Bog je mrtav i ludilo gomile


U svojoj poznatoj knjizi Ludilo gomile Douglas Murray analizirao je prevalentni pristup društvenim temama u modernom zapadnom društvu, fokusirajući se na ono što danas nazivamo „wokenessom“ ili „woke kulturom”. Wokeness (probuđenost na društvenu nepravdu) je fenomen koji se poduže vremena razvija na zapadu, u počecima u pozadini, a danas kao vodeća progresivna metodologija pri interpretiranju svijeta oko sebe. Osim „osjetljivosti na nepravdu”, wokeness karakteriziraju politička korektnost, signaliziranje vrlina (eng. virtue signalling), politika identiteta, odbacivanje tradicionalnih vrijednosti, dekonstrukcijski pristup zapadnoj kulturi (ie onaj koji ju isključivo promatra kroz njezine inherentne nepravde prema potlačenim grupacijama) i redefiniranje nekih od temelja naše civilizacije (npr. binarna muško-ženska rodna podjela).


Murray fenomen wokenessa prati od njegovih začetaka, te objašnjava kako je njegova moć rasla, podijelivši analizu na 4 velika poglavlja, koje reprezentiraju 4 „potlačene skupine“ čija prava današnji woke prvaci brane; gay, žene, rasa, trans. Jedno od glavnih pitanja na koje Murray želi odgovoriti jest kako to da se o pravima te 4 grupacije kako vrijeme prolazi priča sve više i sve agresivnije, a status njihovih pripadnika u društvu je evidentno sve bolji, to jest društvo za njih nikada i nigdje nije bilo otvorenije. Kako bi shvatio što se zapravo događa iz civilizacijskog konteksta, te kako bi pokušao uvidjeti zašto je u današnjem društvu (koje je do prije koju godinu, kada smo ga na krilima instrumentalizirane pandemije transformirali u teatar apsurda, dosezalo svoje vrhunce po životnom standardu) došlo do tolike količine nezadovoljstva, Murray se u jednom dijelu knjige vraća u 19. stoljeće, na jednog od najkontroverznijih povijesnih filozofa. 


„Bog je mrtav”

Kamo je nestao Bog?' povika. 'Reći ću vam! Mi smo ga usmrtili – vi i ja! Svi smo mi njegove ubojice! A kako smo to učinili? Kako smo uzmogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da prebrišemo čitav horizont? Što smo učinili kad smo raskinuli lance kojima je ova zemlja bila prikovana za svoje sunce? Kamo se sad ona kreće? Kamo se mi krećemo? Dalje od svih sunca? Ne urušavamo li se neprekidno? … Zar još ništa ne čujemo od buke grobara koji pokapaju Boga? Zar ne njušimo još ništa od njegova raspadanja? – i bogovi se raspadaju! Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! A mi smo ga usmrtili! Kako da se utješimo, mi ubojice nad svim ubojicama? Ono najsvetije i najmoćnije što je svijet dosad posjedovao iskrvarilo je pod našim noževima – tko će sprati tu krv s nas?”


- kaže Nietzsche u svom djelu Radosna Znanost, ilustrirajući magnitudu postepenog propadanja tradicionalnog judeo-kršćanskog vrijednosnog sustava, koje se u njegovo vrijeme počelo događati ponajviše kao posljedica ubrzanog razvoja znanosti koja je zamijenila religiju kao primarna snaga u potrazi za istinom. Nietzsche, kao jedan od najžešćih kritičara kršćanstva, uviđa njegovu neizostavnu važnost u formiranju moralnih i vrijednosnih temelja zapadne civilizacije, te sumnja da znanost može postati dostojna alternativa. Usprkos tome što je razvoj znanosti jedan od najvažnijih povijesnih događaja, kojem dugujemo veliku većinu današnjeg iznimno visokog životnog standarda – drugim riječima, usprkos tome što znanost odlično funkcionira u svijetu činjenica – znanost nam ne može pomoći s pronalaskom odgovora u svijetu vrijednosti. Na nepremostiv razmak između činjenica i vrijednosti (koji se u filozofiji naziva „fact-value distinction”) prvi je ukazao David Hume sa svojom poznatom tezom kako je nemoguće zaključiti kako bi nešto trebalo biti iz onoga kako nešto jest. Nemoguće je, drugim riječima, donijeti vrijednosni sud isključivo na temelju dostupnih fakti, a znanost kao takva bavi se isključivo faktama. Zbog toga je Nietzsche zaključio da će znanost ostati kratkih rukava u popunjavanju vrijednosnog vakuuma koji je u ljudima ostao nakon „smrti boga”. 


