Heideggerovo pitanje o tehnici u našem dobu

Često ćemo danas čuti kako tehnologija nije moralna ili nemoralna, već sama u sebi etički neutralna, a da može postati sredstvom dobra ili zla ovisno o načinu na koji se koristi. Iz te vizure tehnologija je prvenstveno ili isključivo sredstvo čiji se moralni predznak iščitava iz posljedica koje je ono stvorilo. No sam taj pogled proizlazi iz utilitarnih okvira karakterističnih za već tehnologizirano društvo. U svom djelu Pitanje o tehnici Martin Heidegger upozorava da (moderna) tehnologija ima tendenciju rekonceptualizirati odnos čovjeka spram svoje okoline, bez da je on nužno toga svjestan. U nastavku ćemo njegove teze kontekstualizirati u neke od najmodernijih, ali i najopasnijih tehnoloških alata današnjice.

Za razliku od antičke technē, moderna je tehnika nametljiva. Heideggerovom terminologijom, ona se postavlja (Gestell) između čovjeka i njegove okoline, pretvarajući u čovjekovu umu pogled na prirodu iz nečega s čime smo povezani i čega smo dio u nešto što možemo, pa i moramo iskoristiti. Resursizacija (Bestand) svijeta posljedica je modernotehničkog nametanja efikasnosti kao vrhovnog kriterija našega djelovanja. Najvažnije je da što više toga, u što kraćem vremenu, bude proizvedeno, pa nerijetko i neovisno o potražnji danoga proizvoda. 

S druge strane, antička je technē, figurativno rečeno, surađivala s prirodom: čovjek je tehnikom utjecao na prirodu tako da ju prenamijeni onoliko koliko je bilo potrebno za adekvatan život, pri čemu je djelovao u skladu s procesom poiesisa – tj. otkrivanjem i dovođenjem nečega u prisutnost – te na taj način oslobađao telos ili cilj koji je u stvarima već bio prisutan. Iskorištavanje drveta za proizvodnju kuće za svoju obitelj u tom je smislu potpuno drukčije od sagledavanja drva prvenstveno kao sredstva zarade za korporatiziranu drvnu industriju.

Heideggerovo upozorenje o tehnologiji koja se "postavlja", odnosno mijenja u nama nešto čega nužno nismo ni bili svjesni, ispostavilo se kao ispravno proročanstvo posebno u našem stoljeću. Uzmemo li kao konkretan primjer tehnološki izum društvenih mreža, uviđamo kako je službena namjena njihova ostvarenja bila lakše povezivanje pojedinaca, neovisno o njihovoj mogućoj fizičkoj udaljenosti. Facebook je tako omogućio povezivanje svojih korisnika preko funkcionalnosti "prijateljstva". Neplanirana posljedica, ili Gestell, društvenih mreža, u ovom slučaju Facebooka, jest redefinicija ljudskog prijateljevanja. Iako danas možda lakše možemo stupiti u kontakt sa svojim "prijateljem" s drugog kraja svijeta, činjenica jest da ćemo danas manje nego ikada ranije fizički viđati svoje prijatelje, upravo zbog toga što su nam naizgled stalno dostupni u virtualnom svijetu. 

Nepotpuno bi pritom bilo reći da je prijateljevanje zbog Facebooka prebačeno iz stvarnog svijeta u onaj virtualni. I same su se karakteristike našeg prijateljevanja promijenile, stoga je provođenje fizičkog vremena zajedno izgubilo dio svoje važnosti, jednako kako je to izgubilo i preciznost održavanja dogovora. Dok su naši preci nekada dogovarali svoja druženja tjednima ili mjesecima unaprijed, pri čemu bi otkazivanje, radi kompleksnije komunikacije, bilo rezervirano samo za mali broj zaista hitnih slučajeva, sada se dogovori mogu otkazivati s danas na sutra.

