Nizozemska - iz utočišta demokracije u centar totalitarizma

Nizozemska policija je jučer u Amsterdamu, u srcu Europe i zapadnog liberalnog svijeta,  palicama i psima napala prosvjednike protiv novog lockdowna. Totalitaristička sila u koju se nizozemska vlast pretvorila ovoga puta nije se ni potrudila izmisliti da se radilo o “nasilnim prosvjedima” (kao što je to bio slučaj, primjerice, na zagrebačkom prosvjedu s onim navodnim napadima na novinare za koje do danas nije dan nijedan dokaz niti su se spominjali u medijima od tada), već navode da je policiji bilo naređeno da “očisti” grad od prosvjeda. (Teško je s jezom ne primijetiti sličnosti trenutne radikalizacije odabira riječi u narativu mainstreama - od kada se to ljudi "čiste"? - s nekim od najmračnijih povijesnih perioda kada su ljudi bili dehumanizirani i svedeni na objekt smetnje/opasnosti/neprijatelja). Policijska sila je, dakle, upotrebljena kako bi se spriječilo “javno okupljanje” iako je isto to okupljanje imalo cilj prosvjedovanja građana protiv onoga što smatraju totalitarističkim mjerama svoje vlasti. Drugim riječima, prosvjed protiv mjere o zabrani okupljanja je nasilno ugušen zbog toga što je na snazi mjera o zabrani okupljanja čime je građanima onemogućeno jedno od temeljnih demokratskih prava – pravo na prosvjed – koje je garantirano Europskom konvencijom o ljudskim pravima;

 

“The right of individuals to gather with other people and make their collective voice heard is fundamental to a properly-functioning democracy.

The European Convention on Human Rights and the case law of the Strasbourg court require governments to put appropriate laws and procedures in place, to allow people to enjoy this right.”

(https://www.coe.int/en/web/impact-convention-human-rights/freedom-of-assembly)

 

Nizozemska je vlast, stoga, ovim činom očito i direktno izašla van demokratskog okvira. Čak i ako na trenutak stavimo na stranu činjenicu da je policija tukla nenaoružane ljude palicama po glavi dok su bili izgriženi od policijskih pasa, ovdje se ni u kojem slučaju ne može raditi o provođenju “covid mjere” budući da je isto okupljanje po svojoj definiciji bilo protest protiv istih tih mjera; ako kritiziraš nekoga da nešto krivo radi, ne može on tvoju kritiku odbaciti iz istog konteksta iz kojeg provodi radnju koja je kritizirana jer time implicira da je njegova radnja apsolutno i neupitno točna - to jest, da se nema razloga uzdići na objektivnu razinu i sagledati obje strane argumenta.

 

Gorka je ironija u činjenici da su se države koje su kroz povijest u najmračnijim trenucima nudile bijeg i spas progonjenih ljudi danas pretvorile u neke od najrigoroznijih mjesta zapadnog svijeta. Australija i Novi Zeland su u vrijeme Drugog svjetskog rata primale hrpu izbjeglica među kojima je bio i jedan od vodećih filozofa znanosti, Karl Popper, koji je radi svog židovskog podrijetla morao pobjeći iz Austrije. Danas se pak ista ta Australija diči svojom “zero-covid” strategijom pod kojom su upisali najveći broj smrti nastalih kao posljedica policijske brutalnosti u svojoj povijesti. Slično tomu, od nedavno su u Australiji otvoreni koncentracijski kampovi za ljude koji su proglašeni “pozitivnima” iako mnogi od njih nisu ni testirani (ako je to uopće bitno). Građani, dakle, moraju u svakom trenutku strepiti da će im na vrata doći policija koja će ih nasilno odvesti u pritvor na 14 dana jer su, primjerice, bili bliski kontakt s osobom pozitivnom na covid. Možda je to jedan od uzroka zašto Australija samo u 2020. bilježi gotovo 2x više suicida nego ukupnih smrti od covida? Inače, bliski kontakti se uvelike pronalaze preko praćenja mobitela građana što je još do prije 2 godine bio distopijski science-fiction u zapadnim demokracijama. O nekad liberalnoj Nizozemskoj, koja je svojedobno prihvatila progonjenu obitelj velikog filozofa Barucha Spinoze, a danas pušta pse na ljude, ne treba trošiti previše riječi. Možda i najtragičnije od svega, patnja svih tih ljudi i dalje ostaje nezabilježena u većini mainstream medija koji o Australiji praktično nisu napisali ni slova zadnjih pola godine iako su prosvjedi građana za svoje temeljne slobode nezapamćenih razmjera postali svakodnevica. Dok se mediji bave žutom štampom i naručenim propartijskim člancima, a društvene mreže sustavnim cenzuriranjem “heretičkog” mišljenja, ljudi sve više i sve direktnije pate, a obrisi demokracije sve se više gube.

 

Ostaje nejasno kako itko i dalje može nazivati mlaćenje nenaoružanih građana palicama i puštanje pasa na njih “borbom za javno zdravlje”.

 

Video from https://www.youtube.com/c/RT