Nietzsche je bio jedan od onih umova koji svojom dubinom, direktnošću i skeptičnim propitkivanjem onih zaključaka u koje smo toliko sigurni da se više ni ne pitamo kako smo do njih došli, uzrokuju laganu jezu onome tko se s njegovim mislima susretne i dubinski ih shvati. „Ja nisam čovjek, ja sam dinamit”, rekao je jednom prilikom, savršeno dočaravajući efekt svoje filozofije. Jedan od razloga zašto je tomu tako jest i taj što su se mnoga njegova proročanstva na koncu ostvarila; primjerice, kao posljedicu „smrti boga” Nietzsche je najavio uspon i etabliranje totalitarnih sistema kojima će ljudi pokušati popuniti ranije spomenuti vrijednosni vakuum (budući da znanost, koja je „boga usmrtila”, kako smo objasnili, ne može ući u sferu vrijednosti). Bog je mrtav, pa ćemo njegovo mjesto popuniti deifikacijom svjetovnih vladara. Nažalost, stotinjak godina nakon te prognoze, usponom komunizma i nacizma, uvjerili smo se da je Nietzsche bio u pravu, kako oko jačanja samih totalitarnih sistema, tako i oko žrtava koje će isti iza sebe ostaviti.


Zapadni je svijet, nakon koketiranja s totalitarizmima, koji se mogu promatrati kao parareligije, nastavio s fazom rastućeg ateizma, odnosno sve skeptičnijeg stava prema tradicionalnoj religiji, pritom si ne postavljajući pitanje na koje je Nietzsche ukazao; je li realno očekivati da društvo funkcionira bez zajedničke i svima pristupačne priče koja daje (ili barem omogućava promišljanje i raspravu o njima) odgovore na neka, u svijetu činjenica, neodgovoriva pitanja – prema čemu orijentirati svoje vrijednosti, koji je smisao našeg postojanja, što od egzistencije možemo očekivati, kako tretirati sebe u odnosu na druge i obrnuto, kako se nositi s prolaznošću, itd. 


Murray tvrdi da je upravo nezamaranje takvim pitanjima uzrokovalo da se određeni društveni fenomeni postepeno deificiraju - na jednak način kako smo u 20. stoljeću deificirali državu/vlast – odnosno, da dođemo do točke u kojoj smo na mjesto koje je u prošlosti bilo rezervirano za ono duhovno uzdigli neki oblik svjetovne zlatne teladi koja je iznad kritike i propitkivanja, te kojoj se valja (doslovno i figurativno) klanjati, ukoliko ne želimo biti etiketirani i odbačeni (https://www.bbc.com/news/explainers-53098516). 


***


Politika identiteta

„Ja sam bijeli hetero muškarac na poziciji moći i jednostavno moram biti naučen na takve stvari” (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/emisija-koja-je-uzarila-javnost-je-li-sukob-veljace-i-stankovica-oko-salme-hayek-bila-rasprava-o-gorucem-problemu-u-zemlji-ili-je-samo-skinuo-maske-9516227), rekao je jedan pokunjeni hrvatski voditelj nakon razgovora s osobom za koju možemo reći da je otvorila vrata wokenessu u Hrvatskoj (koji svoju popularnost inače duguje Americi). Ta rečenica odlično iskazuje protiv kojih tradicionalnih ideja su se moderni progresivci okrenuli. Jedna od temeljnih teza kršćanstva i prosvjetiteljstva, na čijim leđima smo uvelike izgradili zapadnu civilizaciju, ona je o suverenitetu/inherentnoj vrijednosti pojedinca. Taj je individualistički pogled na društvo zamijenio tisućljetni kolektivizam, u kojem temeljna jedinica društva nije bio pojedinac, već kolektiv (kraljevstvo, carstvo, država, …), te postavio tlo za sva ona individualna prava koja danas uživamo. U jednom smo trenutku, dakle, konačno shvatili da ljude treba promatrati kao jedinstvene i neponovljive zasebne individue, a ne pripadnike grupacija rase, nacionalnosti, spola ili nečeg četvrtog, a upravo se tom zaključku suprotstavlja gore navedena rečenica, to jest ideologija na temelju koje je ona oformljena. Prema toj ideologiji, „ja” nisam prvotno unikatna osoba koja s drugom unikatnom osobom vodi dijalog, već smo oboje pripadnici raznih identitetskih grupacija (u ovom slučaju bijele rase i heteroseksualaca). Takav se pogled u filozofiji politike naziva politika identiteta, a jedna od njezinih posljedica je onemogućavanje smislenog dijaloga između dvije osobe jer se s jedne strane, kako smo ukazali, ne radi o *osobama* koje razgovaraju, već o glasnicima svojih grupacija, te s druge, jer je svaka interakcija između tih grupacija, kako je tvrdila filozofija Michela Foucaulta koju Murray u knjizi kritizira kao filozofsku podlogu „woke ludila“, isključivo borba za moć i nikada težnja suradnji ili približavanju istini.


