O pandemijskoj kenjaži

Američki filozof Harry Frankfurt u svom eseju O kenjaži (On Bullshit) definira verbalnu “kenjažu” kao oblik ispraznog govora kojim se, unatoč mnoštvu riječi, u sadržajnom smislu kaže vrlo malo. Narodski rečeno, “puno priča, malo kaže”. Upravo zato što kenjaža sadrži isključivo formu bez suštine, ne možemo je označiti ni kao istinu ni kao laž. Ona se, tvrdi Frankfurt, nalazi onkraj istine i laži – i u tom je smislu opasnija od laži. Naime, svjesna laž pretpostavlja da osoba zna istinu, ali je odlučuje prešutjeti; kenjator, s druge strane, uopće ne mari za istinu – njegov cilj nije informirati, nego manipulirati i izbjeći suočavanje s neugodnim pitanjima.

Čini se da je politika disciplina u kojoj je kenjaža najrasprostranjenija, a hrvatska svakodnevica obiluje primjerima. Kada, primjerice, ministar Ćorić izjavi kako će Vlada reagirati na poskupljenje plina “svim alatima koji su joj na raspolaganju”, on zapravo ne kaže ništa. To u prijevodu znači da će Vlada reagirati kako god zna i umije, što, sadržajno gledano, ne znači apsolutno ništa. (Usputni savjet: floskule ministra Beroša možete unaprijed prepoznati čim rečenicu započne svojom poznatom krilaticom “zahvaljujem vam na tom pitanju.”)

Ova vrsta govora čvrsto se ukorijenila u javnom diskursu tijekom pandemije. “Covid stručnjaci”, često bez konkretnih analiza, modela ili izračuna, pokušavali su prikriti manjak argumenata ispraznim govorom, nerijetko dodatno obogaćenim karikaturalnom dozom panike. Tako smo posljednje dvije godine svjedočili novogovornim sintagmama poput “rijeke teško oboljelih staraca”, “zadah smrti”, “tsunami novozaraženih”, “korona tulum”, “divljanje virusa”, “rekordi novozaraženih” i sl. Pogledamo li pobliže tu terminologiju, jasno je da se ne radi o činjeničnim iskazima, već o emocionalno nabijenim floskulama čiji je temeljni cilj izazivanje panike.

Uz paniku, česti su motivi takvih “stručnjaka” i nepreciznost te banalizacija. Tako je krajem 2020. čak 26 znanstvenika uputilo apel Vladi da uvede “najstrože mjere”, tražeći to bez ikakvih modela ili projekcija, ali i bez konkretne definicije što točno te “najstrože mjere” podrazumijevaju. Kada nikakve dodatne mjere nisu uvedene, a situacija se u međuvremenu smirila, neki su se od njih pokušali distancirati od vlastitih stavova, pravdajući se da “lockdown” nisu izrijekom spomenuli. Takav apel, zbog svoje dvosmislenosti i emocionalne manipulacije, može se smatrati klasičnim primjerom kenjaže: on s jedne strane širi paniku, a s druge strane potpisnicima osigurava izgovor kada se pokaže da su njihove prognoze bile pogrešne. Krajnje neodgovorno i znanstveno nepošteno.

U jednom od dojmljivijih dijelova svog eseja, Frankfurt piše stihove:

“U starim danima umjetnosti

Graditelji su radili s najvećom pažnjom

Svaku najmanju i nevidljivu stvar,

Jer Bogovi su posvuda.”

Drugim riječima, upućuje se na savjesnost temeljnu ljudsku vrlinu. Kvalitetan rad, kao i karakter, zahtijevaju predanost i točnost, čak i kada nitko ne gleda. Za površnost ni za kenjažu nema ni ne bi trebalo biti mjesta. Ako dobijemo zadatak, naša je dužnost da ga izvršimo pažljivo i temeljito, ne zbog osobne koristi, već iz osjećaja odgovornosti. To nas podsjeća na Kantovu etiku koja inzistira na tome da su moralno ispravna djela ispravna zbog sebe samih, a ne zbog koristi koju donose. Frankfurt tvrdi da se taj etički imperativ izgubio u suvremenom društvu, jer danas svi traže najbrži put do rješenja, pa makar ono bilo pogrešno ili ofrlje. Ionako se, uvjeravaju nas, sve može zapakirati u privlačnu kenjatorsku verbalnu ambalažu.

Stručnjaci koji su tijekom pandemije stekli svojih “pet minuta slave” šireći ideologiju panike, savršen su primjer ove pojave. Nisu izgradili gotovo nijedan model, proveli su iznimno malo relevantnih znanstvenih istraživanja, a ponašali su se kao proroci, u skladu s poznatom američkom poslovicom: “Why lie when you can bullshit your way through?” (Zašto lagati kad se možeš izvući kenjažom?)

Srećom, takav odnos prema ozbiljnim temama moguć je samo u društvu koje razmišlja iracionalno. Ostaje nada da ćemo, jednom kad histerija napokon splasne, postati svjesni količine kenjaže koja je proizvedena tijekom pandemijskih godina te – još važnije – da ćemo one koji su je širili pozvati na odgovornost. 

Izvor:
https://press.princeton.edu/books/hardcover/9780691122946/on-bullshit