Borba za javno mnijenje

 Osoba godine 2021. RH po izboru Sapere Aude: Nenad Bakic

(Točnije bi bilo "osoba pandemije u RH", ali budući da nema isti prizvuk, odlučili smo se za osobu godine.)

Nenad Bakić bio je prva javna osoba koja se suprotstavila paničnom covid narativu još u vrijeme kada ni sami nismo bili sigurni što se točno događa; stvara li se panika nepotrebno, je li ona posljedica dobronamjerne pogreške ili dugoročnog plana, treba li nas i koliko biti strah i sl. Te nesretne 2020., taktika mainstreama, koja je ostala nepromijenjena do danas uz iznimku da na nju sada rijetko tko nasjeda, sastojala se od ušutkavanja svakoga tko se usudi propitati ono što mainstream servira jeftinim moraliziranjem "misli na druge", "ne budi sebičan", "ne sudjeluj u ubijanju staraca" i sl. Najbolji primjer tog postepeno razvijanog pseudoznanstvenog narativa s početka je odnos prema Švedskoj koja se svojim pandemijskim odlukama postavila kontra struje. Novinari i javne osobe (za koje se, u mnogo slučajeva, ispostavilo da su u svom djelovanju većinski bili motivirani osobnim partikularnim interesima) bez pardona su o prijateljskoj članici EU pisali kako morfijem ubija starce, za što se, naravno, kasnije nikada nisu ispričali. U takvom postavljanju granica igre, Bakić je u startu odbio sudjelovati - pretpostavljamo da su mu, uz financijsku neovisnost, matematički modeli, čije prognoze su se u većini slučajeva ispostavile kao točne (budući da se neki s ovime neće složiti, vratit ćemo se na tu točku kasnije u tekstu), omogućile da među prvima nađe rupe u covid priči koju smo sa svih strana slušali. U tom slučaju, potvrdila se važnost matematike kao discipline; racionalne i hladne te nepokolebljive banalnim moraliziranjem koje postaje sveprisutno u zapadnom društvu, što nas podsjeća na poznatu Galileovu izjavu; "Svemir se ne može čitati dok ne naučimo njegov jezik i ne upoznamo se sa znakovima kojima je napisan. Napisan je matematičkim jezikom..."

 

Kako je vrijeme prolazilo, Bakić je nastavio sa svojim smirujućim analizama što je povećavalo opseg ljudi koji ga podržava, odnosno koji uviđa nelogičnosti u tezama koje mainstream iznosi; ljudima je jednostavno postalo naporno slušati najave apokaliptičnog "pucanja zdravstvenog sustava" (koji nikako da dođe) kada paralelno na Bakićevom profilu mogu naći brojevima potkrepljene argumente zašto do njega neće doći. Možda još i važnije od toga (čime se, kako smo najavili, vraćamo na raniju tezu o točnosti Bakićevih modela), postalo je nemoguće ne primijetiti kako nitko od tih silnih "stručnjaka" svoje prognoze ne bazira ni na kakvim racionalnim analizama ili izračunima, odnosno kako se radi o sadržajno praznim i neopovrgljivim izjavama. Kako možemo pričati o pucanju sustava bez da u formiranju te prognoze kažemo kojom metodologijom smo do nje došli, koji su precizni brojevi "pucanja" te koliki su podnošljivi kapaciteti (o izradi neke vrste stres testova da i ne govorimo)? Komično je, stoga, uopće s takvim ljudima raspravljati o točnosti Bakićevih modela budući da; (I) oni sami nemaju nikakve modele koje mogu ponuditi kao protuargument i (II) teret dokaza nije na onoj strani koja propitkuje smislenost široko-društvenih odluka, već na onima koji te odluke donose. Oni koji, drugim riječima, pozivaju na društvene promjene ogromnih razmjera, čije potencijalne neželjene posljedice ljudski um u svojoj limitiranosti ne može pojmiti, moraju to potkrijepiti čvrstim razlozima otpornima na kritiku, dati precizne okvire kojima možemo odrediti funkcionira li strategija ili ne, pristupiti rješavanju problema na balansiran način shvaćajući da se radi o multifaktorijalnom problemu, itd., a ne pretpostaviti da će svi kleknuti pred njihovim prohtjevima samo zato što su sami sebe prozvali "stručnjacima".

