Dosta
smo riječi napisali na Sapere Aude o onima koji na ovaj ili onaj način
profitiraju od pandemije u posljednje dvije godine. Zbog kompleksnosti i
specifičnosti cjelokupne situacije, pandemija je uvelike, Balaševićevim
riječima, razigrala one najgore; od direktnih profitera, koji na leđima
pandemije povećavaju svoju financijsku i/ili političku moć, do indirektnih koji
u pandemiji pronalaze svojih 5 minuta slave. Ovdje će, međutim, fokus biti na
onim javnim akterima koji nisu nužno imali iskvarene namjere, već su radi
vlastite limitiranosti (točnije, profesionalne deformacije) propustili uzeti u
obzir velik broj iznimno bitnih faktora prilikom analiziranja covid priče.
Friedrich
Nietzsche u mnogim svojim djelima bio je iznimno kritičan prema
jednodimenzionalnosti kod ljudi; smatrao je da ljudski um nije namijenjen
isključivo jednoj zadaći kao što je to slučaj kod pojedinaca koji su u svom
području stručni, ali nemaju sposobnost (ili želje) razmišljanja van okvira
svoje struke. U nedostatku boljih riječi, misli se na one ljude koje možemo
okarakterizirati kao "fah-idiote" - pritom ne misleći to nužno kao
uvredu, već opis stanja iz aspekta svakodnevnog života. Radi jasnijeg prikaza,
na pamet pada karikatura iz pop-kulture u liku Sheldona Coopera; radi se o
protagonistu humoristične serije koji je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka
u fizici, ali u svakodnevnom životu, zbog svoje prekvalifikacije u jednom
području, teško funkcionira. Naglasili smo da nije nužno riječ o uvredi jer ima
dosta istine u tezi da za biti u top jedan posto bilo koje discipline, ostali
aspekti života moraju patiti; sumnjamo da bi Cristiano Ronaldo uz svoje
cjelodnevne treninge, čak i da želi, imao vremena za, primjerice, proučavanje
Hegela ili teorije relativnosti (isto vrijedi i obrnuto).
Rekavši to, Nietzsche
sa svojim nevjerojatno opsežnim, dubokim i britkim umom kakav se rađa
nezamislivo rijetko te se ponajviše bavi apstraktnim idejama, kritizirao je
takav pristup ponajviše kod, njegovim riječima, znanstvenika i učenjaka.
Pretpostavljamo da su mu baš oni bili meta, između ostalog, upravo zbog moći
koju na društvenoj razini imaju; dok se nogometni stručnjak Ronaldo bavi
zabijanjem golova vikendima, ekvivalentni stručnjaci u znanstvenim krugovima u
pojedinim situacijama utječu na široke društvene (i nažalost političke) odluke.
(Treba naglasiti kako ovdje ne vučemo paralelu između nogometa i znanosti, već
samo analiziramo zašto je jednodimenzionalnost u znanosti u Nietzscheovim očima
puno veća opasnost od iste u sportu ili industriji zabave). Pa što je to točno
Nietzscheu smetalo kod takvih ljudi?
