Život nakon "vjere u znanost"

Ako bismo teatar apsurda u kojem smo kao društvo zapeli posljednje 3 godine htjeli sažeti u jednu mantru, vjerojatno bi najbolja bila ona zloglasna paradoksalna "vjeruj znanosti". Puno smo riječi napisali s ciljem rušenja te netočne i manipulativne teze, no znajući da potpuni krah ideologije koja iza nje stoji još uvijek nismo doživjeli (iako smo mu blizu ako je suditi po javnoj panici ideologa), nije na odmet ponoviti lekcije na čijim temeljima je stasala znanstvena tradicija u srži naše civilizacije. Upravo je ta tradicija direktno napadnuta njenom instrumentalizacijom od strane modernih dogmatika, a osim nastavka borbe za izvlačenje znanosti iz dogmatskih ralja, postavit ćemo pitanje kako iz društvene perspektive nastaviti nakon ovakvog globalnog prostituiranja discipline bez koje je život danas nemoguće zamisliti. 

Popperov princip *opovrgljivosti* način je kojim filozofija znanosti najčešće diferencira znanstvene teorije od pseudoznanstvenih. Prema Popperu, ako teorija teži imati predznak znanosti, ona mora biti oformljena tako da ostavlja prostora da bude prokazana kao netočna (ie da bude opovrgnuta); astronomija je, tako, znanstvena jer njezini izračuni i prognoze dozvoljavaju stvarnosti da ih potvrdi ili opovrgne, dok je astrologija pseudoznanstvena zbog svoje nepreciznosti i oslanjanja na argumente koji ne mogu biti istinski sudareni sa stvarnošću. Iz toga, pak, slijedi da je kritički pristup preduvjet znanosti, jer je kritika ono čime se teorija testira, odnosno, u preciznijim poperovskim terminima, ono čime se teorije svim snagama pokušavaju opovrgnuti kako bismo profiltrirali one (trenutno) najtočnije. Valja imati na umu da iz ovoga nužno slijedi i to da znanstvena teorija nikada ne može biti smatrana kao apsolutno i neupitno točna, jer je metoda određivanja njezine "točnosti" beskrajna; i najtočnije današnje znanstvene teze sutra mogu biti prokazane kao netočne pod svjetlom novih osporavajućih dokaza kojih jučer nismo bili svjesni.

Posljedično, kada smo 2020. godine prvi puta čuli samoprozvane stručnjake da svoje teze brane parareligijskim pozivom na *vjeru*, najglasniji društveni crveni alarmi trebali su se upaliti. Nažalost, mnogi, pa čak i oni koji se znanošću bave na dnevnoj bazi, ove lekcije nisu znali, a mnogi koji jesu odlučili su šutjeti zbog straha koji su osjećali i/ili zbog interesa koje su planirali ostvariti na tuđem strahu. Pritom, stvar koja možda ostavlja i najgorči okus u ustima je ta umjetno izgrađena slika koja "znanstvene" poslušnike prezentira kao moderne i urbane, a one s kritičkim pristupom kao nazadne, što je ne samo laž već i najgora vrsta laži - ona koja je svjesna istine te joj se namjerno direktno suprotstavlja, dok istovremeno parazitira na njenim postavkama (u ovom slučaju, dakle, istinska znanost i njezina reputacija se iskorištavaju kao sredstvo poziva na poslušnost pseudoznanosti). 

Najkvalitetnije laži su one koje u sebi sadrže taman toliko mrvica istine da u njih mogu zapakirati svoje neistine. Covid ideolozi su mrvice istine pronašli u povjerenju u stručnost na koju su se kontinuirano pozivali. Stručnost je uistinu nešto prema čemu zdravorazumski osjećamo povjerenje, jer sama riječ implicira snalaženje u danoj materiji. No razborito povjerenje u ljude koji o nečemu znaju više od nas nije ni približno isto slijepoj vjeri, koja poziva na povjerenje prema stručnosti zbog stručnosti same, a ne zato što ona može najkvalitetnije opravdati dano povjerenje. Doktorovu riječ, primjerice, najčešće uzimamo kao istinu, no njezina istinitost dolazi u pitanje ako doktor na naš upit da pojasni svoje rasuđivanje odgovara da je x istina jer on tako tvrdi. Ako se još, kojim slučajem, njegova dijagnoza s vremenom višestruko pokaže kao netočna, tko nas može kriviti ako potražimo drugo mišljenje ili sami pokušamo doprijeti, koliko je to moguće, do pravog stanja stvari. Covid "struka" ne samo da nije imala odgovore na naša pitanja, ne samo da su im medijski pobočnici podastrli javni prostor za papagajsko ponavljanje naučenih ideoloških mantri, ne samo da su njihovi nalogodavci gušili svaki nepodoban glas, već je sustavno odbijala artikulirati bilo kakav rezon kojim se do agresivno nametanih zaključaka došlo. Od njihovog logičkog slijeda, dakle, imali smo samo zaključak, a rasprava o zaključku bez premisa kojim se do njega došlo po definiciji ne može biti ništa drugo doli ideološka rasprava, u kojoj je smislena kritika (tj. opovrgavanje) onemogućeno, čime je znanstvenost njihove "znanosti" dokazano lažna. 