 

Nije, stoga, čudno vidjeti da nakon 2 godine takve dinamike, u kojoj jedna strana (pa makar u pojedinim slučajevima bila u krivu) nudi opovrgljive argumente o kojima se da kritički raspravljati (sama činjenica da su modeli bazirani na matematici govori u prilog tome), a druga svakodnevno lupeta o raznim "zadasima smrti", "tsunamijima novozaraženih" i "padanju ljudi po ulici", praktički svaka objava na temu korone danas ima nekoliko puta više reakcija u korist "pandemijskog realizma", a kontra sijanja panike. Treba također ustanoviti tko je odgovoran za izrazitu radikalizaciju javnog diskursa između te dvije strane u kojoj je postalo normalno svoje protivnike, u stilu Goranke Jureško, usputno nazivati "antivakserskim fašistima". Uz veliki napor u sagledavanje situacije "odozgo", tj. objektivno koliko je to moguće, ponovno je neizbježno zaključiti kako je sjeme radikalnosti posijano upravo onom ranije spomenutom netrpeljivošću prema svemu što ide suprotno od narativa zadanog velikim medijskim kućama, podobnim "stručnjacima", farma-kompanijama, društvenim mrežama/fact-checkerima i državnim vlastima. Granice igre, odnosno normalizaciju nazivanja svog protivnika ubojicom ili "širiteljem", postavili su oni kad su počeli s kontinuiranim sustavnim onemogućavanjem artikulacije druge strane; kako preko moraliziranja, tako i preko direktne cenzure na društvenim mrežama, nepozivanju i prešućivanju druge strane u mainstream vijestima i pozivima "cancel culturea" na blokadu ljudi kao što je Joe Rogan. Cijelo to gušenje slobode govora, kao i uvijek, pokušavaju servirati kao "suzbijanje opasnih dezinformacija".

 

Hrvatska je svoju verziju Joe Rogana, neovisne javne osobe koja stoji nasuprot takvim nezdravim i društveno opasnim strujama, pronašla upravo u Nenadu Bakiću. Kako je vrijeme prolazilo, formirala se kvalitetna indirektno povezana grupacija "pandemijskih realista" od Gordan Lauca, koji je sam bio izbačen iz vladinog savjeta zbog svoje "neunisonosti" (tj. usuđivanja odlaska kontra zadane ideologije), Boris Miševića, MOST nezavisnih lista, Josip Nemeta (kod kojeg pronalazimo te toliko zagovarane smislene analize), organizatora masovnog zagrebačkog prosvjeda, itd. Zanimljivo je uvidjeti kako ti javni predstavnici pokrivaju praktički sve relevantne društvene sektore u kontekstu pandemije - vjerujemo kako je to jedan od razloga uspješnosti koja će nas, nadamo se, uskoro odvesti prema kraju covid priče; Bakić kao neovisni poduzetnik i matematičar (javna osoba u punom smislu riječi), Lauc kao predstavnik znanosti, Mišević kao dio mainstream medija koji se usudi ići kontra njih samih, MOST kao politička stranka te prosvjedi kao glas običnih građana. Jednom kada sve ovo bude iza nas, čvrsto vjerujemo kako takvo hrabro stajanje na pravoj strani povijesti, onoj koja ne dopušta neargumentirano gušenje građanskih sloboda pod krinkom opće sigurnosti, neće ostati nezapaženo.

"Nitko", riječima Hanne Arendt, "nema 'pravo' na slijepu poslušnost".