Izgubljeni u (bes)konačnom

U svojoj knjizi Bolest na smrt Soren Kierkegaard razvio je svoju ideju izgubljenosti u konačnom/beskonačnom. Konačno i beskonačno, kao dva suprotstavljena termina, predstavljaju sintezu onoga što čini čovjeka; čovjek je istovremeno limitiran svojom konačnošću (ie time što je kao biće prolazan) te beskonačan u svojim potencijalima, idejama i jedinstvenošću. Kierkegaardovim riječima; "ljudska esencija je sinteza u kojoj je konačno ograničavajući faktor, a beskonačno faktor širenja". Svaki od ova dva esencijalna termina, međutim, u svom ekstremu sadrži opasnost da "preuzme" pojedinca, odnosno da mu oduzme ono što je Kierkegaard smatrao krucijalnim; njegovu individualnost. Upravo to imamo prilike promatrati i u našem vremenu. 


Biti izgubljen u konačnosti za Kierkegaarda znači prodati svoju jedinstvenost u ime potrage za sigurnosti preko (slijepog) prihvaćanja nametnutih obrazaca ponašanja, razmišljanja, stavova, i sl. - drugim riječima, pojedinac gubi samog sebe pokušavajući se pronaći u kolektivu. Kao ljudi shvaćamo, barem podsvjesno, svoju apsurdnu egzistencijalnu poziciju u kojoj smo nasumično bačeni u ovaj život u kojem ne pronalazimo jasne putokaze, u kojem nijedna stvar nije objektivno postavljena kao vrijedna ostvarivanja, u kojem ne možemo biti sigurni idemo li pravim putem te postoji li uopće takav put, u kojem moramo živjeti unaprijed a razumijevati to što smo proživjeli unatrag, u kojem smo u svakom trenutku "osuđeni" znati da će jedan od tih trenutaka biti naš posljednji koji će možda lišiti sve što smo do tada činili ikakve dugotrajne vrijednosti. Velik se broj ljudi, prema Kierkegaardu, radi nemogućnosti nošenja s takvom "vrtoglavicom slobode", odnosno s tim sukobom iracionalne egzistencije koja ne daje jasne odgovore i racionalnog uma koji po svojoj prirodi odgovore/putokaze mora dobiti, veže uz kolektiv u tolikoj mjeri da i on sam prestaje biti on kao pojedinac, te postaje samo dio kolektiva. Egzistencija je, naime, "previše rizična da bi čovjek bio ono što sam jest, mnogo je lakše i sigurnije biti kao drugi, postati imitacija, broj, glasnik gomile". 

Pritom je upravo taj gubitak - gubitak individualnog i jedinstvenog sebe - ono što se najlakše i najprimjetnije gubi; gubitak zdravlja, žene, novca, itd. nemoguće je ne primijetiti, a taj fundamentalni samogubitak najčešće se događa u tišini. Još jedan egzistencijalistički filozof, J. P. Sartre takav način djelovanja nazivao je lošom voljom - opravdavanje vlastitih odluka time da je "tako moralo biti", to jest da nije bilo izbora tamo gdje je u stvarnosti izbor postojao (npr. "nisam se prijavio za taj posao jer sam siguran da ga ne bih dobio" iako se u to ne može biti siguran, već se ta sigurnost koristi kao izlika za samozaštitu od potencijalnog neuspjeha). 

Nasuprot tome, nasuprot prodaji individualne hrabrosti suočavanja s egzistencijom vlastitim vezivanjem uz kolektiv, Kierkegaard navodi izgubljenost u beskonačnosti. Oni izgubljeni u beskonačnosti našli su se u istom egzistencijalnom problemu kao i oni izgubljeni u konačnosti, samo što su na taj problem dali suprotan, ali jednako kriv odgovor. Točnije, oni odgovor nisu dali. U maniri Buridanovog magarca, koji u gomili jednakih faktora (jednaka udaljenost, jednaka količina hrane, jednaka potrošnja energije, ...) ne može donijeti odluku iz koje posude s hranom će jesti te posljedično umire, oni ne mogu iz beskraja potencijalnih odluka izabrati jednu, time ju konkretizirati i nositi se s njenim posljedicama. 

Biti "osoba s potencijalom" u neku je ruku najbolja pozicija jer ispred sebe imaš pregršt mogućnosti, ali prije ili kasnije te se mogućnosti moraju limitirati kako bismo svoj potencijal konkretizirali i u nečemu uistinu postali dobri. Primjere ovoga često gledamo u sportu kada talentirani mladi igrač naglo "eksplodira", pa u mnoštvu opcija u kojima se našao - slava i novac s jedne strane i rad na vlastitim vještinama s druge - nijedan ne izabire u potpunosti, već ostaje "mlada nada" do 26., nakon čega se taj predznak transformira u "propali talent". On "postaje apstraktna mogućnost koja se konstantno iskušava u potencijalnom, ali se u stvarnosti ne miče s mjesta" - on, dakle, zbog nemogućnosti donošenja odluke gubi mogućnost vlastite izgradnje kroz iskustvo izgrađeno na posljedicama vlastitih (točnih i krivih) odluka.


