Obrana liberalne demokracije
.png)
Vlada RH je od 15.11.2021. počela provoditi svoju odluku o obaveznim covid potvrdama.
Budući da mediji vrlo malo, te na dosta infantilan i ofrlji način,
problematiziraju tu odluku, na pojedincima je da provedu smislenu raspravu. Čak
i ako za sada ostavimo praktični aspekt potvrda po strani, a on uključuje
činjenicu da susjedne države koje imaju implementirane covid potvrde već duže
vremena (Austrija, Njemačka, Slovenija) svaki dan ruše rekorde novozaraženih,
prilikom donošenja društveno-političkih odluka takvih razmjera kakve covid
potvrde imaju, treba analizirati njihove potencijalne nenamjeravane kolateralne
posljedice. Za to se također možemo okrenuti državama koje su ih uvele prije
nas; glavni primjer za to može biti Australija koja je poznata po
najrestriktivnijim i najžešćim anti-covid mjerama.
Evo nekoliko podataka o trenutnom stanju u Australiji (o kojima se u medijima vrlo malo priča);
· Australska vlada uvela je mobilnu aplikaciju preko koje prati ‘pozitivne’ građane na način da isti moraju u roku od 15 minuta nakon zahtjeva policije poslati svoju fotografiju i GPS lokaciju kako bi dokazali da su uistinu zatvoreni u svoje domove.
Znajući da se u razvijenoj zapadnoj liberalnoj demokraciji kao što je Australija događaju ovakve stvari koje jasno ukazuju da se sistem udaljava od demokracije i približava totalitarističkoj represiji, nemoguće je ne propitkivati vlade koje građanima na jednak način postepeno uzimaju temeljna prava koja im garantira ustav (kao što su, primjerice, članak 22 I 23 Ustava RH koji jasno kažu da se individualna sloboda ne smije ograničavati osim iznimki koje potvrđuje sud). U slučaju da se Vlada odluči na uvođenje obaveznog cijepljenja, mora to uvesti u zakon, a zakoni se moraju izglasati u saboru. Dakle, do potencijalnog trenutka kada se zakon promijeni (do kojeg neće doći jer sama EU brani svojim članicama da uvodi obavezno cijepljenje), svaka ucjena necijepljenih gubitkom posla, zabranom slobodnog kretanja, itd. je protuustavna i samim time vodi bliže totalitarizmu – ukoliko to još nije jasno na našem primjeru, dovoljno je referirati se na australski. Nemoguće je također ne primijetiti suptilnu i postepenu promjenu narativa u našem javnom prostoru u kojem se sve češće usputno izgovaraju strašne stvari kao što su “necijepljenima treba otežati život”, “necijepljenima treba uzeti sva prava” i sl., kao i nevjerojatne scene u Njemačkoj gdje se na nadolazećem Božićnom sajmu planira ogradom segregirati građane koji nisu cijepljeni te im zabraniti kupovinu na adventskim štandovima. Pogrešno je na totalitarizme gledati kao na dječje filmove crno-bijele karakterizacije gdje se zla strana u početku jasno samoodredi kao zla; svaka totalitarna vlast je tvrdila da za totalitarizam postoji dobro opravdanje koje je najčešće uključivalo sintagmu ‘općeg dobra’ ili kolektivne ‘sigurnosti’. Individualne slobode kroz povijest ni pod čim nisu više patile nego pod izlikom prividne sigurnosti – ‘dajte državi samo malo više moći nego što joj pripada i bit ćete sigurni’.
