Oni koji gmižu, a ne lete

Dosta smo riječi napisali na Sapere Aude o onima koji na ovaj ili onaj način profitiraju od pandemije u posljednje dvije godine. Zbog kompleksnosti i specifičnosti cjelokupne situacije, pandemija je uvelike, Balaševićevim riječima, razigrala one najgore; od direktnih profitera, koji na leđima pandemije povećavaju svoju financijsku i/ili političku moć, do indirektnih koji u pandemiji pronalaze svojih 5 minuta slave. Ovdje će, međutim, fokus biti na onim javnim akterima koji nisu nužno imali iskvarene namjere, već su radi vlastite limitiranosti (točnije, profesionalne deformacije) propustili uzeti u obzir velik broj iznimno bitnih faktora prilikom analiziranja covid priče.

 

Friedrich Nietzsche u mnogim svojim djelima bio je iznimno kritičan prema jednodimenzionalnosti kod ljudi; smatrao je da ljudski um nije namijenjen isključivo jednoj zadaći kao što je to slučaj kod pojedinaca koji su u svom području stručni, ali nemaju sposobnost (ili želje) razmišljanja van okvira svoje struke. U nedostatku boljih riječi, misli se na one ljude koje možemo okarakterizirati kao "fah-idiote" - pritom ne misleći to nužno kao uvredu, već opis stanja iz aspekta svakodnevnog života. Radi jasnijeg prikaza, na pamet pada karikatura iz pop-kulture u liku Sheldona Coopera; radi se o protagonistu humoristične serije koji je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u fizici, ali u svakodnevnom životu, zbog svoje prekvalifikacije u jednom području, teško funkcionira. Naglasili smo da nije nužno riječ o uvredi jer ima dosta istine u tezi da za biti u top jedan posto bilo koje discipline, ostali aspekti života moraju patiti; sumnjamo da bi Cristiano Ronaldo uz svoje cjelodnevne treninge, čak i da želi, imao vremena za, primjerice, proučavanje Hegela ili teorije relativnosti (isto vrijedi i obrnuto).

 

Rekavši to, Nietzsche sa svojim nevjerojatno opsežnim, dubokim i britkim umom kakav se rađa nezamislivo rijetko te se ponajviše bavi apstraktnim idejama, kritizirao je takav pristup ponajviše kod, njegovim riječima, znanstvenika i učenjaka. Pretpostavljamo da su mu baš oni bili meta, između ostalog, upravo zbog moći koju na društvenoj razini imaju; dok se nogometni stručnjak Ronaldo bavi zabijanjem golova vikendima, ekvivalentni stručnjaci u znanstvenim krugovima u pojedinim situacijama utječu na široke društvene (i nažalost političke) odluke. (Treba naglasiti kako ovdje ne vučemo paralelu između nogometa i znanosti, već samo analiziramo zašto je jednodimenzionalnost u znanosti u Nietzscheovim očima puno veća opasnost od iste u sportu ili industriji zabave). Pa što je to točno Nietzscheu smetalo kod takvih ljudi?

 

