Obrana liberalnog konzervativizma

Kroz posljednja desetljeća ono javno mnijenje “većine” koje nazivamo mainstreamom sve više zauzima progresivno-lijevu političko-ideološku poziciju. Razlozi za to mogu se potražiti u raznim društvenim okolnostima - primjerice, uspješno zauzimanje čelnih pozicija na humanističkim fakultetima (https://www.econlib.org/archives/2015/03/the_prevalence_1.html), no za njihovu podrobniju analizu potreban je zaseban esej. Ovaj će se, pak, pozabaviti jasnom (i glasnom) potporom centralno desnoj poziciji političkog spektra – točnije, liberalnom konzervativizmu, sa sviješću da će mnogi čitatelji zavedeni nametnutim mainstream stajalištima, kako to danas često biva, apriorno osuditi takav poduhvat, dok će neki najzagriženiji među njima to učiniti na onaj najbanalniji pseudomoralizirajuć način razbacivanja jeftinim etiketama koje se tako olako dijele za bilo koga tko se usudi odmaknuti od tzv. progresivizma (https://twitter.com/jutarnjihr/status/1554810921817620480, https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/kako-je-milanovic-postao-novi-ljubimac-desnice-zele-ga-u-bujici-hvalospjeve-nizu-i-desnicarski-mediji-15024412, https://www.theguardian.com/science/2018/feb/07/how-dangerous-is-jordan-b-peterson-the-rightwing-professor-who-hit-a-hornets-nest, https://www.theguardian.com/culture/2019/apr/10/roger-scruton-calls-for-dismissal-islamophobiad-soros-remarks).

 

Liberalni je konzervativizam društveno-politički set ideja koji se sastoji od mješavine stavova klasičnog liberalizma s jedne strane i konzervativizma s druge. Stoga, prvi će korak ove analize biti raščlamba ta dva pojma, da bi ih potom ponovno spojili, te time predstavili liberalni konzervativizam.

 

Klasični liberalizam

Klasični liberalizam svoje korijene vuče iz 17. i 18. stoljeća, s, mnogi se slažu, centralnom figurom u britanskom filozofu J. Lockeu. SAD, kao najzorniji primjer klasičnog liberalizma u praksi, velik broj svojih temeljnih ideja duguje upravo Lockeovoj filozofiji. Srž klasičnog liberalizma formirala se kroz okretanje tradicionalnog društveno-političkog uređenja “naglavačke”; nakon tisućljeća kolektivističkih društvenih zajednica u kojima je pojedinac činio samo jedan mali dio mehanizma unapređenja plemena/carstva/kraljevstva/države/…, te je bio u potpunosti potčinjen vrhovnoj figuri tog uređenja – čija se politička moć umjesto današnjeg legitimiteta najčešće bazirala na nekoj verziji navodne povezanosti te osobe s božanstvom,  klasični liberali konačno su došli do zaključka da pojedinac nije ovdje kako bi služio kolektivu, već je kolektiv tu kako bi osigurao sigurnost i omogućio prosperitet pojedinca. Pritom su neki od preduvjeta takvog pogleda podastreti stoljećima ranije kroz dva sustava ideja koje mnogi smatraju dvama stupovima zapadne civilizacije – etička učenja kršćanstva i racionalnost stare Grčke (i prosvjetiteljstva). Konkretno, bez ideje suvereniteta pojedinca, koje se u religijskim terminima kršćanstva učila kao “stvorenost na sliku Božju” (ili “Božja iskra” usađena u svakog pojedinca, neovisno o njegovom podrijetlu, naciji, rasi, …), ranije opisano postavljanje pojedinca u središte ne bi bilo moguće jer ne bi postojao dobar razlog za vjerovati kako jedan seljak ima istu inherentnu vrijednost kao i vladar. Ta je ideja (u svom racionalnom obliku) na širu političku scenu isplivala u periodu prosvjetiteljstva, a konačno je pravno definirana nakon Drugog svjetskog rata kao ono nepovredivo prirodno pravo o kojem smo podrobnije pisali u: https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/05/o-prirodnom-pravu.html.

 

Klasični liberalizam, stoga, inzistira na maloj umiješanosti državnog aparata u poslove pojedinca, kako u kontekstu ekonomije (zagovara se slobodno tržište, mali porezi, mali državni nameti, što manja birokracija, teži se privatnom školstvu i zdravstvu, i sl.) tako i u vrijednosnim učenjima (državi nije mjesto da pojedincima nameće što je moralno i društveno prihvatljivo). Pojedinac je taj koji je primarno odgovoran za sebe, svoje stavove i svoje djelovanje, a država je tu samo kako bi mu omogućila sigurnu platformu za manifestaciju svoje individualnosti. Iz takvog “necentraliziranog” vrijednosnog sistema nužno proizlazi zagovaranje otvorenosti prema različitostima pojedinaca, jer su, na kraju krajeva, pojedinci ti koji izabiru svoj put i pogled na svijet, pa se klasični liberalizam kroz povijest podosta razvio i kroz filozofske ideje utilitarizma (s predstavnicima u J. Benthamu i J.S. Millu), koji se može sažeti na sintagmu “najvećeg dobra za najveći broj pojedinaca”.

 

Konzervativizam

Korijen riječi konzervativizma pronalazimo u latinskom conservare što znači očuvati. Konzervativizam teži očuvanju postojećeg i vrednovanju tradicije, inzistira na postepenim društvenim promjenama – riječima talijanskog filozofa G. Vice, na “taloženju tradicija”, umjesto onih brzih, revolucionarnih i neprovjerenih. Protivljenje utemeljitelja konzervativizma, E. Burkea, većinski podržavanoj Francuskoj revoluciji u 18. stoljeću, koje se na koncu pokazalo kao potpuno opravdano, čest je primjer važnosti konzervativizma. U pravilu vezani uz desnu stranu političkog spektra, konzervativci osjećaju privrženost prema vlastitoj kulturi i zajednici, te u psihološkim terminima teže redu, odnosno postavljanju granica koje osiguravaju postojeće stanje. Valja ipak napomenuti kako težnja očuvanju postojećeg ovisi i o povijesnom kontekstu u kojem se konzervativci nalaze, pa su, primjerice, današnji konzervativci ti koji pozivaju na promjenu trenutnog većinski progresivnog društva i vraćanju starijim tradicionalnim idejama. Psiholog Jordan Peterson na primjeru je poslovnih firmi ilustrirao psihološku razliku konzervativaca i progresivaca rekavši kako su progresivci zbog veće sklonosti riziku najčešće oni s revolucionarnim idejama kroz koje se uspješne poslovne firme stvaraju, dok su konzervativci oni koji zbog veće opreznosti i dublje analize rizika i benefita pojedinih odluka kasnije održavaju uspješni status-quo tih firmi. Iz toga zaključujemo i zašto su obje strane političkog spektra potrebne u poslovnom i političkom svijetu; jedni teže isprobavanju novog (potencijalno boljeg), dok drugi čuvaju (potencijalno dobro) postojeće. Možda je i najjači argument konzervativizma ono što je, između ostalih, T. Sowell nazvao zakonom neplaniranih posljedica – upozorenje kako svaka široko-društvena akcija sa sobom donosi niz kolateralnih šteta (ili benefita) koje ljudski um u svojoj limitiranosti nije mogao predvidjeti, neovisno o količini vremena uloženog u analizu. Poznati predstavnik konzervativizma G. K. Chesterton taj je fenomen opisao tezom da se ograda (ie ranije spomenuta granica) za koju nismo sigurni zašto je postavljena ne smije rušiti (jer ne znamo što će se urušiti zajedno s njom). Primjer za to pronalazimo u liberalizaciji odnosa prema rastavi braka, koja je gledajući povijest uistinu bila nužna, no koja je danas sa sobom donijela neplaniranu posljedicu degradacije vrednovanja braka jer ljudi pri stupanju u brak često zaboravljaju u svom umu procesuirati važnost riječi “dok nas smrt ne rastavi” koje bez razmišljanja izgovaraju, pa se danas gotovo svaki drugi brak raspada, što, između ostalog, porazno djeluje na dobrobit djece.

 

***

 

Liberalni konzervativizam, kao što je rečeno, baziran je na mješavini ideja oba ova svjetonazora. Mnogi nominalni konzervativci u praksi su djelovali kao klasični liberali – na pamet pada poznata britanska premijerka M. Thatcher koja je svojevremeno uspostavila jedan od najotvorenijih britanskih ekonomskih sistema, dok je istovremeno čvrsto/konzervativno radila na očuvanju reda u drugim društvenim aspektima (https://www.independent.co.uk/news/uk/politics/margaret-thatcher-s-government-thought-football-fans-so-violent-she-set-up-a-war-cabinet-a6883226.html). Takvo je oslobađanje ekonomije iz ruku državnog aparata jedna od stvari na kojima se konzervativci i klasični liberali “preklapaju” u svojim stavovima. Ono gdje se, pritom, najčešće razilaze jest u količini tog oslobađanja; dok za klasične liberale državi nije mjesto u bilo kakvim  “privatnim” stvarima pojedinca, konzervativci će se zalagati za osiguravanje reda od strane države u stvarima koje procijene kao amoralne/društveno štetne, kao što su  prostitucija, kocka, pornografija i sl. Suvremeni konzervativac R. Scruton, primjerice, nije se slagao s klasično liberalnom prefokusiranošću na ekonomiju, za koju se smatra da će kao nevidljivom rukom indirektno riješiti i razne druge društvene probleme (https://www.nytimes.com/2020/01/29/opinion/roger-scruton.html). Po njemu, određene se stvari moraju adresirati na društvenoj razini (kroz ono što je Burke nazivao “malim vodovima”) umjesto da se prepuste pojedincima ili slobodnom tržištu “na rješavanje”. Također, za razliku od krajnjeg individualizma klasičnog liberalizma, konzervativizam vrednuje obitelj kao osnovnu jedinicu društva.

 

Ipak, današnje je vrijeme još jedan pokazatelj kako i zašto konzervativci i klasični liberali često dijele istu stranu političke rasprave. U situaciji instrumentalizirane globalne pandemije u kojoj se građanima “bez pardona” oduzimaju temeljna prava, u kojoj su demokratski presedani postali pravilo, u kojoj se odbacuju osnovne tradicionalne vrijednosti, u kojoj se moć države sustavno povećava pod krinkom sigurnosti, čini se kako se samo klasični liberali i konzervativci tome direktno suprostavljaju – jedni primarno zbog gušenja pojedinaca od strane velike države, a drugi zbog uništavanja stoljećima građenih društvenih vrijednosti i normi. Krucijalno je, stoga, iskoristiti tu trenutnu lošu situaciju za promociju svjetonazora koji je dugo vremena nepravedno demoniziran od strane progresivno-netolerantnih “boraca za toleranciju”. Njihova je navodna tolerancija isprobana u praksi covida i prokazana ne samo kao nepostojeća, već kao nešto čija je istinska važnost neshvaćena u njihovim umovima.

 

Liberalni konzervativizam vrednuje pojedinca kao fokus društva, shvaćajući da to vrednovanje nije samostojeće (na kraju krajeva, zapadna je kultura jedinstvena u takvom individualizmu), već je bazirano na stoljećima funkcionalnih i ispravnih “nataloženih” tradicija. U kontekstu države i njenih ovlasti, liberalni konzervativci zalažu se za što manje državne umiješanosti, odnosno za što veću samoodgovornost pojedinca. Istovremeno, međutim, smatraju da su određene društvene vrijednosti iznimno bitne, te da je na pojedincu da u okviru svoje zajednice – obitelji – iste te vrijednosti podučava, te u širem društvenom kontekstu i utjelovljuje. Pritom treba biti svjestan da neograničena sloboda dokida samu sebe, tako da su granice nužno potrebne (u čemu pronalazimo konzervativni aspekt), no puno je smislenije te granice formirati kroz obrazovne i odgojne institucije nego “odozgo prema dolje” kroz državni aparat (što se slaže s klasično liberalnim inzistiranjem na što manjoj državi). U nužnom, pak, izboru između potpune jednakosti s jedne strane i meritokracije/slobode s druge, liberalni konzervativci izabiru potonje.

 

Drugim riječima, slobodna ekonomija, slobodni i samoodgovorni pojedinci, koji su svjesni tradicija na kojima je njihova sloboda utemeljena, te da ista ta sloboda ne može postojati bez granica, temelji su liberalnog konzervativizma.

 

Zaključno, glavna točka spajanja klasičnog-liberalizma i konzervativizma pronalazi se u ranije spomenutoj skromnosti pred široko-društvenim upravljanjem. I jedni i drugi, a time i liberalni konzervativci, znaju da je komplicirane društvene stvari neopisivo lakše uništiti nego poboljšati. Svjesni su beskrajno limitiranog ljudskog uma koji nikada ne može pojmiti sveukupnost društvenih odnosa i svijeta u kojem se nalazi. Posljedično, naglim promjenama pristupaju iznimno oprezno, te teže postepenoj modifikaciji društva - riječima K. Poppera “piecemeal” društvenom inženjeringu, koji implicira lokalizirane promjene koje je moguće testirati u praksi umjesto onih apstraktnih, centraliziranih i globalnih kakve danas većinski gledamo u zapadnom društvu.

 

Globalistički način upravljanja svijetom preko naddržavnih nelegitimnih centara moći, koji kroje sudbine za cijeli kontinent, nešto je s čime se liberalni konzervativac nikada neće složiti jer zna da svaka takva megalomanska odluka sa sobom nosi pregršt kolateralnih šteta i potencijalni slom društva kakvo poznaje. Nije na nelegitimnim moćnicima da proizvoljno za ostatak svijeta odluče da stoljeća tradicije, teškom mukom izgrađene slobode i neopisivo komplicirane i krvlju natopljene vrijednosti sada valja baciti u smeće. Vrijeme je, stoga, da hrabro i usprkos demoniziranju kažemo da odbacujemo njihovu ideologiju i ne sramimo se svog svjetonazora. Sjetimo se još jednom da oni koji obećavaju raj na zemlji (https://www.weforum.org/about/the-fourth-industrial-revolution-by-klaus-schwab) na koncu neizbježno stvaraju pakao.