U suštini, u tim slučajevima se radi o supstituciji tradicionalnog zapadnog individualizma (razvijenog kroz kombinaciju kršćanstva i prosvjetiteljstva) za kolektivizam. Važno je napomenuti kako individualizam nije isto što i egoizam jednako kao što kolektivizam nije isto što i altruizam. Ključna razlika između individualizma i kolektivizma je u pitanju što se smatra temeljnom jedinicom drustva; individua ili kolektiv. Dapače, više altruizma će biti u društvima koja stavljaju individuu na vrh svoj hijerarhije vrijednosti jer će jedino tada postojati racionalna podloga za učiniti apsolutno sve da se pojedinac zaštiti, neovisno o cijeni koja se za to mora platiti. U kontekstu covida, u toj zamjeni individualnog za kolektivno postoji dodatni paradoks; pojedincu se kaže da se mora žrtvovati za kolektiv – to jest, i u ime boljeg nošenje države s pandemijom, bilo to preko lockdownova prije ili preko cijepljenja danas - a pritom kolektiv ništa ne vraća pojedincu. Vlada bi na to mogla reći da se preko boljih pandemijskih brojeva na razini države oni zapravo brinu za pojedince koji stradavaju od covida, ali ubrzo se vidi da je ta priča šuplja uzevši u obzir da se zanemaruju svi ostali faktori od kojih pojedinci pate kao i činjenicu da Vlada i dalje ne gleda broj hospitaliziranih (što bi bilo pravo stradavanje pojedinca), već samo broj novozaraženih koji u stvarnosti puno više ukazuje na kolektivno stanje (npr. kako Hrvatska kao kolektiv stoji usporedno s Njemačkom) nego na pojedinačno*. Ljudi su, dakle, na početku tijekom lockdownova ostajali doma i trpili financijske gubitke (o psihološkim, društvenim, itd. da i ne govorimo), a država nije gotovo ni na koji način nadoknađivala te gubitke (treba ovdje naglasiti da je s ekonomske strane upitno kakva je financijska pomoć trebala biti, ali to je zasebna tema – radi se čisto o tome da žrtva kolektiva nije bila proporcionalna žrtvi pojedinca). Slična je situacija i s covid potvrdama samo što je država ovoga puta to pokušala nadoknaditi oduzimanjem temeljnih prava necijepljenima te maskiranju tog oduzimanja u davanje cijepljenjima (što, primjerice, potvrđuje izjava ministra Beroša kako covid potvrde ne oduzimaju, već daju ljudska prava). Drugim riječima, ponovno se, potpuno činjenično pogrešno jer je cijepljenje individualna odluka (budući da štiti od teških simptoma, ali ne sprječava širenje), traži žrtva od pojedinca – ‘cijepi se, misli na druge’ – a država (kolektiv) zauzvrat prividno daje nešto što je u stvarnosti već bilo dano; temeljne individualne slobode kretanja, prava na rad, slobode govora, slobode mišljenja, itd.
Da takva prava nisu vezana uz zakonski okvir određene države (tj. da država nema pravo raspolagati s tim pravima) smo kao društvo davno ustanovili diferenciranjem prirodnog od pozitivnog prava; razlika je u tome što su nam prirodna prava urođena, u Platonovskim terminima, samom našom esencijom - samim time što smo ljudi, dok su pozitivna ona koja definira država. Naglašavanje te razlike je ključno u ovakvim slučajevima kada država zloupotrebljava svoje ovlasti miješajući se u prirodna prava koja nisu pod njezinom odgovornošću. Neki od najgorih činova u povijesti su bili opravdavani upravo time što su počinitelji navodno samo slijedili zakone svoje države; primjerice, glavna obrana vrhovnih nacista u Nurnbergu je bila utemeljena na zamagljivanju diferencijacije pozitivnog i prirodnog prava tvrdeći da nema zakona na temelju kojeg ih se može procesuirati s obzirom na to da oni kao građani Njemačke odgovaraju samo njenim propisanim zakonima. Posljedično, kao odgovor su prvi puta službeno oformljeni dokumenti UN-a o temeljnim (tj. prirodnim) ljudskim pravima te su jasno definirani zločini protiv čovječnosti i sl. koji inzistiraju ponajprije na činjenici da su ljudski životi i ljudsko dostojanstvo nepovredivi i, samim time, neovisni o državi. Inače, često se u raspravama oko covid potvrda radi paralela sa propisima kao što su prometni znakovi ili obaveza postavljanja zimskih guma, međutim, time nam je ponovno ilustrirano licemjerje onih s vlasti budući da su u prvom dijelu pandemije kao glavni argument za poslušnost koristili činjenicu da je virus nov i da o njemu ne znamo mnogo, da bi onda u nekom proizvoljnom trenutku plasirali da su toliko dogmatično sigurni u svoje stavove o istom virusu koliko su sigurni i da je prolazak kroz crveno opasan (prilikom cijelog tog vremena, radili su, naravno, ogromne greške; od okrivljivanja Švedske za ubijanje starijeg stanovništva morfijem do banalnih izjava “cjepivo je sigurno kao i pijenje vode”, za koje se kasnije nisu niti ispričali niti ih adresirali).