„Ja”, dakle, nisam i ne mogu biti (zbog svoje inherentne krivnje bazirane na grijesima mojih predaka tlačitelja) jednak tebi koja si, u ovom slučaju, žena, odnosno pripadnica jedne od (Murrayeve 4) potlačene grupacije, te ne mogu shvatiti tvoju patnju, pa time nemam pravo ni rušiti tvoje argumente. Jednom kada prođe dovoljno vremena, pa se odmaknemo od te ideologije koja se infiltrirala u naše društvo, shvatit ćemo da je upravo njezino djelovanje, koje se nominalno bazira na borbi protiv rasizma, seksizma i sl., klasičan primjer tih stvari; dapače, teško bi bilo naći bolju definiciju rasizma od one da kada promatramo osobu, promatramo ju primarno kao crnca ili bijelca koji nas zbog svojih genetskih karakteristika ne može razumjeti. Da bi apsurd bio veći, originalna ideja boraca za jednakost bila je u direktnoj suprotnosti s idejama njihovih današnjih (radikalnih) nasljednika. Dok Martin Luther King govori, „Iščekujem dan kada ljude neće suditi po boji kože, već prema sadržaju njihovog karaktera”, pripadnica današnjeg woke pokreta, Marley K., daje svoju viziju rasnih odnosa, „Svi Bijelci su rasisti i/ili se ponašaju rasistički kako bi zadržali svoje bjelačke interese.


Pa, gdje se dogodila ta transformacija iz borbe za toleranciju u iskorištavanje borbe za toleranciju kao moralni štit za svoju netoleranciju/radikalizam? 


Murray tvrdi da je dio boraca jednostavno prevelik dio svoje egzistencije posvetio toj borbi, pa kada su se konačno našli pred pobjedom, trebao im je novi „zmaj kojeg će ubiti”, odnosno novi životni smisao, kojeg su zatim kreirali u zamišljenim protivnicima svoje radikalizirane ideologije. U interesu im, dakle, nije bilo usavršavanje odnosa većine i manjine (njihovom terminologijom; tlačitelja i potlačenih) jer bi to značilo i gubitak velikog dijela njihovog identiteta.


S druge je pak strane prefokusiranost zapadnog društva (neovisno o tome što za to dosta ljudi ima vrlo dobre razloge) na ugrađivanje osjećaja žrtve u ljude, Balaševićevim riječima, razigrala one najgore. Podosta je ljudi prigrlilo woke ideologiju jer je u njoj prepoznalo priliku za opravdanje svake svoje mane, za lišavanje samoodgovornosti na temelju zauzimanja pozicije žrtve (znanstveni radovi na tu temu - https://psycnet.apa.org/record/2020-46166-001?fbclid=IwAR1w3isJ0zGX14im6svd-HQdBhey08TQvZE3LoNfu_vMvK7gsKra_9ktYPQ - takvo djelovanje nazivaju „kompetitivnim izigravanjem žrtve” [eng. competitive victimhood]), za prikupljanje jeftinih moralnih poena, te, kako to uvijek bude s ideologijama, za banaliziranje svijeta promatrajući ga isključivo kroz prizmu ideologije, što daje prividan osjećaj njegovog dubinskog shvaćanja. Posljedično, objavljivanje najbanalnijih mogućih statusa po društvenim mrežama, za koje treba ravno 3 sekunde, danas se smatra hrabrim i nesebičnim djelom, tim više ako u njemu ispljunemo mržnju prema „onima drugima” – tlačiteljima – koji su uzrok svakog zla. Inače, temelje za takvu pojednostavljenu i opasnu sliku društva na „nas dobre“ i „njih zle“ Murray pronalazi u idejama marksizma za koje kažu da su preteča današnjih progresivaca, koji su samo preobukli ideološke kapute iz pogleda na svijet kao *proletarijat protiv buržoazije* u *potlačeni (prema seksualnosti, rasi, spolu i rodu) protiv tlačitelja* (kao što smo vidjeli, „bijeli heteroseksualni muškarac“).