„…oštrovidnost na blizinu, povezana s velikom kratkovidnošću za daljinu i za ono opće. Njegovo [učenjak, znanstvenik] vidno polje obično je veoma malo, a oči se moraju držati tik uz predmet. Želi li učenjak s jedne točke koju je upravo istražio prijeći na drugu, on čitav vidni aparat pomiče spram te točke. On sliku razlaže na zgoljne mrlje, kao netko tko rabi dalekozor da bi promatrao pozornicu te vidi čas neku glavu, čas neki komad odjeće, ali ništa cjelovito“. Prepirke ovog tipa između filozofa i znanstvenika nisu rijetke; dok će znanstvenici prigovarati filozofima da se bave nebitnim apstrakcijama („samo filozofiraju“), filozof se neće moći ne nasmijati kada znanstvenik ljubav opiše isključivo kao kemijski spoj u mozgu – i Beethovenove simfonije su, na kraju krajeva, samo hrpa nota na papiru pa ih nećemo tako definirati kada ih slušamo. Ne radi se, dakle, o tome da je netko u krivu, već o sagledavanju fenomena s različitih razina; znanstvenik jednostavno cjeloživotnim radom istrenirao tu „profesionalnu deformaciju“ da fenomene sagledava isključivo iz svog iznimno bitnog, ali i iznimno uskog konteksta. Pojašnjenje te „uskosti“ znanosti koja se bavi građenjem faktičnog znanja o svijetu nalazimo u onoj poznatoj filozofskoj distinkciji fakte i vrijednosti (eng. fact-value distinction) kojom je David Hume ukazao kako je nemoguće formirati vrijednosni sud isključivo na temelju dostupnih fakti - mora tu uvijek postojati dodatan korak moralne prosudbe koja se događa unutar samog čovjeka na temelju usađenih etičkih normi. Najplastičniji primjer toga je izrada atomske bombe; izrađujemo je pomoću znanosti, ali znanost nam ne može pomoći u prosudbi o moralnoj ispravnosti njezinog korištenja kao ni o svim društvenim posljedicama koje će uzrokovati (većinu koje ljudski um, u arbitrarnosti i kompleksnosti svijeta, ne može pojmiti).

 

Tog zaključka smo kao društvo uvelike bili svjesni do te nesretne 2020. kada je, logičnim slijedom, strah od nepoznatog – u ovom slučaju prve globalne pandemije takvih razmjera – uzrokovao pretjeranu reakciju u mnogočemu pa tako i u pokušaju rješavanja virusa što je pak dovelo do prenaglašavanja te u srži kontradiktorne mantre „vjere u znanost“. U znanost se ne „vjeruje“ kao u set dogmatičnih zaključaka, već se hipoteze transformiraju u znanstvene činjenice rigoroznim testiranjima i pokušajima opovrgavanja, a iste te činjenice, kako je Hume ispravno ilustrirao svojim konceptom „skandala indukcije“, nikada ne možemo smatrati apsolutno točnima budući da uvijek postoji mogućnost da će ih buduće znanje, alati i metode unaprijediti, modificirati, ili u potpunosti zamijeniti boljima. To ne znači da je znanost relativna – daleko od toga – jer se znanstvene hipoteze (činjenice) mogu rangirati po svojoj kvaliteti; metaforički rečeno, neke možemo definirati kao „bliže istini“, a neke dalje upravo količinom pokušaja opovrgavanja koji na njima nisu uspjeli (pojednostavljeno, što više „preživjelih“ testiranja, to je teorija bolja). Ali Hume time pokazuje zašto znanost u svojoj esenciji ne može biti dogmatična i zašto znanstvenici u svom znanju moraju biti skromni jer nema alata kojim možemo znati što budućnost donosi pa i za najsigurnije znanstvene „činjenice“. (Zato je Popper tvrdio da onaj tko za svoju teoriju tvrdi da je neosporna automatski odlazi u mirovinu od znanosti). To je ispravan pogled na znanstvene teorije i to je ono što omogućava barem približnu „nezainteresiranu“ potragu za istinom u znanosti umjesto njene instrumentalizacije u partikularne svrhe. Iracionalna „vjera“ u znanost, stoga, ruši samu definiciju znanosti i u filozofiji ima svoj naziv; scijentizam.

 

Scijentizam uzdiže znanost do razine obožavanja u kojoj se, nietzscheanskim rječnikom, ona deificira, odnosno zamjenjuje ulogu Boga. Zanimljivo je iz tog kuta promatrati Nietzscheovo poznato proročanstvo smrti boga (eng. Death of god) kojim je najavio degradaciju tradicionalnog kršćanskog morala, kao posljedica poraza za mjesto „glasnika istine“ od znanosti/tehnologije, i (neuspješne) pokušaje njegove zamjene. Kao što je već navedeno, znanost po svojoj prirodi ne može zauzeti takvo mjesto jer time ruši samu sebe prestajući biti „znanost“ i postajući nekom vrstom parareligije. Kršćanstvo, koje je bazirano na vjeri, može si dopustiti (i upravo je, po mnogima, zbog toga toliko duboko) onu Tertulijanovu tezu „vjerujem zato što je to apsurdno“ (lat. Credo quia absurdum), ali znanost ne.

