Mislili su da su slobodni - a onda je bilo prekasno

Od uvođenja covid potvrda, dio građana RH je limitiran u svojim temeljnim pravima radi “neposlušnosti” koji iskazuje prema Vladi RH. Ta prava su građanima oduzeta bez smislenog objašnjenja, bez demokratske rasprave te van zakonskog okvira. C.S. Lewis je jednom prilikom dao svoju poznatu tezu o tome kako je put u pakao kao mirna vožnja; postepen i neobilježen nekim velikim znakovima ili naglim skretanjima. U kontekstu današnje situacije, to bi trebalo služiti kao upozorenje onima koji spremno zagovaraju (ili šutnjom podržavaju) segregaciju dijela svojih sugrađana, čineći to primarno zbog interpretacije trenutnog stanja iz partikularnog aspekta (i.e., “necijepljeni su si sami krivi jer se odbijaju cijepiti, a ja smatram da bi trebali jer me ugrožavaju”), a odbacujući univerzalni. Taj univerzalni aspekt je i srž straha svih ljudi koji se svakodnevno u sve većem broju skupljaju na trgovima i ulicama; bojimo se ne samo trenutne situacije, već i svega onoga čemu ova situacija otvara vrata. Bojimo se da smo na postepenoj vožnji prema paklu te, stoga, ne možemo šutjeti i prepustiti se da nas odvezu gdje žele. Ne možemo ne raditi paralelu između kontinuirane radikalizacije narativa spram dijela stanovništva te onoga što je takva radikalizacija uzrokovala u prošlosti. Jesmo li se uistinu toliko udaljili od liberalne demokracije da s pravom možemo govoriti o opasnosti pada u totalitarizam?

Jedan od medija iz septičke jame u koje se hrvatsko novinarstvo pretvorilo, Jutarnji list, prije par tjedana je objavio članak o tome kako Austrija kreće u “lov na necijepljene” uprizorujući taj naslov s dva nasmijana smajlića. Prije toga, biznismen Roglić, za kojeg ne pamtim kad je zadnji put bio na naslovnicama medija, ukrasio je glavnu vijest na portalu istih novina izjavom kako “necijepljenima treba zabraniti odlazak u dućan” te da bi si “sami trebali plaćati zdravstvene usluge”. Osim što svatko od nas već sad sam plaća zdravstveno, pa mi zato svakog mjeseca država skine određeni postotak s plaće, tko bi to, g. Rogliću, trebao zabraniti ljudima da odlaze po kruh? Stožer? Država? Policija? Takve strašne izjave sve su češće te jasno ilustriraju što se s filozofske strane događa u pogledu društva na odnos pojedinac-država, odnosno kako se tradicionalni zapadni individualizam tijekom pandemije zamijenio s kolektivizmom karakterističnim za zatvorenije sisteme od demokracije. Za ostale primjere postepene radikalizacije narativa protiv određenog dijela populacije u javnom prostoru može se otići i van Hrvatske; osim navedene Austrije, neke njemačke pokrajine segregiraju necijepljene građane ogradom na bozičnom sajmu te zabranjuju kupovinu proizvoda na istom bez potvrde. Nadalje, australska vlada uvela je mobilnu aplikaciju preko koje prati lokaciju ‘pozitivnih’ građana tako da isti moraju svakih 15 minuta slati svoje fotografije policiji kako bi dokazali da su uistinu zatvoreni u svoje domove. Inače, u Australiji su u zadnje 2 godine (od početka covida) zabilježene 24 smrti prilikom policijskih uhićenja od kojih se 16 pripisuje policijskoj pucnjavi. Taj broj je najveći zabilježeni broj smrtnih slučajeva u policijskim pucnjavama u australskoj povijesti. Sve te stvari bile su, drugim riječima, nepojmljive do prije manje od 2 godine. Što zaključiti, stoga, iz takvih primjera koji uključuju zemlje na koje se otvoreno ugledavamo te uvelike od njih prepisujemo političke odluke?

