Vlada RH je od 15.11.2021. počela provoditi svoju odluku o obaveznim covid potvrdama.
Budući da mediji vrlo malo, te na dosta infantilan i ofrlji način,
problematiziraju tu odluku, na pojedincima je da provedu smislenu raspravu. Čak
i ako za sada ostavimo praktični aspekt potvrda po strani, a on uključuje
činjenicu da susjedne države koje imaju implementirane covid potvrde već duže
vremena (Austrija, Njemačka, Slovenija) svaki dan ruše rekorde novozaraženih,
prilikom donošenja društveno-političkih odluka takvih razmjera kakve covid
potvrde imaju, treba analizirati njihove potencijalne nenamjeravane kolateralne
posljedice. Za to se također možemo okrenuti državama koje su ih uvele prije
nas; glavni primjer za to može biti Australija koja je poznata po
najrestriktivnijim i najžešćim anti-covid mjerama.
Evo nekoliko podataka
o trenutnom stanju u Australiji (o kojima se u medijima vrlo malo priča);
· Australska vlada uvela je mobilnu aplikaciju preko koje prati ‘pozitivne’ građane na način da isti moraju u roku od 15 minuta nakon zahtjeva policije poslati
svoju fotografiju i GPS lokaciju kako bi dokazali da su uistinu zatvoreni u svoje
domove.
·
Australija bilježi nezapamćen porast u policijskoj brutalnosti;
točnije, u godinama 2019.-2020., zabilježene su 24 smrti prilikom uhićenja od kojih se 16 pripisuje policijskoj pucnjavi. Taj broj je
najveći zabilježeni broj smrtnih slučajeva u policijskim pucnjavama u
australskoj povijesti (početak vođenja evidencije je 1989. godina).
·
Između 2018-19. i 2019-20. (godina kada je počeo covid), došlo je
do 78% porasta smrtonosnih policijskih pucnjava (kriminal općenito opada u
Australiji već duže vremena, što se nije promijenilo u vrijeme pandemije, pa se
povećan broj policijskog nasilja ne može pripisati tome).
·
Neke od izjava ljudi s vodećih pozicija australske policije;
·
Policijski povjerenik NSW-a Mick Fuller rekao je policijskim
službenicima da ih neće smatrati odgovornima za pogrešno izdavanje kazni za
COVID-19, s ciljem davanja prioriteta provođenju zdravstvenih naloga pa i pod
cijenu nepravednog kažnjavanja.
·
Fuller je također pozvao policijske službenike da ostave po strani
tzv. “community-policing” – strategija bazirana na nenasilnoj komunikaciji sa
zajednicom i razvijanju prijateljskog odnosa građanima – te da se tijekom borbe
s kršenjima zdravstvenih preporuka fokusiraju na “prisilu na visokoj razini” –
drugim riječima, direktan poziv na represiju.
·
Primjer kako bi se po ovome policija trebala ophoditi s građanima
je navedena sljedećom retorikom; “Otiđite sada ili se može upotrijebiti sila.
Daljnja upozorenja neće biti davana.”
·
Zanimljivo, tijekom prošlogodišnjih protesta Black Lives Matter,
reakcije policije su bile gotovo nepostojane što ukazuje na izrazitu
politiziranost upravljanja policijskim snagama.
·
Psihološka strana nevjerojatno dugih australskih lockdownova se
sustavno počela pratiti tek u zadnjih par mjeseci što potvrđuje kako je
Australija svela kompliciranu priču borbe s pandemijom na samo jedan faktor;
supresiju virusa. Sve ostalo, od društveno-ekonomskih (financijske posljedice
zatvaranja, porast nasilja u obiteljima, segregacija dijela stanovništva, …)
preko psiholoških (porast broja suicida, širenje anksioznosti i panike koji
dodatno ruše imunitet ljudi, mentalno zdravlje djece, …) do zdravstvenih
(netretiranje drugih bolesti, neprepoznavanje kancerogenih bolesti, …) se u
potpunosti sustavno zanemaruje jer je isključivi fokus na virusu koji ima
smrtnost manju od 0.1%.
