Razbijanje mita o nužnosti katoličkog prihvaćanja masovnih migracija

Dio problema s opravdavanjem i zazivanjem masovnih migracija ponekih katolika leži u njihovu podcjenjivanju ozbiljnosti duhovne i duševne krize u kojoj se naša civilizacija nalazi. Čak i ako zanemarimo činjenicu da su brojni migracijski tokovi ovoga stoljeća planski potaknuti (te u određenoj mjeri i organizirani) od strane sekularnih i moći opijenih vlastodržaca, često vođenih ideološkim ili zlonamjernim motivima, ostaje ključno pitanje je li Zapad, u trenutku kada se ne uspijeva obraniti od razornog djelovanja sveprisutnog nihilističkog relativizma, radikalnog progresivizma i općeg moralnog rasula, uopće sposoban nositi se s golemim migrantskim izazovima koji mu već desetljećima predstoje?

Nastavimo li putem koji istodobno potkopava naravni zakon i nekritično prihvaća ljude iz radikalno različitih kulturnih i vjerskih sredina, vrlo je vjerojatno da uskoro više nećemo imati duhovno i kulturno uređen dom u koji možemo primati one u nevolji. Progresivno nastrojeni vjernici, koji istodobno zagovaraju suobličavanje Crkve sa svijetom i preoblikovanje našega civilizacijskog krajolika masovnim priljevima, očito ne shvaćaju da time možda sudjeluju u razvodnjavanju svega onoga što smo stoljećima gradili: društva koje je, premda nesavršeno, barem u nekim svojim djelovima nastojalo odražavati Kraljevstvo nebesko.

Toma Akvinski u svojim je djelima zagovarao razborito prihvaćanje stranaca, s ciljem njihove postupne asimilacije u političku zajednicu te prihvaćanja naravnoga zakona i kršćanske Istine. U Teološkoj sumi tako piše: „U pogledu [stranaca] poštovan je određeni red. Jer oni nisu odmah bili primljeni u građanstvo... [već tek] nakon dvije ili tri generacije.”

Nadalje, pozivajući se na Aristotela, Toma objašnjava da se status građanina nije dobivao odmah „jer kad bi se strancima dopustilo da odmah, čim se nasele, sudjeluju u poslovima naroda, mogla bi nastati mnogostruka šteta. Naime, budući da još nisu čvrsto vezani za opće dobro naroda, mogli bi pokušati učiniti nešto štetno zajednici.”

Tomino inzistiranje očarava neodvojivu jedinstvenost Istine i ljubavi u kršćanskom nauku. Tamo gdje nema ljubavi nema ni istine, ustvrdio je svojevremeno katolički filozof i matematičar Blaise Pascal, no njegova jednadžba vrijedi i obrnuto: tamo gdje nema istine, nema ni ljubavi. Mjesta bez kršćanske Istine možda se mogu opisati progresivnim pojmovljem tolerantnosti, inkluzivnosti i sl., no svi su ti plodovi truli ako dolaze s truloga drveta kojemu nedostaje spomenuta jedinstvenost i cjelovitost. 

Milosrđe je u modernom rascjepkanom i necjelovitom svijetu smijenjeno tolerancijom, naravni zakon vrijednosnim pluralizmom, a konkretna pomoć najpotrebitijim bližnjima fiktivnom solidarnošću sa zamišljenim, dalekim skupinama preko kojih se bez većeg truda mogu ostvariti pseudomoralni poeni. Katolički nauk u tom kontekstu s pravom inzistira na hijerarhiji milosrđa (lat. ordo caritatis), jer poznaje granice ljudskih mogućnosti, odnosno zna da nije realno očekivati od vjernika božansku sposobnost spasenja svijeta, osobito ako nisu u stanju očuvati ni vlastitu kuću od prodora grijeha.

