Tehnototalitarni masakr privatnosti

Možda je najbolji znak da je suvremeni svijet obolio od kolektivne hipnoze, inače psihološkog preduvjeta svakog totalitarizma, način na koji se cijeli politički spektar odnosi prema jednom od ključnih pitanja hipertehnologizirane današnjice: našoj privatnosti.

U pitanjima svjetonazora, geopolitike, ratnih sukoba ili općenite interpretacije „zapadnih vrijednosti“ nailazimo na oštra razilaženja. Europska ljevica, primjerice, traži prekid napada na Gazu, dok Trump otvoreno podržava izraelske vojne ciljeve. Eurokratski progresivci inzistiraju na nastavku rata u Ukrajini, dok Trump zagovara prekid vatre. Konzervativci odbacuju woke ideologiju, dok ljevica u njoj prepoznaje gotovo parareligijsku dogmu. Jedni tvrde da je Zapad sagrađen na rasizmu i seksizmu, dok ga drugi slave kao vrhunac civilizacije.

No, unatoč tim razlikama, svi su ti politički akteri ujedinjeni u svome pristajanju na postupno i tiho urušavanje čovjekove privatnosti te na posljedično neizbježno podčinjavanje ljudskoga bića tehnologiji. Više od polovice država EU, uključujući i samozvane suverenističke opcije u Mađarskoj i Slovačkoj, podržava novi ProtectEU akt, čijim bi usvajanjem vlasti dobile uvid u digitalne komunikacije građana u stvarnom vremenu, i to bez do sada potrebnog sudskog naloga. Francuska vlast otišla je i korak dalje, zagovarajući potpunu zabranu enkripcije, temeljnog mehanizma zaštite privatnosti u digitalnoj sferi.

Iako gotovo nitko iz glavnostrujaškog bazena o ovome progovara, Europska će unija uskoro glasati o prijedlogu implementacije ProtectEU akta, pri čemu je izgledno da će prijedlog imati dovoljnu podršku članica da bude usvojen. Ruke će u urušavanju naše privatnosti tako među ostalima udružiti inače sukobljeni Viktor Orbán i Ursula von der Leyen, baš kao što to preko oceana čine i Trumpovi konzervativni republikanci te njima suprotstavljeni progresivni demokrati. Naime, čak je i Trump, unatoč navodnom protivljenju progresivnim ludostima, nedavno postavio temelje sličnog sustava masovnog digitalnog nadzora u SAD-u, kroz distopijsku suradnju političke oligarhije i privatnih nadnacionalnih korporacija, među kojima prednjači Palantir, dugogodišnji suradnik Trumpovog potpredsjednika.

Privatnost i totalitarizam

Napad na privatnost usko je vezan uz fenomen totalitarizma. Za razliku od klasične diktature, čiji je krajnji cilj stabilna prevlast jedne osobe ili grupacije nad državom, totalitarizam je dinamičan i bezobličan te uvijek traži novo područje kojim će ovladati. Ako je ovladao državom, vrijeme je da ovlada čovjekom, usađujući svoje idejne zametke u njegov um. Totalitarizam teži totalnosti, dok diktatura teži stabilnosti. U diktaturi stoga može postojati privatnost, dok god diktator može garantirati da pojedinci neće koristiti privatni prostor za rušenje njegove prevlasti. Totalitarizam pak po definiciji ne može dopustiti bilo kakav oblik privatnosti, jer privatnost podrazumijeva društvenu ili životnu sferu neokrznutu utjecajem režima, što je suprotno totalitarnoj težnji za sveobuhvatnošću. U tom se smislu napad na privatnost uvijek mora sagledavati kao crveni alarm za potencijalne totalitarne tendencije.

Privatnost je, naravno, jedno od najnapadanijih temeljnih prava u našem stoljeću, što je uvelike potaknuto rapidnim digitalnim napretkom. Filozof John Lennox razlikuje nadzorni kapitalizam, koji trenutno vlada na Zapadu, od nadzornog komunizma, ponajviše prisutnog na Istoku. On tvrdi da se ta dva sustava ne razlikuju po količini povrede ljudske privatnosti, niti po naprednosti tehnologija kojima se privatnost narušava, već samo po tome tko prvenstveno provodi nadzor. Dok se na Zapadu našim osobnim podacima najviše poigravaju korporacije, kako bi nam nešto prodale ili poticale konzumeristički poriv, na Istoku, prvenstveno u Kini, nadzorne tehnologije centralizirane su u rukama države.

Ondje danas vlada tehnodistopijski tzv. sustav društvenog kreditiranja, u kojem je vlast cijelu državu pretvorila u nadzorni virtualni svijet, gdje se neposlušni pojedinac može u trenu isključiti iz života gašenjem njegove digitalne osobne iskaznice, blokadom njegove financijske imovine i sl. Na Zapadu se prijelaz iz nadzornog kapitalizma u nadzorni komunizam odvija pred našim očima. Najveći pomaci zbili su se tijekom takozvane pandemije, kada su državne vlasti otvoreno surađivale s tehnokorporacijama, nerijetko na izravno protudemokratske načine – primjerice, kada su kartične kompanije, na zahtjev kanadske vlasti, blokirale bankovna sredstva građana koje je politika proglasila nepodobnima.

Od tehnokracije do totalitarizma

Što nam sve to govori? Prije svega, aktualni napadi na privatnost pojedinaca duž cijelog političkog spektra podsjećaju nas da totalitarizam nije vezan uz specifičnu ideologiju, nego da je riječ o fenomenu izgrađenom na svojevrsnoj psihološkoj i duhovnoj zarazi kojoj može podlegnuti svaka ideologija i svaki politički akter. Totalitarizam je politička realizacija dubljeg fenomena, u psihološkoj literaturi poznatog kao kolektivna hipnoza. Hipnotizirani pojedinci otuđuju se od vlastite autentičnosti te postaju prije svega pripadnici uniformne mase, koja je krajnje agresivno nastrojena prema disidentskim glasovima. 

Svoju moralnu odgovornost takvi pojedinci eksternaliziraju na kolektiv, čime on postaje jedini kriterij moralnog prosuđivanja. Omasovljene jedinke tada postaju spremne pristati i na najmračnije poteze, pod uvjetom da ih je masa naložila. Vladavina dobra i istine tako se zamjenjuje ljudskom samovoljom, utoliko opasnijom što je danas osnažena prometejskom moći napredne tehnologije. Rastući totalitarizam našeg doba zato će se ostvariti u novom, hiperdigitalnom tehnokratskom obliku te će kao takav predstavljati najrazvijeniju verziju totalitarizma ikada viđenu.