Znajući da se u razvijenoj
zapadnoj liberalnoj demokraciji kao što je Australija događaju ovakve stvari
koje jasno ukazuju da se sistem udaljava od demokracije i približava
totalitarističkoj represiji, nemoguće je ne propitkivati vlade koje građanima
na jednak način postepeno uzimaju temeljna prava koja im garantira ustav (kao
što su, primjerice, članak 22 I 23 Ustava RH koji jasno kažu da se individualna
sloboda ne smije ograničavati osim iznimki koje potvrđuje sud). U slučaju da se
Vlada odluči na uvođenje obaveznog cijepljenja, mora to uvesti u zakon, a
zakoni se moraju izglasati u saboru. Dakle, do potencijalnog trenutka kada se
zakon promijeni (do kojeg neće doći jer sama EU brani svojim članicama da uvodi
obavezno cijepljenje), svaka ucjena necijepljenih gubitkom posla, zabranom
slobodnog kretanja, itd. je protuustavna i samim time vodi bliže totalitarizmu
– ukoliko to još nije jasno na našem primjeru, dovoljno je referirati se na
australski. Nemoguće je također ne primijetiti suptilnu i postepenu promjenu
narativa u našem javnom prostoru u kojem se sve češće usputno izgovaraju
strašne stvari kao što su “necijepljenima treba otežati život”, “necijepljenima
treba uzeti sva prava” i sl., kao i nevjerojatne scene u Njemačkoj gdje se na
nadolazećem Božićnom sajmu planira ogradom segregirati građane koji nisu
cijepljeni te im zabraniti kupovinu na adventskim štandovima. Pogrešno je na
totalitarizme gledati kao na dječje filmove crno-bijele karakterizacije gdje se
zla strana u početku jasno samoodredi kao zla; svaka totalitarna vlast je
tvrdila da za totalitarizam postoji dobro opravdanje koje je najčešće
uključivalo sintagmu ‘općeg dobra’ ili kolektivne ‘sigurnosti’. Individualne
slobode kroz povijest ni pod čim nisu više patile nego pod izlikom prividne
sigurnosti – ‘dajte državi samo malo više moći nego što joj pripada i bit ćete
sigurni’.
U suštini,
u tim slučajevima se radi o supstituciji tradicionalnog zapadnog individualizma
(razvijenog kroz kombinaciju kršćanstva i prosvjetiteljstva) za kolektivizam.
Važno je napomenuti kako individualizam nije isto što i egoizam jednako kao što
kolektivizam nije isto što i altruizam. Ključna razlika između individualizma i
kolektivizma je u pitanju što se smatra temeljnom jedinicom drustva; individua
ili kolektiv. Dapače, više altruizma će biti u društvima koja stavljaju
individuu na vrh svoj hijerarhije vrijednosti jer će jedino tada postojati
racionalna podloga za učiniti apsolutno sve da se pojedinac zaštiti, neovisno o
cijeni koja se za to mora platiti. U kontekstu covida, u toj zamjeni
individualnog za kolektivno postoji dodatni paradoks; pojedincu se kaže da se
mora žrtvovati za kolektiv – to jest, i u ime boljeg nošenje države s
pandemijom, bilo to preko lockdownova prije ili preko cijepljenja danas
- a pritom kolektiv ništa ne vraća pojedincu. Vlada bi na to mogla reći da se
preko boljih pandemijskih brojeva na razini države oni zapravo brinu za
pojedince koji stradavaju od covida, ali ubrzo se vidi da je ta priča šuplja
uzevši u obzir da se zanemaruju svi ostali faktori od kojih pojedinci pate kao
i činjenicu da Vlada i dalje ne gleda broj hospitaliziranih (što bi bilo pravo
stradavanje pojedinca), već samo broj novozaraženih koji u stvarnosti puno više
ukazuje na kolektivno stanje (npr. kako Hrvatska kao kolektiv stoji usporedno s
Njemačkom) nego na pojedinačno*. Ljudi su, dakle, na početku tijekom lockdownova
ostajali doma i trpili financijske gubitke (o psihološkim, društvenim, itd.
da i ne govorimo), a država nije gotovo ni na koji način nadoknađivala te
gubitke (treba ovdje naglasiti da je s ekonomske strane upitno kakva je
financijska pomoć trebala biti, ali to je zasebna tema – radi se čisto o tome
da žrtva kolektiva nije bila proporcionalna žrtvi pojedinca). Slična je
situacija i s covid potvrdama samo što je država ovoga puta to pokušala
nadoknaditi oduzimanjem temeljnih prava necijepljenima te maskiranju tog oduzimanja
u davanje cijepljenjima (što, primjerice, potvrđuje izjava ministra
Beroša kako covid potvrde ne oduzimaju, već daju ljudska prava). Drugim riječima,
ponovno se, potpuno činjenično pogrešno jer je cijepljenje individualna odluka
(budući da štiti od teških simptoma, ali ne sprječava širenje), traži žrtva od
pojedinca – ‘cijepi se, misli na druge’ – a država (kolektiv) zauzvrat prividno
daje nešto što je u stvarnosti već bilo dano; temeljne individualne slobode
kretanja, prava na rad, slobode govora, slobode mišljenja, itd.