Spomenuto smjenjivanje kršćanske terminologije suvremenim pojmovljem podsjeća nas na upozorenje Renéa Girarda, koji je rekao da Sotona u modernom svijetu govori jezikom žrtava, što će reći, iskrivljenokršćanskim jezikom. Danas popularno sekularno žrtvoslovlje proizašlo je iz kršćanske vjere, jedine vjere u kojoj Bog sam pati i žrtvuje se za svoju djecu, no ono je iskorijenjeno, stoga je i, chestertonovski rečeno, podivljalo. Moderni čovjek uči se ideološkom dijeljenju svijeta na dvije strogo određene skupine: one koji tlače (bijelci, muškarci, kršćani, heteroseksualci...) i one koji su navodno tlačeni (žene, druge rase, muslimani, Židovi, ateisti, homoseksualci...), pri čemu vaga nije naklonjena ljubavi prema potonjima već zamjeranju prema prvima. 

Danas smo tako spremni žrtvovati svoje bližnje – primjerice, više od 1400 britanskih djevojaka i žena koje su kroz desetljeća bile zlostavljane od strane organiziranih bandi koje su u tu zemlju ušle na tko zna kakve ilegalne i polulegalne načine – samo kako bismo tom žrtvom iskazali vjernost našem novom iskorijenjenom pseudobožanstvu takozvane tolerancije. Takvih primjera stvarnog žrtvovanja u ime tobožnjih žrtava – tj. ideološki zaštićenih skupina – ima napretek.

Teza da je Crkva danas u najvećoj opasnosti u cijeloj svojoj povijesti zvuči zastrašujuće točno. Naime, nijedan raskol, rat ili osvajački pohod kroz stoljeća ne može se usporediti s današnjim, suptilnim i postepenim razvodnjavanjem naše vjere; procesom u kojem se, umjesto neučinkovitog progona kršćanstva (neu­činkovitog jer je spremnost na mučeništvo usađena u kršćanstvo), vjerske istine zamjenjuju naizgled sličnim, ali duboko svjetovnim idolima. Što će nam, pitaju se nažalost mnogi, kršćansko inzistiranje na jednakosti muškaraca i žena u Božjim očima ako imamo feminizam? Što će nam tradicionalna briga za prirodu, odnosno za svako Božje stvorenje, ako imamo modernu ekologiju? Što će nam ordo caritatis ako imamo progresivnu toleranciju i inkluzivnost?

Vrijeme je da se kao vjernici trgnemo iz relativističkog drijemeža u koji smo upali pokušavajući se svidjeti svijetu. Nismo mu se svidjeli, niti ćemo mu se ikada svidjeti, ali smo se u svojim pokušajima da ga zadivimo nažalost s njime suobličili. Potpuno je opravdano i nužno pomagati onima u potrebi, no drugome ne možemo zaista pomoći ako ga ne usmjeravamo prema Istini, a Istinu kao civilizacija više gotovo da i ne prepoznajemo. Budimo stoga skromni u svojim misijama apstraktnog spasa svijeta te oprezni u svom nepromišljenom prihvaćanju nametanih narativa o nužnosti masovnih migracija, posebice ako istovremeno dopuštamo da se naše vlastito dvorište urušava pod teretom grijeha ovog duha vremena, a naši susjedi žrtvuju u ime nečijeg interesnog restrukturiranja svjetskoga stanovništva.

Riječima C. S. Lewisa, đavlu je „najvažnije [da čovjek] usmjeri zlobu na svoje neposredne susjede koje svakodnevno susreće, a svoju dobrotu proširi na udaljene krajeve, na ljude koje ne poznaje. Zloba tako postaje potpuno stvarna, a dobrota uglavnom imaginarna.”

Izvori:

Akvinski, T. (1947). Teološka suma. Preuzeto s https://www.newadvent.org/summa/2105.htm

Pascal, B. (1670). Misli 

Girard, R. (1999). Promatrah Sotonu kako poput munje pade.

Lewis, C. S. (1942). Pisma starijeg đavla mlađem. 

***

P. S. Primjer aktualnog oglasa za posao u Velikoj Britaniji: