Ukrajinska kriza i prešućena sramota američke vanjske politike

Dok američka vanjska politika svojim destruktivnim djelovanjem (tj. nepotrebnom mogućom provokacijom Kine) ponovno stvara preduvjete za potencijalni oružani sukob, ovoga puta svjetskih razmjera, osvrnut ćemo se još jednom na trenutno aktivni rusko-ukrajinski sukob, odnosno na njegove slično stvorene preduvjete, te pokušati zaključiti kome je, ako ikome, ovakvo stanje bilo u interesu.

1990. je godina. Američki državni tajnik James Baker i ruski predsjednik Mikhail Gorbachov održavaju diplomatske razgovore o budućnosti Europe – točnije, tada podijeljene Njemačke. Baker tada izgovara poznatu rečenicu "prepustite nam istočnu Njemačku i NATO se neće pomicati više ni inča prema istoku".

2008. je godina. Trenutni direktor CIA, William Burns, u svojoj knjizi objavljuje kako je ukrajinski ulazak u NATO "ruska crvena linija" koja zasigurno dovodi do rata s Rusijom [1], pri čemu treba biti svjestan da je ovo napisano nakon što se NATO u međuvremenu proširio na još 14 istočnoeuropskih država.

2014. je godina. Na vlasti u Ukrajini je demokratski izabrani predsjednik Viktor Yanukovich. Američka vanjska politika počinje financirati i podržavati (kreirati?) prosvjede protiv trenutne proruske ukrajinske vlasti, iz čega se rađa Majdanski puč kojim se svrgava trenutna vlast i uspostavlja ona predvođena Petrom Porošenkom. Američka je uloga u svemu tome, koliko god mainstream o tome šutio, krucijalna, a iščitavamo ju iz niza javno dostupnih dokaza u nastavku.

(I) Iz objelodanjenog telefonskog razgovora Victorije Nuland i ostalih američkih dužnosnika oko toga tko će preuzeti vlast u Ukrajini. Da nije tragičan, razgovor bi bio komičan, jer je naprosto nevjerojatno kakvim tonom Amerikanci pričaju o transferiranju političke moći u drugoj neovisnoj državi. Primjerice, Nuland u jednom trenutku kaže "Fuck the EU" zbog birokratske sporosti Europske unije u podržavanju američke vizije. Inače, Arseniy Yatsenyuk, kojeg je Nuland izdvojila kao onoga koji mora preuzeti vlast, vlast je preuzeo mjesec dana nakon tog razgovora.

(II) Iz javno priznate činjenice da je Amerika uložila 5 milijardi dolara u Ukrajinu. Oko ovoga se vode rasprave jer jedna strana tvrdi da su novci većinski uloženi u Majdanski puč, a Amerikanci se opravdavaju tvrdeći da su uloženi u "razvijanje ukrajinske demokracije". O američkom smo "širenju demokracije" desetljećima učili kroz njihovo djelovanje na Bliskom istoku, a uz to ostaje nejasno kakva je to demokracija u kojoj strana država preko telefona bira tko će sljedeći preuzeti vlast te u kojoj američki dužnosnici obećavaju milijardu dolara ukoliko se na čelne funkcije postavljaju njima podobni ljudi [2]. Valja napomenuti kako je Bidenov sin Hunter Biden postao direktor ukrajinske plinske tvrtke Burisma Holdings tik nakon ukrajinskog puča.

(III) Iz aktivnog djelovanja i podržavanja ukrajinskih prosvjeda od visokopozicioniranih američkih dužnosnika [3][4][5][6].

2021. je godina. Nakon ruske aneksije Krima te posljedičnog potpisivanja mirovnog Minskog sporazuma 2014., na vlasti je Vladimir Zelensky. Od svog stupanja na vlast Zelensky je više puta zatražio da Ukrajina bude primljena u NATO [7][8][9], te implicirao da Ukrajina razmišlja o nuklearnom naoružavanju [10]. Paralelno s time, američki establišment povećava slanje vojnih i financijskih sredstava Ukrajini [11][12], te izbjegava negirati da će Ukrajina biti primljena u NATO [13]. O američkim odbijanjima diplomatskih razgovora s Rusijom oko legitimnog ruskog protivljenja NATO oružja na njihovoj granici pisali smo ranije [14].

***

Slijedeći prethodno navedene događaje kronološkim redom, dolazimo do nekoliko jasnih zaključaka. Prvo, američki je establišment prekršio neformalno dano obećanje o ograničenju širenja NATO-a prema istoku. Iako danas to obećanje službeno negiraju, bivša američka dužnosnica nespretno je priznala da se devedesetih nije ni zamišljalo da će NATO doći do Poljske i Mađarske, a kamoli do Ukrajine [15].