***


Ekstremom na ekstrem

Kao što je već rečeno, Murray određene segmente wokenessa promatra kao u začetku dobre i potrebne ideje (ugrubo: prihvaćanje različitosti i otvorenost društva) koje su s vremenom, radi raznih faktora, jedan od kojih je i civilizacijski zamor koji je zapad osjetio te postao izrazito samokritičan, otišle u ekstrem, odnosno pretvorile se u punokrvnu ideologiju. Takvo viđenje podsjeća na Hegelovu dijalektiku koja je tvrdila da se društveni stavovi kroz povijest uvijek razvijaju kroz 3 faze; prvo je postavljanje teze, koja se u ovom kontekstu može promatrati kao jedan ekstrem. Tezi se zatim suprotstavlja suprotan ekstrem u obliku antiteze, da bi krajnji korak bila nekakva aristotelovska zlatna sredina u obliku sinteze (koja zatim ponovno postaje teza te se obrazac nastavlja unedogled).


S tim na umu, čini se da smo sada u ovoj drugoj fazi, kada se na prvotni ekstrem (prefokusiranost na rasu u smislu netolerancije prema manjinama) ponudio suprotan ekstrem (prefokusiranost na rasu u smjeru „ekstremne tolerancije”, to jest obrnute netolerancije prema većini – što progresivci čak ni ne skrivaju, već otvoreno nazivaju pozitivnom diskriminacijom). Dakle, od srama što sam pripadnik jedne rase došli smo do ponosa zbog istog (ili u slučaju druge rase obrnuto), pa sada čekamo onu zrelu fazu sinteze kada se na svoju i tuđu rasu nećemo obazirati, te ćemo ljude prosuđivati isključivo prema njihovom djelovanju i karakteru. Za to je, međutim, potrebno hrabro prokazivati netoleranciju, pogotovo danas kada ona većinski dolazi od onih koji su se ogrnuli moralizirajućim plaštom tolerancije i progresivnosti iako im se moto može sažeti pod „budite tolerantni kao mi inače se pazite…”


U tom kontekstu treba naglasiti i da činjenica da su začetnici nekih od progresivnih ideja u prošlosti odnijeli društvenu pobjedu ne znači da njihovi radikalni nasljednici imaju pravo nametati koju god stavku svoje ideologije odluče taj dan nametnuti kao „novo normalno”. Nepremostiv je, primjerice, jaz između prihvaćanja istospolnih ljubavi i pristanka na to da biološki muškarac nastupa u ženskom borilačkom sportu ili na dozvoljavanje maloljetnicima da uzimaju hormone suprotnog spola jer je ideologija jedne godine tako počela nalagati. Sama činjenica da se razne grupacije, kako Murray ukazuje, koje sačinjavaju taj opširni pojam LGBTQ+ međusobno sukobljavaju – jer, primjerice, feminizam ne nudi puno prostora da se muškarac proizvoljno može prozvati ženom, niti se gayevima, koji u tinejdžerskoj dobi često eksperimentiraju s oblačenjem u odjeću suprotnog spola, sviđa kada im se kaže kako oni zapravo nisu gay, već su samo krivog spola – ilustrira o koliko se labilnoj, i mjestimično polukoherentnoj i nepromišljenjoj, ideologiji radi.