Da takva
prava nisu vezana uz zakonski okvir određene države (tj. da država nema pravo
raspolagati s tim pravima) smo kao društvo davno ustanovili diferenciranjem prirodnog
od pozitivnog prava; razlika je u tome što su nam prirodna prava
urođena, u Platonovskim terminima, samom našom esencijom - samim time što smo
ljudi, dok su pozitivna ona koja definira država. Naglašavanje te razlike je
ključno u ovakvim slučajevima kada država zloupotrebljava svoje ovlasti
miješajući se u prirodna prava koja nisu pod njezinom odgovornošću. Neki od
najgorih činova u povijesti su bili opravdavani upravo time što su počinitelji
navodno samo slijedili zakone svoje države; primjerice, glavna obrana vrhovnih
nacista u Nurnbergu je bila utemeljena na zamagljivanju diferencijacije
pozitivnog i prirodnog prava tvrdeći da nema zakona na temelju kojeg ih se može procesuirati s obzirom na to da oni kao građani
Njemačke odgovaraju samo njenim propisanim zakonima. Posljedično, kao odgovor su prvi puta
službeno oformljeni dokumenti UN-a o temeljnim (tj. prirodnim) ljudskim pravima
te su jasno definirani zločini protiv čovječnosti i sl. koji inzistiraju
ponajprije na činjenici da su ljudski životi i ljudsko dostojanstvo nepovredivi
i, samim time, neovisni o državi. Inače, često se u raspravama oko covid
potvrda radi paralela sa propisima kao što su prometni znakovi ili obaveza
postavljanja zimskih guma, međutim, time nam je ponovno ilustrirano licemjerje
onih s vlasti budući da su u prvom dijelu pandemije kao glavni argument za
poslušnost koristili činjenicu da je virus nov i da o njemu ne znamo mnogo, da
bi onda u nekom proizvoljnom trenutku plasirali da su toliko dogmatično sigurni
u svoje stavove o istom virusu koliko su sigurni i da je prolazak kroz crveno
opasan (prilikom cijelog tog vremena, radili su, naravno, ogromne greške; od
okrivljivanja Švedske za ubijanje starijeg stanovništva morfijem do banalnih
izjava “cjepivo je sigurno kao i pijenje vode”, za koje se kasnije nisu niti
ispričali niti ih adresirali).
Velik je
problem što većina vodećih pozivatelja na ‘oduzimanje prava’ dijelu svojih
sugrađana ne razmišlja o tome što čini u univerzalnom aspektu – rugaju se
usporedbama s nacističkom Njemačkom, pritom bacajući floskule o tome kako se
danas nikome tko “radi sve kako treba” ne oduzimaju prava, ne shvaćajući, zbog
manjka znanja i nemogućnosti apstraktnog povezivanja, da Hitlerova Njemačka nije tvrdila da segregira Židove isključivo zato što ih darvinistički mrzi, već je to
uvijek bilo dodatno zamaskirano time da su Židovi za nešto krivi – bilo to za poraz u
prošlom ratu ili za tadašnje loše ekonomsko stanje. Drugim riječima,
totalitarizam se nikada ne najavljuje unaprijed, već ga, ukoliko nismo oprezni,
najčešće prepoznajemo kada je prekasno; kako je Hegel objasnio svojom poznatom
metaforom, “sova uvijek polijeće u sumrak” (odnosno znanje uvijek
dolazi na kraju). Za razliku od totalitarnih sistema, demokracija nije sveobuhvatno stanje,
već proces na kojem svaki građanin kontinuirano radi. Sama činjenica da svatko
sudjeluje u kreiranju vlasti neizbježno dovodi do velikog broja kritika pa
posljedično time i do velike fragilnosti, odnosno moguće degradacije u mračnije
sisteme. Zanimljivo je, na tom tragu, pratiti kako broj ljudi koji tvrde da je
‘previše demokracije u donošenju medicinskih odluka’ raste proporcionalno
strahu koji narodno biće osjeća. Možemo se samo nadati (i aktivno raditi na
tome) da taj strah koji trenutno kao društvo osjećamo (uvelike potaknut
manipulativnim i politički obojanim medijima kao i raznim pokvarenim oportunistima),
neće prouzrokovati ono čega se oni koji shvaćaju krhkost političke slobode s pravom pribojavaju.
* broj
preminulih namjerno nije uzet kao argument jer je prekompleksan da bi ga se
saželo samo na “umrle s/od covidom” - ne zna se, primjerice, koja je
metodologija prilikom definiranja covida uzrokom smrti niti kakve će viškove
smrti kroz par godina uzrokovati mjere protiv covida zbog neprepoznavanja i
netretiranja ostalih bolesti radi prefokusiranosti na jednu (covid)
.png)
.png)
.png)
Primjedbe
Objavi komentar