Covid i Kenjaža

Američki filozof Harry Frankfurt u svom eseju O Kenjaži [eng. On Bullshit] definirao je verbalnu “kenjažu” kao stil ispraznog govora kojim se kroz puno riječi u sadržajnom smislu izgovori jako malo. Narodski se to karakterizira kao “puno priča, malo kaže”. Samim time što kenjaža sadrži samo formu i ništa sadržaja, ne možemo ju definirati ni kao istinu ni kao laž. Ona je u tom pogledu nešto onkraj istine i laži zbog čega Frankfurt tvrdi da je i gora od laži budući da svjesna laž barem implicira da osoba koja ju izgovara zna što je istina (ali ju odluči prešutiti). S druge strane, kenjator se uopće ne zamara igrom istine i laži, već koristi jezik kao sredstvo manipulacije i nezamjetnog provlačenja kroz neugodna pitanja. Čini se kako je politika disciplina u kojoj je kenjaža vrlo vjerojatno najrasprostranjenija čemu u Hrvatskoj imamo prilike svjedočiti svakodnevno; kada ministar Ćorić, primjerice, kaže kako će vlada reagirati na poskupljenje plina “svim alatima koji su vladi na raspolaganju”, on ustvari nije rekao ništa - preformulacija te kenjaže bila bi kako će vlada reagirati kako god može što sadržajno ne znači apsolutno ništa (usputni naputak: floskule ministra Beroša možete u začetku prepoznati kada vidite da je rečenicu počeo svojom poznatom krilaticom “zahvaljujem vam na tom pitanju”). 

Čini se kako se ovaj oblik govora čvrsto ustalio u društvu tijekom pandemije; “covid stručnjaci” su u nedostatku napravljenih analiza, izračuna i modela pokušavali zamaskirati manjak argumentativne podloge svojih teza ispraznim govorom koji je najčešće bio dodatno pojačan karikaturalnom panikom. Pa tako posljednje dvije godine slušamo o “rijekama teško oboljelih staraca”, “zadahu smrti”, “tsunamiju novozaraženih”, “koroni tulumu”, “divljanju virusa”, “rekordima novozaraženih” itd. Proučimo li tu terminologiju, vidjet ćemo da se radi o ispraznim izjavama (floskulama) koje se prenose na javnu scenu isključivo zato što su umotane u tu iracionalnu paniku. Uz paniku, česti motivi “stručnjaka” su i nepreciznost i banalnost; kada je, primjerice, 26 znanstvenika krajem 2020. uputilo apel vladi da uvede “najstrože mjere”, ne samo da taj zahtjev nisu bazirali na nekom modelu ili izračunu, već nisu ni jasno artikulirali što točno misle pod “najstrožim mjerama”. Posljedično, nakon što najstrože mjere nisu uvedene, a pandemija se u Hrvatskoj smirila, neki od njih su odbili priznati kako su se u tom trenutku zalagali za lockdown budući da se on u apelu nigdje poimence ne spominje. Apel, stoga, možemo smatrati klasičnim primjerom kenjaže; s jedne je strane poslužio kao sredstvo širenja panike (u trenutku kad su mediji kroz mainstream narativ to radili preko svake granice pristojnosti), a s druge strane su potpisnici nepreciznošću osigurani od toga da ih se drži odgovornima za svoje izjave kad se pokaže da su bile pogrešne. Krajnje pokvaren i antiznanstven način djelovanja. 

U jednom od interesantnijih dijelova eseja, Frankfurt piše sljedeće stihove; 

“U starim danima umjetnosti

Graditelji su radili s najvećom pažnjom

Svaku najmanju i nevidljivu stvar,

Jer Bogovi su posvuda.”

Drugim riječima, ukazuje na to kako je jedna od temeljnih odlika kvalitetnog radnika (i čovjeka) savjesnost i preciznost u radu, bez traženja prečaca i nade da se ofrlji posao neće prepoznati - odnosno, bez kenjaže. Ako smo dobili zadatak, naša dužnost je pažljivo ga izvršiti pronalazeći satisfakciju u cjelovitom izvršenju zadatka, a ne u zaradi koja će iz toga proizaći ili nečem sličnom. Takav stav podsjeća na Kantovu etiku koja inzistira da su moralno ispravna djela ispravna radi sebe samih, a ne radi posljedica koje proizvedu. Frankfurt tvrdi kako se ta lekcija zanemarila u modernom društvu u kojem svatko traži što brži put do rješenja pa makar ono bilo i pogrešno - uvijek se može upakirati u lijepe verbalne trikove. Stručnjaci koji su svojih 5 minuta slave pronašli u širenju ideologije panike idealan su primjer ovoga budući da se za svoju slavu nisu udostojili “izgraditi” nijedan jedini model, izračun ili istraživanje. Mislili su, kako kaže američka poslovica, “why lie when you can bullshit your way through”. Na sreću, takvo ophođenje s ozbiljnim stvarima može prolaziti samo kada društvo ne razmišlja racionalno pa ostaje nada da ćemo shvatiti koliko kenjaže su proizveli u posljednje dvije godine, te ih držati odgovornima za to, jednom kada kolektivna histerija oko covida u potpunosti splasne.

Izvor: 

https://press.princeton.edu/books/hardcover/9780691122946/on-bullshit