Prije 2 mjeseca bilo je “normalno” da se zdravstvenim djelatnicima pregledavaju potvrde na ulasku u radno mjesto; “rade s rizičnom skupinom pa tako mora biti”. Danas smo otišli par koraka dalje pa ne samo da svatko tko ulazi u poštu mora imati dozvolu, već se potpuno otupilo na usputne izjave javnih osoba o tome kako punopravne građane ne treba puštati van svojih kuća. Što je sljedeće? Možda ništa, a možda i to da nas se sve stavi na neko mjesto gdje nećemo nikome smetati. O najgorim scenarijima obje strane - one koja se sa mnom slaže i one koja ne - ću nešto kasnije. Bilo kako bilo, covid potvrde su presedan moderne liberalne demokracije s ogromnim potencijalnim neplaniranim društvenim posljedicama, neke od kojih su već realizirane. Kao i svaka druga široka društveno-politička odluka, potvrde moraju biti jako dobro i precizno artikulirane i opravdane; G.K. Chesterton dobro opisuje potrebnu opreznost prilikom provođenja takvih presedana kada kaže da se ograda za koju ne znamo zašto je postavljena nikada ne ruši. Vlada zasigurno ne shvaća što ruši ovime što radi jer bi, u suprotnom, barem jednom spomenuli moguće društvene posljedice potvrda uz ove epidemiološke na koje su prefokusirani. Ministar Beroš tvrdi da se potvrdama sprečava širenje zaraze u trenutku kada Nizozemska od uvođenja potvrda bilježi rast novozaraženih od skoro 700%. Slično tomu, Singapur, koji ima skoro 90% cijepljenog stanovništva, i dalje raste u svim brojevima te upozorava na slom zdravstvenog sustava. Paradoksalno, odgovor većine država kojima su brojevi skočili od uvođenja potvrda je dodatno pooštravanje mjera; dakle, doneseš odluku koja ima određen cilj, ta odluka ne odvede prema tom cilju već u suprotnom smjeru, pa je nova odluka dodatno ojačati ovu prvu. Drugim riječima, nešto slično onoj narodnoj definiciji ludila; ludilo je raditi istu stvar, a očekivati drukčije rezultate.

Kada bismo ostavili maksimalno prostora stožeru da je stvarno donio odluku covid potvrda isključivo radi borbe s pandemijom (što je jako upitno), one su svejedno uvedene samo s tim jednim ciljem na umu. Sve ostalo, od društvenih posljedica (povećan broj suicida u zemljama s jačim mjerama, porast nasilja u obiteljima) preko zdravstvenih (netretiranje drugih bolesti, od kojih su neke puno smrtonosnije, radi prefokusiranosti na jednu te dugoročni neizbježni porast smrti od istih bolesti) do političkih (segregacija dijela stanovništva zbog opravdane sumnje u dobroćudnost vlade), u potpunosti se sustavno zanemaruje. Ako ništa drugo, zbog tolike količine krivih informacija, laži, kontradikcija te manipulacija koje smo čuli i od naše vlasti i na globalnoj razini (Capakova zamjenica koja javno tvrdi da je cjepivo sigurno “kao i pijenje vode”, Fauci koji kaže da cjepivo 100% štiti od zaraze, Plenković koji prije izbora kaže da je pandemija pobijeđena, korona-oportunisti kao Igor Štagljar koji u jednom trenutku kaže da su potvrde društveno opasne da bi to kasnije potpuno zanemario, itd.), imamo pravo sumnjati u ono na što nas država forsira, tim više što od početka to radi dogmatično i pod okriljem jednostranih i manipulativnih medija. Država, po definiciji liberalne demokracije, nema pravo miješati se u prirodno pravo (koje uključuje temeljna ljudska prava kao pravo na slobodu govora, mišljenja, kretanja, pravo na dostojanstvo, itd.), već samo u pozitivno (tj. one zakone koje ona sama donosi preko sabora), a pogotovo ne bez jasnog opravdanja i demokratske rasprave.

Na kraju, kao i uvijek, postoji mogućnost da sam u krivu te da pretjerujem s crnim prognozama, ali cijena koju ćemo platiti ako sam u krivu je smijanje mojoj paranoji u budućnosti (budući da je teza da će necijepljeni širiti virus više od cijepljenih opovrgnuta nedavnim znanstvenim radom u Lancetu pa je razlike između cijepljenih i necijepljenih u tom pogledu minorna), dok će cijena toga da su oni koji podržavaju segregaciju u krivu biti ta da uistinu izađemo iz okvira liberalne demokracije prilikom čega se otvara Pandorina kutija mogućih posljedica - o većini njih možemo čitati iz povijesnih knjiga s fokusom na 20. stoljeće. Ako pretjerujem, molim one koji tako misle da povuku jasnu granicu koju država po vama ne smije prijeći prilikom ukidanja individualnih sloboda budući da je prije dvije godine ona bila na minornom širenju ovlasti van ustava, a danas smo tu granicu kao društvo gurnuli do distopijskih razina gdje policija javno prati svoje građane preko mobitela te se usputno, uz smajliće, bacaju sintagme kako se kreće u lov na dio svojih sugrađana.