Doktor vam, dakle, kaže da vam je ruka slomljena iako vas ruka ne boli, ne objasni vam kako zna da je tomu tako, vi nakon toga odete na tenis koji odigrate bez problema, što vam samo podeblja sumnju, nakon čega još saznate da su svi drugi doktori u gradu protjerani kako vam ne bi mogli dati drugo mišljenje. Kada se posljedično tomu usprotivite, jeste li teoretičar zavjere ili zdravorazumska osoba? Čini se da analogija doktora odgovara kontekstu teme, jer su upravo doktori, odnosno javnozdravstveni djelatnici, oni koji su uvelike držali ljestve ovakvoj covid priči. Samoograđivanje koje kaže da ovdje ne mislimo na *sve* doktore ćemo preskočiti jer se ono podrazumijeva, ali smatramo i nužnim naglasiti da doktori koji se ne pronalaze u ovoj evaluaciji imaju dužnost podići svoj glas o problemima zdravstva koji su isplivali na površinu tijekom covid krize.

Slizanost zdravstvenih djelatnika i farma-lobija javna je globalna tajna (4 od 10 najvećih američkih sudskih nagodbi povezane su uz afere u zdravstvu, a sjećamo se i jedne od najvećih koju je isplatio danas aktualni Pfizer: https://www.justice.gov/opa/pr/justice-department-announces-largest-health-care-fraud-settlement-its-history). Kada se zdravstvo spoji s neprestano potencijalno korumpiranim državnim sektorom, čineći tako simbiozu zvanu javno zdravstvo, šanse za korupciju su iznimno velike (https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpubh.2022.910073/full). Razloga za to je podosta - profitabilnost zdravstva koja nužno priziva korupciju ne treba posebno naglašavati, a jedan od njih je, smatramo, i osjećaj superiornosti zdravstvenih djelatnika nastao kao logična posljedica ranije opisanog zdravorazumskog povjerenja u njih, a kojeg je više-manje svatko barem jednom osjetio na svojoj koži prilikom odlaska u bolnicu. Ne možemo kriviti doktore ako svoju struku smatraju uzvišenijom od ostalih, no problem nastaje kada takav stav prouzroči manjak skromnosti, iz koje pak slijedi manjak samokritike, odnosno manjak upravo one opovrgljivosti koju smo ranije smjestili u srž znanosti. Bez samokritike i kritike nema ni odgovornosti, pa često prepoznajemo elemente kolektivističkog mindseta među zdravstvenim djelatnicima u kojem si kolege iz uzvišene profesije međusobno drže leđa - ili, točnije, drže leđa "stavu većine" - tzv. konsenzusu o kojem na dnevnoj bazi toliko slušamo. Za potvrdu ovih teza ne treba ići dalje od primjera načina djelovanja glavne hrvatske liječničke udruge (https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=pfbid0315th67CEwcTj3msRe9MW4Lxu78qxYS3zPabkKsuqSuA2nBj1KcHfiUPLUdYVib2Xl&id=100077028956470). 

Ako mnogi primjeri zdravstvene i javnozdravstvene korupcije kroz povijest nisu bili dovoljni za rušenje povjerenja u struku, čini se da će ova pandemija to neizbježno biti. Ovo pritom ne kažemo uz slavljenički već uz upozoravajući prizvuk, jer nismo sigurni kako se postaviti prema ovim temama u budućnosti; kako ostati na umjerenoj sredini između potpunog relativizma i skepticizma prema znanstvenim i zdravstvenim djelatnicima, pod kojim se na dnevnoj bazi teško može djelovati, i slijepe dogmatične poslušnosti na koju su nas agresivno pozivali kroz posljednje 3 godine? Kako, drugim riječima, učiniti da se na jedan ekstrem ne odgovori drugim? Ono što nam sigurno ostaje jest vraćanje temeljima; učenje o tome što znanost jest kako bismo znali raspoznati onu koja to nije i razvoj kritičkog mišljenja i intelektualnog poštenja bez kojih znanost danas ne bi poznavali. Ponavljanje, dakle, lekcija krvlju natopljene znanstvene tradicije, mali dio koje smo prošli i ovdje. Nismo razočarani i ljuti samo zato što ste nam lagali, pseudoznanstvena ideološka gospodo, već zato što znamo da vam od sada više nećemo moći vjerovati. Može li u takvim uvjetima odlazak doktoru ili čitanje vijesti o "znanstvenim dostignućima" ikad više biti kao prije?