Valja još napomenuti kako je neograničena i nestrukturirana sloboda ustvari paradoksalna jer se sloboda najviše može manifestirati u specificiranim granicama; primjerice, služeći se metaforom igara psihologa J. Piageta, je li slobodniji šahovski velemajstor koji u ključnom trenutku partije na temelju vlastitog iskustva i znanja odigrava najbolji mogući potez ili osoba koju se pusti na ulicu i kaže "slobodan si raditi što god želiš"? Osoba na ulici će najvjerojatnije biti ugušena u prevelikoj slobodi, što će paradoksalno tu slobodu dokinuti. Slobodu, stoga, moramo promatrati u odnosu na nešto; u odnosu na granice kojima je omeđena u kojima se može u potpunosti ostvariti. 


Teško je ne primijetiti aktualnost ovih Kierkegaardovih lekcija u današnjem društvu; čini se kako je zapad došao na neku čudnu razmeđu između nestrukturirane slobode i dogmatične/kukavičke neslobode. Točnije, čini se kako smo "prevelikom slobodom", odnosno degradacijom tradicionalnih vrijednosnih putokaza koje je Nietzsche proročki deklarirao kao "smrt boga", došli do trenutka u kojem nastali vrijednosni vakuum pokušavamo popuniti raznim svjetovnim božanstvima - slijepim prihvaćanjem nametnutih (svjetovnih) dogmi. Kako smo pisali u [Bog je mrtav i ludilo gomile], "kako bi konkretizirali tu tezu, dovoljno je pogledati količinu radikalizacije trenutnog političkog i javnog diskursa; ljudi više ne raspravljaju o politici, već kroz politiku prosuđuju o dobru jedne i zlu druge strane. Zbog nedostatka odvojenosti „Božjeg od carevog“ [Božje se ne mora nužno promatrati kroz teološke okvire već kao tradicionalni sustav vrijednosti], nastalog kao posljedica kolapsa vrednovanja Božjeg, u današnjem se društvu o „carevom“ [ie političkom] raspravlja kroz parareligijske okvire, što onemogućava balansiranu i racionalnu raspravu".


Posljedično, istovremeno nam se nameću kontradiktorne teze radikalne slobode i radikalne neslobode, pa jedan dan slušamo o tome kako je ljudski um toliko jak da muškarac snagom volje može postati ženom, a drugi nas kao maloumne budale maltretiraju raznim "stručnjacima" koji nas uče kada smijemo izaći, kada se smijemo grijati, te kada koga moramo mrziti. Istovremeno od istih ljudi (woke vitezova) slušamo o grijesima mizoginog, patrijarhalnog i rasističkog zapadnog društva, te o tome kako su totalitarističke kazne adekvatne za neposlušnost prema iracionalnim naredbama ljudi na čelu istog tog zapada (https://www.novilist.hr/novosti/hrvatska/anka-mrak-taritas-pravo-na-pobacaj-treba-upisati-u-nas-ustav-sad-je-prilika/, https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/mrak-taritas-pozvala-da-se-uvedu-ogranicenja-za-necijepljene-3372132). Slušamo o tome kako djecu ne treba ni u čemu ograničavati kako im ne bismo limitirali slobodu (https://www.kidspot.com.au/parenting/children-as-young-as-four-can-legally-choose-their-own-gender-without-consent/news-story/dc0987d0a6033a8efc336f5b4f2866ba) i o tome kako i djeca moraju slijepo slijediti antidemokratske naloge vlasti (https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sva-djeca-starija-od-12-godina-morat-ce-imati-covid-potvrde-za-ulazak-u-javne-ustanove-15117762) - ne bismo smjeli trepnuti, dakle, ni kada se kaže da djeci treba dozvoliti da sama izabiru kojeg su roda, ni kada se kaže da se istoj toj djeci treba zabraniti školovanje u ime dokazano neefikasnih pandemijskih mjera. Nasumična igra radikalne slobode i radikalne neslobode par excellence.

Umjesto da se nalazimo na razmeđi između beskonačnog i konačnog, između reda i kaosa, između toga da se nosimo s vlastitom slobodom tako da pažljivo i samostalno postavljamo zdrave granice kroz koje možemo tu slobodu konzumirati, čuvamo vlastitu slobodu svim dostupnim sredstvima i pazimo se samoizdaje slijepim klanjanjem kolektivu, mi fluktuiramo između dva ekstrema prihvaćajući ih pritom oba ne zato što smo se u njihovu točnost uvjerili vlastitim mentalnim radom, već zato što nam je tako bilo rečeno od "onih uzvišenijih" ("stručnjaka", "Znanstvenika" s velikim Z, političara, naddržavnih donositelja odluka, itd.) - zato što je to trenutno u trendu. Kierkegaardovim riječima, istovremeno smo izgubljeni u konačnom i u beskonačnom