 

Znanstvenici, posljedično, moraju imati jednu od vodećih uloga u nošenju s globalnim zdravstvenim događajima kao što je covid, ali oni nisu tu da daju finalnu presudu o tome kako treba ići dalje jer njihova metodologija sama po sebi ne može uzeti sve aspekte u obzir. Dobar epidemiolog će u pandemiji postupiti po svom treningu te tražiti sve načine kako spriječiti širenje virusa, ali on ne može znati kakve ekonomske, društvene i psihološke posljedice će imati njegovo „sprječavanje“. Za to moramo posegnuti prema ekonomistima, sociolozima i psiholozima – svatko od njih će postupiti prema svom treningu, a u idealnom društvu, političar će biti taj koji će uzeti sve te različite razine sagledavanja fenomena i donijeti konačan sud. Upravo za to, na kraju krajeva, politika kao disciplina i služi. Problem, stoga, nije sama činjenica da političari donose finalnu odluku, već to što političari donose odluke isključivo iz političkih razloga koristeći pritom neku banalnu i parareligijsku verziju „znanosti“ kao moralnu batinu za opravdavanje svojih nakaradnih odluka i udaljavanja rezona kojim se odluke donose od naroda koji ih bira. Greška znanstvenika (onih koji nisu pokvareni, već zavedeni) je, pak, što nasjedaju na tu priču o grandioznosti svoje discipline i, posljedično, zaboravljaju uskost svoje znanstvene slike iz široko-društvenog aspekta.

 

Kako kaže Nietzsche svojim standardno oštrim tonom, „Oni [znanstvenici]… ne osjećaju ništa od žrtvovanja, od rasipanja. Često se čini da u najdubljoj nutrini znaju da nisu stvorenja koja lete, nego koja gmižu“. Njihova egzistencija, drugim riječima, neće doći pod upitnik zbog pandemije – dapače, prihodi će im se (često s pravom) povećati. Ali zbog toga, kao i zbog svog nepoznavanja ekonomije i ostalih disciplina te ranije navedene prefokusiranosti na svoj kut, neće moći shvatiti da fundamentalno pitanje pandemije nije jednostrano „kako spasiti ljude od virusa“, već kako spasiti ljude od virusa s jedne strane, a da im, s druge strane, ne uništimo egzistenciju, mentalno stanje, zdravlje od ostalih bolesti, prirodno odrastanje djece,… U svom moralnom uzdizanju iznad ljudi s kojima se ne slažu, nazivajući ih beskrupuloznim ubojicama staraca, ne shvaćaju da su upravo oni ti koji u svojoj jednodimenzionalnosti utječu na dugoročne žrtve naše reakcije na covid. Informacije radi, nedavne vijesti kažu kako je 15 milijuna učenika u Ugandi konačno dopušteno da se vrate u školske klupe nakon pune dvije godine dok se pritom očekuje da 30% njih uopće neće nastaviti školovanje.

 

Formiranje znanosti je jedno od najvažnijih postignuća ljudske povijesti, ali ono nam ne može dati odgovore na sva egzistencijalna pitanja. Ono je tu da racionalnom metodom opiše kakav je svijet, ali po pitanju kako u njemu živjeti ostaje kratkih rukava. Na kraju dana, i utemeljitelji znanosti u staroj Grčkoj shvatili su da je prvi korak prema građenju znanja priznavanje vlastitog neznanja. Kamo sreće da se i današnji „stručnjaci“ prisjete te teze…

image from: https://pixabay.com/