Osoba godine 2021. RH po izboru Sapere Aude: Nenad Bakic
(Točnije bi bilo
"osoba pandemije u RH", ali budući da nema isti prizvuk, odlučili smo
se za osobu godine.)
Nenad Bakić bio je prva
javna osoba koja se suprotstavila paničnom covid narativu još u vrijeme kada ni
sami nismo bili sigurni što se točno događa; stvara li se panika nepotrebno, je
li ona posljedica dobronamjerne pogreške ili dugoročnog plana, treba li nas i
koliko biti strah i sl. Te nesretne 2020., taktika mainstreama, koja je ostala
nepromijenjena do danas uz iznimku da na nju sada rijetko tko nasjeda,
sastojala se od ušutkavanja svakoga tko se usudi propitati ono što mainstream
servira jeftinim moraliziranjem "misli na druge", "ne budi
sebičan", "ne sudjeluj u ubijanju staraca" i sl. Najbolji
primjer tog postepeno razvijanog pseudoznanstvenog narativa s početka je odnos
prema Švedskoj koja se svojim pandemijskim odlukama postavila kontra struje.
Novinari i javne osobe (za koje se, u mnogo slučajeva, ispostavilo da su u svom
djelovanju većinski bili motivirani osobnim partikularnim interesima) bez
pardona su o prijateljskoj članici EU pisali kako morfijem ubija starce, za što
se, naravno, kasnije nikada nisu ispričali. U takvom postavljanju granica igre,
Bakić je u startu odbio sudjelovati - pretpostavljamo da su mu, uz financijsku
neovisnost, matematički modeli, čije prognoze su se u većini slučajeva
ispostavile kao točne (budući da se neki s ovime neće složiti, vratit ćemo se
na tu točku kasnije u tekstu), omogućile da među prvima nađe rupe u covid priči
koju smo sa svih strana slušali. U tom slučaju, potvrdila se važnost matematike
kao discipline; racionalne i hladne te nepokolebljive banalnim moraliziranjem
koje postaje sveprisutno u zapadnom društvu, što nas podsjeća na poznatu
Galileovu izjavu; "Svemir se ne može čitati dok ne naučimo njegov jezik i
ne upoznamo se sa znakovima kojima je napisan. Napisan je matematičkim
jezikom..."
Kako je vrijeme prolazilo,
Bakić je nastavio sa svojim smirujućim analizama što je povećavalo opseg ljudi
koji ga podržava, odnosno koji uviđa nelogičnosti u tezama koje mainstream
iznosi; ljudima je jednostavno postalo naporno slušati najave apokaliptičnog
"pucanja zdravstvenog sustava" (koji nikako da dođe) kada paralelno
na Bakićevom profilu mogu naći brojevima potkrepljene argumente zašto do njega
neće doći. Možda još i važnije od toga (čime se, kako smo najavili, vraćamo na
raniju tezu o točnosti Bakićevih modela), postalo je nemoguće ne primijetiti
kako nitko od tih silnih "stručnjaka" svoje prognoze ne bazira ni na
kakvim racionalnim analizama ili izračunima, odnosno kako se radi o sadržajno
praznim i neopovrgljivim izjavama. Kako možemo pričati o pucanju sustava bez da
u formiranju te prognoze kažemo kojom metodologijom smo do nje došli, koji su
precizni brojevi "pucanja" te koliki su podnošljivi kapaciteti (o izradi
neke vrste stres testova da i ne govorimo)? Komično je, stoga, uopće s takvim
ljudima raspravljati o točnosti Bakićevih modela budući da; (I) oni sami nemaju
nikakve modele koje mogu ponuditi kao protuargument i (II) teret dokaza nije na
onoj strani koja propitkuje smislenost široko-društvenih odluka, već na onima
koji te odluke donose. Oni koji, drugim riječima, pozivaju na društvene
promjene ogromnih razmjera, čije potencijalne neželjene posljedice ljudski um u
svojoj limitiranosti ne može pojmiti, moraju to potkrijepiti čvrstim razlozima
otpornima na kritiku, dati precizne okvire kojima možemo odrediti funkcionira
li strategija ili ne, pristupiti rješavanju problema na balansiran način
shvaćajući da se radi o multifaktorijalnom problemu, itd., a ne pretpostaviti
da će svi kleknuti pred njihovim prohtjevima samo zato što su sami sebe
prozvali "stručnjacima".