Zanimljiva je također Murrayeva konstatacija kako se progresivci bore za prava manjinaca samo onda kad manjinci prihvaćaju njihovu ideologiju. Murray ovdje nudi samog sebe kao primjer budući da je on sam istovremeno konzervativac i gay, radi čega mu aktivisti često oduzimaju „pravo” da bude gay govoreći kako „pravi gay” nikada ne bi bio takvog svjetonazora. Još jedan klasičan primjer homofobije od onih koji se nominalno protiv nje bore; nisu svi gayevi zbog svoje seksualnosti toliko slični da ih možemo apriorno svrstati u neki politički tabor. Jednako kao i raniji primjer s rasom, radi se o stavljanju seksualnosti na primarno mjesto identiteta neke osobe, što je udžbenički preduvjet za homofobiju.


***


Ludilo gomile, odnosno pogled na društvo kroz prizmu borbe za premoć raznih grupacija, umjesto kroz kooperaciju i smislenu međukritičnost pojedinaca u zajednici, zbog kojeg danas, između ostalog, američki liberali bez ustručavanja ruše temelje naše civilizacije javno negirajući jednu od njenih fundamentalnih kategoričkih podjela (https://eu.usatoday.com/story/life/health-wellness/2022/03/24/marsha-blackburn-asked-ketanji-jackson-define-woman-science/7152439001/), posljedica je degradacije tradicionalnog zapadnog vrijednosnog sustava. Čini se ne samo da društvo ne može funkcionirati bez smislenog vrijednosnog putokaza, već i da taj putokaz mora biti vansvjetovan jer u suprotnom riskiramo deificiranje svjetovnog, što, kako povijest pokazuje, nikada ne završi povoljno jer nas to navodi na pogrešan zaključak da su sva sredstva za hvatanje svjetovnog božanstva opravdana. Povlačenje Kraljevstva Božjeg iz duhovne sfere u svjetovnu označava utopiju, a težnja stvaranju utopije u praksi uvijek dovodi do distopije.


Kako bi konkretizirali tu tezu, dovoljno je pogledati količinu radikalizacije trenutnog političkog i javnog diskursa; ljudi više ne raspravljaju o politici, već kroz politiku prosuđuju o dobru jedne i zlu druge strane. Zbog nedostatka odvojenosti „Božjeg od carevog“, nastalog kao posljedica kolapsa vrednovanja Božjeg, u današnjem se društvu o „carevom“ raspravlja kroz parareligijske okvire, što onemogućava balansiranu i racionalnu raspravu. Kada je netko nekoga u stanju optužiti za pokušaj ubojstva jer se drznuo odbiti iracionalnu prisilu danu od simbioze vlasti i kontroverznih farma-korporacija, postaje jasno da ne govorimo ni o znanosti, ni o politici, već o parareligijskoj ideologiji, koja se infiltrirala na prazno vrijednosno mjesto koje smo sami ispraznili, a nismo znali čime popuniti.


Na tom tragu valja još spomenuti i praktični test kojim smo kroz posljednje dvije godine verificirali mnoge od gore navedenih teza. Ista klika, koja nas je godinama gušila pričama o manjku prava potlačenih grupacija, pričama o tome kako je svatko tko nije „progresivan” (ie poslušan njihovoj ideologiji) fašist/rasist/mizogin/ksenofob/homofob/transfob/itd., pričama kako je cijela naša tradicija – ista ona tradicija koja je omogućila da o stvarima kao što su ljudska prava uopće možemo razgovarati – inherentno zla i izgrađena na tlačenju, ista ta klika je, nakon cijele te priče o toleranciji, instrumentalizacijom globalne pandemije sudjelovala u najvećem udaru na modernu demokraciju od Drugog svjetskog rata. Isti su ti progresivci sada usputno dobacivali kako onima s drukčijim stavom treba oduzeti pravo na liječenje, kako ih policija treba „pohvatati po gradu”, kako ih treba cenzurirati, kako su svi oni ustvari prikriveni ubojice, itd. (https://www.glas-slavonije.hr/481808/1/Antivakseri---egoisti-kojima-je-vlastita-sloboda-iznad-svega-i-svih-drugi-ljudi-i-njihove-potrebe-nisu-bitni). Sačuvaj nas Bože, mogli bismo reći, takve netolerantne tolerancije. Na pričama su, kada je trebalo povećavati svoju moć na temelju pseudomoraliziranja i onemogućavanja propitkivanja svoje ideologije, bili najjači, a kada je došla praksa, sve maske su pale i paljenje vještica, u modernom ruhu, ponovno je krenulo.



Primjedbe