„…oštrovidnost na blizinu,
povezana s velikom kratkovidnošću za daljinu i za ono opće. Njegovo [učenjak,
znanstvenik] vidno polje obično je veoma malo, a oči se moraju držati tik uz
predmet. Želi li učenjak s jedne točke koju je upravo istražio prijeći na
drugu, on čitav vidni aparat pomiče spram te točke. On sliku razlaže na zgoljne
mrlje, kao netko tko rabi dalekozor da bi promatrao pozornicu te vidi čas neku
glavu, čas neki komad odjeće, ali ništa cjelovito“. Prepirke ovog tipa između
filozofa i znanstvenika nisu rijetke; dok će znanstvenici prigovarati
filozofima da se bave nebitnim apstrakcijama („samo filozofiraju“), filozof se
neće moći ne nasmijati kada znanstvenik ljubav opiše isključivo kao kemijski
spoj u mozgu – i Beethovenove simfonije su, na kraju krajeva, samo hrpa nota na
papiru pa ih nećemo tako definirati kada ih slušamo. Ne radi se, dakle, o tome
da je netko u krivu, već o sagledavanju fenomena s različitih razina;
znanstvenik jednostavno cjeloživotnim radom istrenirao tu „profesionalnu
deformaciju“ da fenomene sagledava isključivo iz svog iznimno bitnog, ali i
iznimno uskog konteksta. Pojašnjenje te „uskosti“ znanosti koja se bavi građenjem
faktičnog znanja o svijetu nalazimo u onoj poznatoj filozofskoj distinkciji fakte
i vrijednosti (eng. fact-value distinction) kojom je David Hume ukazao kako je
nemoguće formirati vrijednosni sud isključivo na temelju dostupnih fakti - mora
tu uvijek postojati dodatan korak moralne prosudbe koja se događa unutar samog
čovjeka na temelju usađenih etičkih normi. Najplastičniji primjer toga je izrada
atomske bombe; izrađujemo je pomoću znanosti, ali znanost nam ne može pomoći u
prosudbi o moralnoj ispravnosti njezinog korištenja kao ni o svim društvenim
posljedicama koje će uzrokovati (većinu koje ljudski um, u arbitrarnosti i
kompleksnosti svijeta, ne može pojmiti).
Tog zaključka smo kao
društvo uvelike bili svjesni do te nesretne 2020. kada je, logičnim slijedom,
strah od nepoznatog – u ovom slučaju prve globalne pandemije takvih razmjera –
uzrokovao pretjeranu reakciju u mnogočemu pa tako i u pokušaju rješavanja
virusa što je pak dovelo do prenaglašavanja te u srži kontradiktorne mantre „vjere
u znanost“. U znanost se ne „vjeruje“ kao u set dogmatičnih zaključaka, već se hipoteze
transformiraju u znanstvene činjenice rigoroznim testiranjima i pokušajima
opovrgavanja, a iste te činjenice, kako je Hume ispravno ilustrirao svojim
konceptom „skandala indukcije“, nikada ne možemo smatrati apsolutno točnima
budući da uvijek postoji mogućnost da će ih buduće znanje, alati i metode
unaprijediti, modificirati, ili u potpunosti zamijeniti boljima. To ne znači da
je znanost relativna – daleko od toga – jer se znanstvene hipoteze (činjenice) mogu
rangirati po svojoj kvaliteti; metaforički rečeno, neke možemo definirati kao „bliže
istini“, a neke dalje upravo količinom pokušaja opovrgavanja koji na njima nisu
uspjeli (pojednostavljeno, što više „preživjelih“ testiranja, to je teorija
bolja). Ali Hume time pokazuje zašto znanost u svojoj esenciji ne može biti dogmatična
i zašto znanstvenici u svom znanju moraju biti skromni jer nema alata kojim
možemo znati što budućnost donosi pa i za najsigurnije znanstvene „činjenice“. (Zato
je Popper tvrdio da onaj tko za svoju teoriju tvrdi da je neosporna automatski odlazi
u mirovinu od znanosti). To je ispravan pogled na znanstvene teorije i to je
ono što omogućava barem približnu „nezainteresiranu“ potragu za istinom u
znanosti umjesto njene instrumentalizacije u partikularne svrhe. Iracionalna „vjera“
u znanost, stoga, ruši samu definiciju znanosti i u filozofiji ima svoj naziv;
scijentizam.