Nije, stoga, čudno vidjeti
da nakon 2 godine takve dinamike, u kojoj jedna strana (pa makar u pojedinim
slučajevima bila u krivu) nudi opovrgljive argumente o kojima se da kritički
raspravljati (sama činjenica da su modeli bazirani na matematici govori u
prilog tome), a druga svakodnevno lupeta o raznim "zadasima smrti",
"tsunamijima novozaraženih" i "padanju ljudi po ulici",
praktički svaka objava na temu korone danas ima nekoliko puta više reakcija u
korist "pandemijskog realizma", a kontra sijanja panike. Treba
također ustanoviti tko je odgovoran za izrazitu radikalizaciju javnog diskursa
između te dvije strane u kojoj je postalo normalno svoje protivnike, u stilu
Goranke Jureško, usputno nazivati "antivakserskim fašistima". Uz
veliki napor u sagledavanje situacije "odozgo", tj. objektivno koliko
je to moguće, ponovno je neizbježno zaključiti kako je sjeme radikalnosti
posijano upravo onom ranije spomenutom netrpeljivošću prema svemu što ide
suprotno od narativa zadanog velikim medijskim kućama, podobnim
"stručnjacima", farma-kompanijama, društvenim mrežama/fact-checkerima
i državnim vlastima. Granice igre, odnosno normalizaciju nazivanja svog protivnika
ubojicom ili "širiteljem", postavili su oni kad su počeli s
kontinuiranim sustavnim onemogućavanjem artikulacije druge strane; kako preko
moraliziranja, tako i preko direktne cenzure na društvenim mrežama, nepozivanju
i prešućivanju druge strane u mainstream vijestima i pozivima "cancel
culturea" na blokadu ljudi kao što je Joe Rogan. Cijelo to gušenje slobode
govora, kao i uvijek, pokušavaju servirati kao "suzbijanje opasnih
dezinformacija".
Hrvatska je svoju verziju
Joe Rogana, neovisne javne osobe koja stoji nasuprot takvim nezdravim i
društveno opasnim strujama, pronašla upravo u Nenadu Bakiću. Kako je vrijeme
prolazilo, formirala se kvalitetna indirektno povezana grupacija
"pandemijskih realista" od Gordan Lauca, koji je sam bio izbačen iz
vladinog savjeta zbog svoje "neunisonosti" (tj. usuđivanja odlaska
kontra zadane ideologije), Boris Miševića, MOST nezavisnih lista, Josip Nemeta (kod kojeg pronalazimo te toliko
zagovarane smislene analize), organizatora masovnog zagrebačkog prosvjeda, itd.
Zanimljivo je uvidjeti kako ti javni predstavnici pokrivaju praktički sve
relevantne društvene sektore u kontekstu pandemije - vjerujemo kako je to jedan
od razloga uspješnosti koja će nas, nadamo se, uskoro odvesti prema kraju covid
priče; Bakić kao neovisni poduzetnik i matematičar (javna osoba u punom smislu
riječi), Lauc kao predstavnik znanosti, Mišević kao dio mainstream medija koji
se usudi ići kontra njih samih, MOST kao politička stranka te prosvjedi kao
glas običnih građana. Jednom kada sve ovo bude iza nas, čvrsto vjerujemo kako
takvo hrabro stajanje na pravoj strani povijesti, onoj koja ne dopušta
neargumentirano gušenje građanskih sloboda pod krinkom opće sigurnosti, neće
ostati nezapaženo.
"Nitko", riječima Hanne Arendt, "nema 'pravo' na slijepu poslušnost".
Primjedbe
Objavi komentar