Velik je problem što većina vodećih pozivatelja na ‘oduzimanje prava’ dijelu svojih sugrađana ne razmišlja o tome što čini u univerzalnom aspektu – rugaju se usporedbama s nacističkom Njemačkom, pritom bacajući floskule o tome kako se danas nikome tko “radi sve kako treba” ne oduzimaju prava, ne shvaćajući, zbog manjka znanja i nemogućnosti apstraktnog povezivanja, da Njemačka 40-ih nikada službeno nije priznala da segregira Židove jer ih rasistički mrzi, već je to uvijek bilo zamaskirano time da su Židovi za nešto krivi – bilo to za poraz u prošlom ratu ili za tadašnje loše ekonomsko stanje. Drugim riječima, totalitarizam se nikada ne najavljuje unaprijed, već ga, ukoliko nismo oprezni, najčešće prepoznajemo kada je prekasno; kako je Hegel objasnio svojom poznatom metaforom, “sova uvijek polijeće u sumrak” (odnosno znanje/mudrost uvijek dolazi na kraju). Za razliku od totalitarnih sistema, demokracija nije stanje, već proces na kojem svaki građanin kontinuirano radi. Sama činjenica da svatko sudjeluje u kreiranju vlasti neizbježno dovodi do velikog broja kritika pa posljedično time i do velike fragilnosti, odnosno moguće degradacije u mračnije sisteme. Zanimljivo je, na tom tragu, pratiti kako broj ljudi koji tvrde da je ‘previše demokracije u donošenju medicinskih odluka’ raste proporcionalno strahu koji narodno biće osjeća. Možemo se samo nadati (i aktivno raditi na tome) da taj strah koji trenutno kao društvo osjećamo (uvelike potaknut manipulativnim i politički obojanim medijima kao i raznim pokvarenim oportunistima), neće prouzrokovati ono čega se oni koji shvaćaju krhkost individualnih sloboda s pravom pribojavaju.
* broj preminulih namjerno nije uzet kao argument jer je prekompleksan da bi ga se saželo samo na “umrle s/od covidom” - ne zna se, primjerice, koja je metodologija prilikom definiranja covida uzrokom smrti niti kakve će viškove smrti kroz par godina uzrokovati mjere protiv covida zbog neprepoznavanja i netretiranja ostalih bolesti radi prefokusiranosti na jednu (covid)
Izvori:
https://theconversation.com/australia-had-a-record-number-of-police-shootings-in-the-past-year-should-we-be-concerned-169354
https://www.smh.com.au/national/police-commissioner-says-officers-wrongly-issuing-tickets-won-t-be-held-to-account-20210819-p58k76.html
https://detv.us/2021/11/09/fenced-area-in-hamburg-christmas-market-separates-vaccinated-and-unvaccinated-people/
https://www.cbc.ca/player/play/1703503427818
https://www.vecernji.hr/vijesti/svedski-protokol-za-koronu-nema-kisika-za-starce-dajte-im-morfij-1398987?fbclid=IwAR1yQ_l69u5GQOdjZrqmvSJTd6xeYNagmQL_4XdqaCOIlFC-6M4uhp_r_y0
Evo nekoliko podataka o trenutnom stanju u Australiji (o kojima se u medijima vrlo malo priča);
· Australska vlada uvela je mobilnu aplikaciju preko koje prati ‘pozitivne’ građane na način da isti moraju u roku od 15 minuta nakon zahtjeva policije poslati svoju fotografiju i GPS lokaciju kako bi dokazali da su uistinu zatvoreni u svoje domove.
Znajući da se u razvijenoj zapadnoj liberalnoj demokraciji kao što je Australija događaju ovakve stvari koje jasno ukazuju da se sistem udaljava od demokracije i približava totalitarističkoj represiji, nemoguće je ne propitkivati vlade koje građanima na jednak način postepeno uzimaju temeljna prava koja im garantira ustav (kao što su, primjerice, članak 22 I 23 Ustava RH koji jasno kažu da se individualna sloboda ne smije ograničavati osim iznimki koje potvrđuje sud). U slučaju da se Vlada odluči na uvođenje obaveznog cijepljenja, mora to uvesti u zakon, a zakoni se moraju izglasati u saboru. Dakle, do potencijalnog trenutka kada se zakon promijeni (do kojeg neće doći jer sama EU brani svojim članicama da uvodi obavezno cijepljenje), svaka ucjena necijepljenih gubitkom posla, zabranom slobodnog kretanja, itd. je protuustavna i samim time vodi bliže totalitarizmu – ukoliko to još nije jasno na našem primjeru, dovoljno je referirati se na australski. Nemoguće je također ne primijetiti suptilnu i postepenu promjenu narativa u našem javnom prostoru u kojem se sve češće usputno izgovaraju strašne stvari kao što su “necijepljenima treba otežati život”, “necijepljenima treba uzeti sva prava” i sl., kao i nevjerojatne scene u Njemačkoj gdje se na nadolazećem Božićnom sajmu planira ogradom segregirati građane koji nisu cijepljeni te im zabraniti kupovinu na adventskim štandovima. Pogrešno je na totalitarizme gledati kao na dječje filmove crno-bijele karakterizacije gdje se zla strana u početku jasno samoodredi kao zla; svaka totalitarna vlast je tvrdila da za totalitarizam postoji dobro opravdanje koje je najčešće uključivalo sintagmu ‘općeg dobra’ ili kolektivne ‘sigurnosti’. Individualne slobode kroz povijest ni pod čim nisu više patile nego pod izlikom prividne sigurnosti – ‘dajte državi samo malo više moći nego što joj pripada i bit ćete sigurni’.