Ovako Milton Mayer opisuje jednu od najgorih totalitarističkih tragedija ljudske povijesti u tekstu They thought they were free – But then it was too late;

"𝑊ℎ𝑎𝑡 ℎ𝑎𝑝𝑝𝑒𝑛𝑒𝑑 ℎ𝑒𝑟𝑒 𝑤𝑎𝑠 𝑡ℎ𝑒 𝑔𝑟𝑎𝑑𝑢𝑎𝑙 ℎ𝑎𝑏𝑖𝑡𝑢𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛 𝑜𝑓 𝑡ℎ𝑒 𝑝𝑒𝑜𝑝𝑙𝑒, 𝑙𝑖𝑡𝑡𝑙𝑒 𝑏𝑦 𝑙𝑖𝑡𝑡𝑙𝑒, 𝑡𝑜 𝑏𝑒𝑖𝑛𝑔 𝑔𝑜𝑣𝑒𝑟𝑛𝑒𝑑 𝑏𝑦 𝑠𝑢𝑟𝑝𝑟𝑖𝑠𝑒; 𝑡𝑜 𝑟𝑒𝑐𝑒𝑖𝑣𝑖𝑛𝑔 𝑑𝑒𝑐𝑖𝑠𝑖𝑜𝑛𝑠 𝑑𝑒𝑙𝑖𝑏𝑒𝑟𝑎𝑡𝑒𝑑 𝑖𝑛 𝑠𝑒𝑐𝑟𝑒𝑡; 𝑡𝑜 𝑏𝑒𝑙𝑖𝑒𝑣𝑖𝑛𝑔 𝑡ℎ𝑎𝑡 𝑡ℎ𝑒 𝑠𝑖𝑡𝑢𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛 𝑤𝑎𝑠 𝑠𝑜 𝑐𝑜𝑚𝑝𝑙𝑖𝑐𝑎𝑡𝑒𝑑 𝑡ℎ𝑎𝑡 𝑡ℎ𝑒 𝑔𝑜𝑣𝑒𝑟𝑛𝑚𝑒𝑛𝑡 ℎ𝑎𝑑 𝑡𝑜 𝑎𝑐𝑡 𝑜𝑛 𝑖𝑛𝑓𝑜𝑟𝑚𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛 𝑤ℎ𝑖𝑐ℎ 𝑡ℎ𝑒 𝑝𝑒𝑜𝑝𝑙𝑒 𝑐𝑜𝑢𝑙𝑑 𝑛𝑜𝑡 𝑢𝑛𝑑𝑒𝑟𝑠𝑡𝑎𝑛𝑑, 𝑜𝑟 𝑠𝑜 𝑑𝑎𝑛𝑔𝑒𝑟𝑜𝑢𝑠 𝑡ℎ𝑎𝑡, 𝑒𝑣𝑒𝑛 𝑖𝑓 𝑡ℎ𝑒 𝑝𝑒𝑜𝑝𝑙𝑒 𝑐𝑜𝑢𝑙𝑑 𝑛𝑜𝑡 𝑢𝑛𝑑𝑒𝑟𝑠𝑡𝑎𝑛𝑑 𝑖𝑡, 𝑖𝑡 𝑐𝑜𝑢𝑙𝑑 𝑛𝑜𝑡 𝑏𝑒 𝑟𝑒𝑙𝑒𝑎𝑠𝑒𝑑 𝑏𝑒𝑐𝑎𝑢𝑠𝑒 𝑜𝑓 𝑛𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛𝑎𝑙 𝑠𝑒𝑐𝑢𝑟𝑖𝑡𝑦. 