Nadalje, prirodnost u našim prijateljevanjima kao posljedica dokolice izgubljena je. Umjesto da se u vrijeme dokolice ili onoga što bismo mogli nazvati dosadom okrećemo druženjima sa susjedima iz svojih zajednica, danas ostajemo u svojim izoliranim domovima zatvarajući se u virtualni svijet. Hegelova najavljena atomizacija, karakteristična za moderno društvo, time je maksimizirana, a definicija prijateljstva svela se na nešto u čemu se dvojica pojedinaca, ojačanih nikad naprednijim transportnim sredstvima u modernim gradovima, mogu ne vidjeti mjesecima, "jer nemaju vremena". Facebook i ostale digitalne komunikacijske platforme postavile su se između nas i rascjepkale naše vernakularne ili lokalne odnose, urušavajući ono što je Edmund Burke nazivao malim vodovima. 

Umjesto malih lokalnih zajednica, čije međusobne veze su čvrste i organske, danas imamo globalno digitalno selo, u kojem svatko može pričati sa svakim, ali istinski ne priča ni s kim jer za to nema nikakav poticaj. "Uvijek mu se mogu javiti preko WhatsAppa", možda i sami nekada kažemo, ne shvaćajući da taj fiktivni "uvijek" u praksi često znači nikad. Facebookizacija pojma prijateljstva svojim je značenjskim pomakom preoblikovala samo shvaćanje srži prijateljevanja.

Slična se priča ocrtava i u ostalim sferama koje se danas nastoji digitalizirati. U kontroverznim planovima Europske unije, koja želi uvesti digitalnu valutu, rijetko se problematizira redefinicija našeg shvaćanja novca – iz nečega što je supstitut razmjene u nešto fiktivno, digitalno, čime razni centri moći mogu upravljati. Privatno vlasništvo, jedno od temeljnih prava zapadne civilizacije, u kontekstu financija time se zamjenjuje nečim nalik igrici u kojoj pojedinci, bilo stvarno ili tek potencijalno označeni kao "problematični", mogu izgubiti svoje bodove, odnosno biti lišeni svojeg vlasništva mimo ikakvog sudskog naloga. 

Upravo se to dogodilo kanadskim građanima koji su tijekom pandemije prosvjedovali protiv vlasti. Odgovor države sastojao se u tome da im je, uz pomoć kartičnih korporacija, blokirala pristup platnim sredstvima, čime je postalo vidljivo kako se pogled na novac već promijenio, što je dodatno potvrđeno nedostatkom jasne osude javnosti takvoga poteza koji je donedavno bio rezerviran za distopijska djela znanstvene fantastike. Digitalna valuta takvu bi rekonceptualizaciju financija produbila na novu razinu, olakšavajući onima koji teže moći da naše društvo pomaknu još bliže trenutačnom kineskom društveno-političkom modelu, u kojem vlada tzv. sustav društvenog kreditiranja. U tom sustavu novac nije privatno vlasništvo zarađeno radom, nego kredit koji vlast dodjeljuje ovisno o poslušnosti, u čemu građani de facto postaju resurs vlasti.

Zbog svega ovoga, uobičajena upozoravajuća rečenica koja kaže da opasnost rapidne tehnologizacije proizlazi iz činjenice da se naša etička svijest o njoj razvija sporije od novih tehnoloških izuma može i mora biti produbljena shvaćanjem da su tehnološki napreci često obrnuto proporcionalni našim sposobnostima moralnog prosuđivanja. Oni sami u sebi imaju moć redefinirati naše odnose, naše sagledavanje svijeta oko sebe, pa i naše shvaćanje ljudskog bića kao takvog. Heidegger stoga zaključuje: "Svugdje ostajemo neslobodni i okovani tehnikom, bilo da je strastveno potvrđujemo ili poričemo. No, u najgorem smo joj smislu predani onda kada je promatramo kao nešto neutralno; jer upravo to shvaćanje, kojemu danas osobito odajemo počast, čini nas potpuno slijepima za bit tehnike."

Izvori:

Heidegger, Martin. “The question concerning technology (W. Lovitt, Trans.) The question concerning technology: and other essays (pp. 3-35).” (1977).