U suštini, u tim slučajevima se radi o supstituciji tradicionalnog zapadnog individualizma (razvijenog kroz kombinaciju kršćanstva i prosvjetiteljstva) za kolektivizam. Važno je napomenuti kako individualizam nije isto što i egoizam jednako kao što kolektivizam nije isto što i altruizam. Ključna razlika između individualizma i kolektivizma je u pitanju što se smatra temeljnom jedinicom drustva; individua ili kolektiv. Dapače, više altruizma će biti u društvima koja stavljaju individuu na vrh svoj hijerarhije vrijednosti jer će jedino tada postojati racionalna podloga za učiniti apsolutno sve da se pojedinac zaštiti, neovisno o cijeni koja se za to mora platiti. U kontekstu covida, u toj zamjeni individualnog za kolektivno postoji dodatni paradoks; pojedincu se kaže da se mora žrtvovati za kolektiv – to jest, i u ime boljeg nošenje države s pandemijom, bilo to preko lockdownova prije ili preko cijepljenja danas - a pritom kolektiv ništa ne vraća pojedincu. Vlada bi na to mogla reći da se preko boljih pandemijskih brojeva na razini države oni zapravo brinu za pojedince koji stradavaju od covida, ali ubrzo se vidi da je ta priča šuplja uzevši u obzir da se zanemaruju svi ostali faktori od kojih pojedinci pate kao i činjenicu da Vlada i dalje ne gleda broj hospitaliziranih (što bi bilo pravo stradavanje pojedinca), već samo broj novozaraženih koji u stvarnosti puno više ukazuje na kolektivno stanje (npr. kako Hrvatska kao kolektiv stoji usporedno s Njemačkom) nego na pojedinačno*. Ljudi su, dakle, na početku tijekom lockdownova ostajali doma i trpili financijske gubitke (o psihološkim, društvenim, itd. da i ne govorimo), a država nije gotovo ni na koji način nadoknađivala te gubitke (treba ovdje naglasiti da je s ekonomske strane upitno kakva je financijska pomoć trebala biti, ali to je zasebna tema – radi se čisto o tome da žrtva kolektiva nije bila proporcionalna žrtvi pojedinca). Slična je situacija i s covid potvrdama samo što je država ovoga puta to pokušala nadoknaditi oduzimanjem temeljnih prava necijepljenima te maskiranju tog oduzimanja u davanje cijepljenjima (što, primjerice, potvrđuje izjava ministra Beroša kako covid potvrde ne oduzimaju, već daju ljudska prava). Drugim riječima, ponovno se, potpuno činjenično pogrešno jer je cijepljenje individualna odluka (budući da štiti od teških simptoma, ali ne sprječava širenje), traži žrtva od pojedinca – ‘cijepi se, misli na druge’ – a država (kolektiv) zauzvrat prividno daje nešto što je u stvarnosti već bilo dano; temeljne individualne slobode kretanja, prava na rad, slobode govora, slobode mišljenja, itd.