𝐴𝑛𝑑 𝑡ℎ𝑒𝑖𝑟 𝑠𝑒𝑛𝑠𝑒 𝑜𝑓 𝑖𝑑𝑒𝑛𝑡𝑖𝑓𝑖𝑐𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛 𝑤𝑖𝑡ℎ [𝑡ℎ𝑒 𝑔𝑜𝑣𝑒𝑟𝑛𝑚𝑒𝑛𝑡], 𝑡ℎ𝑒𝑖𝑟 𝑡𝑟𝑢𝑠𝑡 𝑖𝑛 𝑡ℎ𝑒𝑚, 𝑚𝑎𝑑𝑒 𝑖𝑡 𝑒𝑎𝑠𝑖𝑒𝑟 𝑡𝑜 𝑤𝑖𝑑𝑒𝑛 𝑡ℎ𝑖𝑠 𝑔𝑎𝑝 𝑎𝑛𝑑 𝑟𝑒𝑎𝑠𝑠𝑢𝑟𝑒𝑑 𝑡ℎ𝑜𝑠𝑒 𝑤ℎ𝑜 𝑤𝑜𝑢𝑙𝑑 𝑜𝑡ℎ𝑒𝑟𝑤𝑖𝑠𝑒 ℎ𝑎𝑣𝑒 𝑤𝑜𝑟𝑟𝑖𝑒𝑑 𝑎𝑏𝑜𝑢𝑡 𝑖𝑡. 𝑇ℎ𝑖𝑠 𝑠𝑒𝑝𝑎𝑟𝑎𝑡𝑖𝑜𝑛 𝑜𝑓 𝑔𝑜𝑣𝑒𝑟𝑛𝑚𝑒𝑛𝑡 𝑓𝑟𝑜𝑚 𝑝𝑒𝑜𝑝𝑙𝑒, 𝑡ℎ𝑖𝑠 𝑤𝑖𝑑𝑒𝑛𝑖𝑛𝑔 𝑜𝑓 𝑡ℎ𝑒 𝑔𝑎𝑝, 𝑡𝑜𝑜𝑘 𝑝𝑙𝑎𝑐𝑒 𝑠𝑜 𝑔𝑟𝑎𝑑𝑢𝑎𝑙𝑙𝑦 𝑎𝑛𝑑 𝑠𝑜 𝑖𝑛𝑠𝑒𝑛𝑠𝑖𝑏𝑙𝑦, 𝑒𝑎𝑐ℎ 𝑠𝑡𝑒𝑝 𝑑𝑖𝑠𝑔𝑢𝑖𝑠𝑒𝑑 (𝑝𝑒𝑟ℎ𝑎𝑝𝑠 𝑛𝑜𝑡 𝑒𝑣𝑒𝑛 𝑖𝑛𝑡𝑒𝑛𝑡𝑖𝑜𝑛𝑎𝑙𝑙𝑦) 𝑎𝑠 𝑎 𝑡𝑒𝑚𝑝𝑜𝑟𝑎𝑟𝑦 𝑒𝑚𝑒𝑟𝑔𝑒𝑛𝑐𝑦 𝑚𝑒𝑎𝑠𝑢𝑟𝑒 𝑜𝑟 𝑎𝑠𝑠𝑜𝑐𝑖𝑎𝑡𝑒𝑑 𝑤𝑖𝑡ℎ 𝑡𝑟𝑢𝑒 𝑝𝑎𝑡𝑟𝑖𝑜𝑡𝑖𝑐 𝑎𝑙𝑙𝑒𝑔𝑖𝑎𝑛𝑐𝑒 𝑜𝑟 𝑤𝑖𝑡ℎ 𝑟𝑒𝑎𝑙 𝑠𝑜𝑐𝑖𝑎𝑙 𝑝𝑢𝑟𝑝𝑜𝑠𝑒𝑠. 𝐴𝑛𝑑 𝑎𝑙𝑙 𝑡ℎ𝑒 𝑐𝑟𝑖𝑠𝑒𝑠 𝑎𝑛𝑑 𝑟𝑒𝑓𝑜𝑟𝑚𝑠 (𝑟𝑒𝑎𝑙 𝑟𝑒𝑓𝑜𝑟𝑚𝑠, 𝑡𝑜𝑜) 𝑠𝑜 𝑜𝑐𝑐𝑢𝑝𝑖𝑒𝑑 𝑡ℎ𝑒 𝑝𝑒𝑜𝑝𝑙𝑒 𝑡ℎ𝑎𝑡 𝑡ℎ𝑒𝑦 𝑑𝑖𝑑 𝑛𝑜𝑡 𝑠𝑒𝑒 𝑡ℎ𝑒 𝑠𝑙𝑜𝑤 𝑚𝑜𝑡𝑖𝑜𝑛 𝑢𝑛𝑑𝑒𝑟𝑛𝑒𝑎𝑡ℎ, 𝑜𝑓 𝑡ℎ𝑒 𝑤ℎ𝑜𝑙𝑒 𝑝𝑟𝑜𝑐𝑒𝑠𝑠 𝑜𝑓 𝑔𝑜𝑣𝑒𝑟𝑛𝑚𝑒𝑛𝑡 𝑔𝑟𝑜𝑤𝑖𝑛𝑔 𝑟𝑒𝑚𝑜𝑡𝑒𝑟 𝑎𝑛𝑑 𝑟𝑒𝑚𝑜𝑡𝑒𝑟.”