Drugo, evidentno je da su Sjedinjene Države, kao i Rusija, od 1990-ih igrale aktivnu ulogu u Ukrajini, pri čemu je SAD izravno sudjelovao u uspostavljanju politički podobne vlasti u toj zemlji, potaknuvši time političku nestabilnost koja je kulminirala nasiljem od 2014. nadalje. Amerikanci su godinama Ukrajini slali vojnu pomoć, ljudstvo i financijska sredstva; mnogo prije nego što je Rusija vojno intervenirala. Time su prekršili temeljno načelo vojne ravnoteže (MAD), jer je NATO-vo oružje praktično stiglo nadomak Moskve – što je, podsjetimo, delikatna situacija nacionalne sigurnosne ugroze u kojoj su i sami Amerikanci reagirali oštro tijekom Kubanske raketne krize [16].

Također, američki su dužnosnici bili potpuno svjesni da bi ukrajinsko približavanje NATO-u moglo izazvati sukob s Rusijom. Umjesto da to spriječe ili pokušaju diplomatski riješiti zabrinutosti Moskve, nastavili su djelovati kao da sukob nije moguć, zanemarujući time i sigurnost ukrajinskih civila. Sve upućuje na to da je stvaranje uvjeta za rat bilo barem predviđeno, ako ne i ciljano – s posljedičnim uvođenjem sveobuhvatnih sankcija protiv Rusije.

Naravno, ruska invazija na teritorij suverene države mora biti osuđena. No, ključno pitanje ostaje: tko je u toj geopolitičkoj igri velikih sila, koju Zapad uglavnom prešućuje, postavio više konkretnih preduvjeta za izbijanje rata ovakvih razmjera?

Znakovito je i to što su se ukrajinski sukobi u razdoblju od 2016. do 2020. uglavnom zadržavali na lokalnoj razini – bez dubljeg uplitanja velikih sila i bez razmjera civilnog stradanja kakvima danas svjedočimo. Upravo u tom razdoblju na vlasti u SAD-u bio je predsjednik kojeg su mediji nerijetko prikazivali kao političkog ekstremista, pa čak i monstruma. Ipak, činjenica ostaje da je Trump jedini američki predsjednik od 1977. koji za svog mandata nije pokrenuo nijedan novi rat.

Postavlja se zato legitimno pitanje: cui bono – kome koristi produljenje ove mučne situacije? Odgovori se nameću sami: američkom vojno-industrijskom kompleksu, koji bilježi rekordne profite; geopolitičkoj strategiji slabljenja Rusije i prisiljavanja Europe na veću političku i energetsku ovisnost o SAD-u [17]; kao i pokušajima da se skrene pažnja s brojnih domaćih promašaja i posljedica pandemijske politike, uz potencijalno “resetiranje” posrnule globalne ekonomije [18].

Izvori:

1. https://www.nonzero.org/p/why-biden-didnt-negotiate-seriously?utm_source=url
2. https://neiuindependent.org/17368/news/billion-dollar-deal-between-president-biden-and-former-ukranian-president-poroshenko/
3. https://www.channel4.com/news/ukraine-mccain-far-right-svoboda-anti-semitic-protests
4. https://www.aljazeera.com/news/2014/11/21/biden-visits-ukraine-on-maidan-anniversary
5. https://www.theguardian.com/world/2013/dec/15/john-mccain-ukraine-protests-support-just-cause
6. https://moderndiplomacy.eu/2018/06/04/how-and-why-the-u-s-government-perpetrated-the-2014-coup-in-ukraine/
7. https://twitter.com/ZelenskyyUa/status/1404512788966514689
8. https://kyivindependent.com/national/zelensky-in-munich-demands-security-guarantees-calls-for-preemptive-sanctions-against-russia
9. https://www.reuters.com/world/europe/ukrainian-president-zelenskiy-holding-talks-with-biden-adviser-says-2021-12-09/
10. https://twitter.com/kyivindependent/status/1495078648868655111
11. https://www.npr.org/2022/01/22/1075064514/ukraine-lethal-aid-us-russia
12. https://www.npr.org/2022/01/19/1074020018/the-u-s-will-provide-200-million-in-military-aid-to-ukraine-amid-crisis
13. https://www.nbcnews.com/politics/politics-news/biden-says-it-remains-be-seen-if-ukraine-will-be-n1270807
14. https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/02/rusko-ukrajinska-kriza-i-americko.html
15. https://www.cfr.org/event/us-national-security-seen-three-former-national-security-advisors
16. https://history.state.gov/milestones/1961-1968/cuban-missile-crisis
17. https://www.bloomberg.com/news/articles/2022-05-15/euro-is-sliding-toward-dollar-parity-for-first-time-in-20-years
18. https://www.youtube.com/watch?v=bHYpfTs9tqI
19.