Da takva prava nisu vezana uz zakonski okvir određene države (tj. da država nema pravo raspolagati s tim pravima) smo kao društvo davno ustanovili diferenciranjem prirodnog od pozitivnog prava; razlika je u tome što su nam prirodna prava urođena, u Platonovskim terminima, samom našom esencijom - samim time što smo ljudi, dok su pozitivna ona koja definira država. Naglašavanje te razlike je ključno u ovakvim slučajevima kada država zloupotrebljava svoje ovlasti miješajući se u prirodna prava koja nisu pod njezinom odgovornošću. Neki od najgorih činova u povijesti su bili opravdavani upravo time što su počinitelji navodno samo slijedili zakone svoje države; primjerice, glavna obrana vrhovnih nacista u Nurnbergu je bila utemeljena na zamagljivanju diferencijacije pozitivnog i prirodnog prava tvrdeći da nema zakona na temelju kojeg ih se može procesuirati s obzirom na to da oni kao građani Njemačke odgovaraju samo njenim propisanim zakonima. Posljedično, kao odgovor su prvi puta službeno oformljeni dokumenti UN-a o temeljnim (tj. prirodnim) ljudskim pravima te su jasno definirani zločini protiv čovječnosti i sl. koji inzistiraju ponajprije na činjenici da su ljudski životi i ljudsko dostojanstvo nepovredivi i, samim time, neovisni o državi. Inače, često se u raspravama oko covid potvrda radi paralela sa propisima kao što su prometni znakovi ili obaveza postavljanja zimskih guma, međutim, time nam je ponovno ilustrirano licemjerje onih s vlasti budući da su u prvom dijelu pandemije kao glavni argument za poslušnost koristili činjenicu da je virus nov i da o njemu ne znamo mnogo, da bi onda u nekom proizvoljnom trenutku plasirali da su toliko dogmatično sigurni u svoje stavove o istom virusu koliko su sigurni i da je prolazak kroz crveno opasan (prilikom cijelog tog vremena, radili su, naravno, ogromne greške; od okrivljivanja Švedske za ubijanje starijeg stanovništva morfijem do banalnih izjava “cjepivo je sigurno kao i pijenje vode”, za koje se kasnije nisu niti ispričali niti ih adresirali).
Velik je problem što većina vodećih pozivatelja na ‘oduzimanje prava’ dijelu svojih sugrađana ne razmišlja o tome što čini u univerzalnom aspektu – rugaju se usporedbama s nacističkom Njemačkom, pritom bacajući floskule o tome kako se danas nikome tko “radi sve kako treba” ne oduzimaju prava, ne shvaćajući, zbog manjka znanja i nemogućnosti apstraktnog povezivanja, da Njemačka 40-ih nikada službeno nije priznala da segregira Židove jer ih rasistički mrzi, već je to uvijek bilo zamaskirano time da su Židovi za nešto krivi – bilo to za poraz u prošlom ratu ili za tadašnje loše ekonomsko stanje. Drugim riječima, totalitarizam se nikada ne najavljuje unaprijed, već ga, ukoliko nismo oprezni, najčešće prepoznajemo kada je prekasno; kako je Hegel objasnio svojom poznatom metaforom, “sova uvijek polijeće u sumrak” (odnosno znanje/mudrost uvijek dolazi na kraju). Za razliku od totalitarnih sistema, demokracija nije stanje, već proces na kojem svaki građanin kontinuirano radi. Sama činjenica da svatko sudjeluje u kreiranju vlasti neizbježno dovodi do velikog broja kritika pa posljedično time i do velike fragilnosti, odnosno moguće degradacije u mračnije sisteme. Zanimljivo je, na tom tragu, pratiti kako broj ljudi koji tvrde da je ‘previše demokracije u donošenju medicinskih odluka’ raste proporcionalno strahu koji narodno biće osjeća. Možemo se samo nadati (i aktivno raditi na tome) da taj strah koji trenutno kao društvo osjećamo (uvelike potaknut manipulativnim i politički obojanim medijima kao i raznim pokvarenim oportunistima), neće prouzrokovati ono čega se oni koji shvaćaju krhkost individualnih sloboda s pravom pribojavaju.
* broj preminulih namjerno nije uzet kao argument jer je prekompleksan da bi ga se saželo samo na “umrle s/od covidom” - ne zna se, primjerice, koja je metodologija prilikom definiranja covida uzrokom smrti niti kakve će viškove smrti kroz par godina uzrokovati mjere protiv covida zbog neprepoznavanja i netretiranja ostalih bolesti radi prefokusiranosti na jednu (covid)
Izvori:
https://theconversation.com/australia-had-a-record-number-of-police-shootings-in-the-past-year-should-we-be-concerned-169354
https://www.smh.com.au/national/police-commissioner-says-officers-wrongly-issuing-tickets-won-t-be-held-to-account-20210819-p58k76.html
https://detv.us/2021/11/09/fenced-area-in-hamburg-christmas-market-separates-vaccinated-and-unvaccinated-people/
https://www.cbc.ca/player/play/1703503427818
https://www.vecernji.hr/vijesti/svedski-protokol-za-koronu-nema-kisika-za-starce-dajte-im-morfij-1398987?fbclid=IwAR1yQ_l69u5GQOdjZrqmvSJTd6xeYNagmQL_4XdqaCOIlFC-6M4uhp_r_y0
.png)
Primjedbe
Objavi komentar