može biti izmijenjen odlukom pape ili sabora. Celibat dakle ne može biti preduvjet spasenja, usprkos Porobijinim pogrešnim tumačenjima.
Porobija nastavlja s čudnim zaključkom da je "crkva odabrala 'srednji put', onaj u kojem postoje i loše, ali i dobre žene". Crkva zapravo u tom kontekstu ne bira nikakav put, već naučava da je svaka osoba, pa tako i svaka žena u svom palom stanju grešna, pri čemu je u najmanju ruku neprecizno izjednačavati bivanje grešnim s bivanjem "lošim" (što god to značilo). Radi se o nepreciznoj ispraznici, a taj se retorički obrazac nastavlja i kroz Porobijinu tvrdnju da je "razriješen slučaj" kako katolička tradicija, odnosno sv. Ambrozije, smatra Evu ili žene krivima za pad u grijeh. Porobija ovdje ignorira cjelovitost nauka, potpuno zanemarujući, primjerice, Pavlove riječi o istoj temi: "Smrt je od Adama do Mojsija kraljevala i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim kao Adam, koji je pralik Onoga koji ima doći" (Rim 5,14).
Pri kraju svoje kolumne Porobija ispravno upozorava da će "kršćanski apologeti odmah navesti hrpu drugačijih citata", što smo upravo i učinili. No njemu je, kaže, od tih "beskorisnih izjava" važnije da Crkva ima "svećenice, biskupice i papise". S argumentativne, a pogotovo filozofske strane nije jasno kako protuargumenti na izrečene labilne teze mogu biti beskorisni. Njihova bi se vrijednost, pa time i korisnost trebala procjenjivati prema njihovoj logičkoj valjanosti. Za pretpostaviti je da ih Porobija smatra beskorisnima jer je dogmatično ukopan u svoje stavove te očito ne vidi korist u slušanju druge strane, na što nas nije naviknuo samo on svojim dosadašnjim kolumnama već i općenito glavnostrujaški mediji s kojima on surađuje. U tom smislu njihovo sagledavanje muško-ženskih odnosa prvenstveno ili isključivo kao borbu za dominaciju (tj. za preuzimanje pozicija moći) prije svega treba shvaćati kao projekciju vlastitih tribalističkih ideoloških leća.
O ravnopravnosti muškaraca i žena
Suština Porobijine argumentacije, a možda i njezin jedini dio vrijedan dubljeg polemičkog opovrgavanja, jest savjet da se "ostavimo mlaćenja prazne slame" dokle god je "broj [žena na višim pozicijama crkvene hijerarhije] jednak nuli". To što žene nisu na tim položajima, u Porobijinim očima – a još važnije, u očima današnjeg progresivnog duha vremena – znači da one u Crkvi nisu ravnopravne. Ravno-pravnost u kontekstu crkvene hijerarhije implicira da je ređenje jednako ("ravno") pravo svakoga, odnosno pravo koje mora biti na isti način dostupno svima. No pravo na postajanje svećenikom, biskupom ili papom ne postoji; postoji samo služba koju pozvani obnašaju, a koja, uz Božju volju, može završiti ređenjem i usponom na crkvenoj hijerarhiji. Ta služba nije igračka kojom se svako može poigrati nego milost i čast dodijeljena nekima.
Porobija, u skladu s progresivnim mantrama današnjice, monopolizira pojam ravnopravnosti na ono što on i duh vremena danas smatraju takvim. Radi se o razvodnjenoj verziji kršćanske ideje jednakosti svakog čovjeka u njegovoj stvorenosti na Božju sliku, koja je danas svedena na banalnu i već zamornu marksističku tezu da svi moraju moći raditi sve, odnosno da svaka ljudska djelatnost mora biti zastupljena s 50% muškaraca i 50% žena. Crkva, međutim, uči da su muškarci i žene jednaki u dostojanstvu, ali različiti u pozivu i službi. Žene imaju ključnu i nezamjenjivu ulogu u Crkvi: ne samo kao majke i nositeljice života već i kroz brojne druge službe i poslanja koja obogaćuju zajednicu vjere te djeluju na njezinu duhovnu i društvenu dobrobit. S obzirom na sve izrečeno, nejasno je zna li Porobija uopće da Katolička Crkva ne označava samo crkvenu hijerarhiju, već i svakog vjernika koji je postao njenim dijelom, zbog čega je uzaludno iz činjenice da najviše crkvene službe nisu namijenjene ženama izvući zaključak da žene nemaju svoje mjesto unutar Crkve.
***
S obzirom na ozbiljnost tema i složenost pitanja, može se zaključiti da se u ovom posljednjem Porobijinom jalovom tekstu radi o jednoj od dvije mogućnosti: ili o intelektualno lijenom, propagandnom perpetuiranju ideološki ostrašćenih stavova današnjice, ili pak o zapanjujućem manjku filozofskog i teološkog znanja jednog tobožnjeg filozofa i teologa. Služeći se njegovom vlastitom terminologijom, Porobija "samo pokazuje da su ljudi čudnovata bića koja u sebi mogu pohraniti i totalne suprotnosti". Začudna suprotnost koju ovdje valja izdvojiti pritom nije to što vjernici istodobno poštuju jednakost u dostojanstvu i komplementarnost u ulogama muškarca i žene, već to da netko može imati magisterij iz teologije i doktorat iz filozofije, a ne znati da je celibat disciplina a ne dogma Katoličke Crkve, ili pak misliti da bavljenje metafizikom podrazumijeva vjerovanje u više svemira.
Izvori:
.png)
Primjedbe
Objavi komentar