Scijentizam uzdiže znanost
do razine obožavanja u kojoj se, nietzscheanskim rječnikom, ona deificira,
odnosno zamjenjuje ulogu Boga. Zanimljivo je iz tog kuta promatrati Nietzscheovo
poznato proročanstvo smrti boga (eng. Death of god) kojim je najavio
degradaciju tradicionalnog kršćanskog morala, kao posljedica poraza za mjesto „glasnika
istine“ od znanosti/tehnologije, i (neuspješne) pokušaje njegove zamjene. Kao
što je već navedeno, znanost po svojoj prirodi ne može zauzeti takvo mjesto jer
time ruši samu sebe prestajući biti „znanost“ i postajući nekom vrstom
parareligije. Kršćanstvo, koje je bazirano na vjeri, može si dopustiti (i upravo je, po mnogima, zbog toga toliko duboko) onu Tertulijanovu tezu
Znanstvenici,
posljedično, moraju imati jednu od vodećih uloga u nošenju s globalnim zdravstvenim
događajima kao što je covid, ali oni nisu tu da daju finalnu presudu o tome
kako treba ići dalje jer njihova metodologija sama po sebi ne može uzeti sve
aspekte u obzir. Dobar epidemiolog će u pandemiji postupiti po svom treningu te
tražiti sve načine kako spriječiti širenje virusa, ali on ne može znati kakve
ekonomske, društvene i psihološke posljedice će imati njegovo „sprječavanje“. Za
to moramo posegnuti prema ekonomistima, sociolozima i psiholozima – svatko od
njih će postupiti prema svom treningu, a u idealnom društvu, političar će biti
taj koji će uzeti sve te različite razine sagledavanja fenomena i donijeti
konačan sud. Upravo za to, na kraju krajeva, politika kao disciplina i služi. Problem,
stoga, nije sama činjenica da političari donose finalnu odluku, već to što
političari donose odluke isključivo iz političkih razloga koristeći pritom neku
banalnu i parareligijsku verziju „znanosti“ kao moralnu batinu za opravdavanje
svojih nakaradnih odluka i udaljavanja rezona kojim se odluke donose od naroda
koji ih bira. Greška znanstvenika (onih koji nisu pokvareni, već zavedeni) je,
pak, što nasjedaju na tu priču o grandioznosti svoje discipline i, posljedično,
zaboravljaju uskost svoje znanstvene slike iz široko-društvenog aspekta.
Kako kaže Nietzsche
svojim standardno oštrim tonom, „Oni [znanstvenici]… ne osjećaju ništa od žrtvovanja, od
rasipanja. Često se čini da u najdubljoj nutrini znaju da nisu stvorenja koja
lete, nego koja gmižu“. Njihova egzistencija, drugim riječima, neće doći pod
upitnik zbog pandemije – dapače, prihodi će im se (često s pravom) povećati. Ali
zbog toga, kao i zbog svog nepoznavanja ekonomije i ostalih disciplina te
ranije navedene prefokusiranosti na svoj kut, neće moći shvatiti da
fundamentalno pitanje pandemije nije jednostrano „kako spasiti ljude od virusa“,
već kako spasiti ljude od virusa s jedne strane, a da im, s druge strane, ne
uništimo egzistenciju, mentalno stanje, zdravlje od ostalih bolesti, prirodno
odrastanje djece,… U svom moralnom uzdizanju iznad ljudi s kojima se ne slažu,
nazivajući ih beskrupuloznim ubojicama staraca, ne shvaćaju da su upravo oni ti
koji u svojoj jednodimenzionalnosti utječu na dugoročne žrtve naše reakcije na covid.
Informacije radi, nedavne vijesti kažu kako je 15 milijuna učenika u Ugandi
konačno dopušteno da se vrate u školske klupe nakon pune dvije godine dok se pritom
očekuje da 30% njih uopće neće nastaviti školovanje.
Formiranje
znanosti je jedno od najvažnijih postignuća ljudske povijesti, ali ono nam ne
može dati odgovore na sva egzistencijalna pitanja. Ono je tu da racionalnom
metodom opiše kakav je svijet, ali po pitanju kako u njemu živjeti ostaje
kratkih rukava. Na kraju dana, i utemeljitelji znanosti u staroj Grčkoj
shvatili su da je prvi korak prema građenju znanja priznavanje vlastitog
neznanja. Kamo sreće da se i današnji „stručnjaci“ prisjete te teze…
image from: https://pixabay.com/
Primjedbe
Objavi komentar