Život nakon "vjere u znanost"

Ako bismo teatar apsurda u kojem smo kao društvo zapeli posljednje tri godine htjeli sažeti u jednu mantru, vjerojatno bi najbolja bila ona zloglasna, paradoksalna „vjeruj znanosti“. Puno smo riječi potrošili rušeći tu netočnu i manipulativnu tezu, no budući da potpuni krah ideologije koja iza nje stoji još uvijek nismo doživjeli (iako smo mu blizu, sudeći po javnoj panici njezinih ideologa), nije naodmet ponoviti lekcije na čijim je temeljima izrasla znanstvena tradicija u središtu naše civilizacije. Upravo je ta tradicija posljednjih godina bila izravno napadnuta svojom  instrumentalizacijom od strane modernih pandemijskih dogmatika. Osim nastavka borbe za izvlačenje znanosti iz dogmatskih ralja, postavljamo i pitanje: kako društveno nastaviti nakon globalnog prostituiranja discipline bez koje je današnji život nezamisliv?

Popperov princip opovrgljivosti jedan je od ključnih kriterija kojim filozofija znanosti razlikuje znanstvene teorije od pseudoznanstvenih. Po Popperu, da bi teorija bila znanstvena, ona mora biti postavljena tako da može biti prokazana kao netočna, odnosno mora biti opovrgljiva. Astronomija, primjerice, jest znanstvena jer njezine prognoze omogućuju da ih stvarnost potvrdi ili opovrgne, dok astrologija nije, jer koristi neodređene tvrdnje koje se ne mogu istinski sudariti sa stvarnošću. Iz toga slijedi da je kritički pristup conditio sine qua non znanosti. Teorije se moraju pokušati srušiti svim sredstvima kako bismo došli do onih (trenutno) najtočnijih. Nadalje, znanstvena teorija, slijedeći postavljene premise, nikada ne može biti apsolutno točna, jer proces testiranja nikada ne prestaje; ono što danas držimo istinitim, sutra može pasti pod teretom novih, dosad nepoznatih dokaza. Popper stoga slikovito zaključuje kako znanstvenik koji u danom trenutku ustvrdi da je njegova teza apsolutno točna automatski odlazi u znanstvenu mirovinu. 

S tim na umu, kada smo 2020. godine prvi puta čuli samoprozvane stručnjake da svoje teze brane parareligijskim pozivom na vjeru, najglasniji društveni crveni alarmi trebali su se upaliti. Nažalost, mnogi, pa čak i ljudi koji se znanošću bave svakodnevno, nisu znali ove osnovne filozofske lekcije, a mnogi od onih koji jesu svjesno su odlučili šutjeti zbog straha ili interesa koje su planirali ostvariti na temelju tuđeg straha. Posebno gorak okus ostavlja namjerno izgrađena slika u kojoj su „znanstveni“ poslušnici prikazani kao moderni i urbani, dok se one s kritičkim umom (to jest, one koji se zaista bave znanstvenom metodom) prikazivalo kao nazadne. Ne samo da je to laž, nego je to najgora vrsta laži – ona koja svjesno ide protiv istine, dok istovremeno parazitira na njezinim temeljima. U ovom slučaju, istinska znanost i njezina reputacija iskorištene su kao alat za pozivanje na poslušnost prema pseudoznanosti.

Najuspješnije laži uvijek sadrže prstohvat istine. Covid ideolozi su tu zraku istine pronašli u povjerenju prema stručnosti, na koju su se stalno pozivali. Stručnost je doista nešto što zdravorazumski poštujemo, jer ona implicira dubinsko poznavanje neke materije. No razborito povjerenje u stručnjake nije isto što i slijepa vjera. Povjerenje se gradi na sposobnosti da se objasni i obrani svoj stav. Ako doktor na pitanje „zašto“ odgovara sa „zato što ja tako kažem“, naše povjerenje s pravom slabi, pogotovo ako se pokaže da njegova dijagnoza višestruko nije bila točna. Tko nas može kriviti ako u tom trenutku potražimo drugo mišljenje?

Covid „struka“ ne samo da nije imala konkretne i opovrgljive odgovore, nego je dobila prostor za papagajsko ponavljanje naučenih ideoloških fraza, dok su svi glasovi koji su se protivili bili sustavno gušeni. Nije se artikulirao nikakav rezon ni lanac zaključivanja, već nam je ponuđen samo zaključak. A nametanje zaključka bez uvida u premise po definiciji nije ništa drugo nego ideološki govor. U takvom okviru svaka kritika je onemogućena, što automatski znači da je znanstveni legitimitet takvog pristupa nužno nepostojeći.

Valja u ovom kontekstu progovoriti i o općenitim problemima javnoga zdravstva. Povezanost između zdravstvenih djelatnika i farmaceutskih lobija globalna je javna tajna. Od 10 najvećih sudskih nagodbi u SAD-u, njih 4 odnose se na zdravstvo, uključujući i jednu od najvećih, onu u kojoj je Pfizer morao platiti više od 2 milijarde dolara [1]. Kada se zdravstvo spoji s potencijalno korumpiranim državnim aparatom, nastaje simbioza zvana „javno zdravstvo“, na temelju koje rizici od korupcije, čini se, eksponencijalno rastu [2]. Tome doprinosi i čest osjećaj profesionalne superiornosti zdravstvenih djelatnika, koji nije uvijek neopravdan, ali postaje problematičan kada se pretvori u manjak skromnosti, iz kojeg proizlazi i manjak samokritike. A bez kritike, kako smo pokazali, nema ni znanosti, pa ni odgovornosti. 

Umjesto toga u zdravstvenoj praksi nerijetko vidimo kolektivistički mentalitet u kojem se kolege međusobno štite i zatvaraju redove, štiteći „konsenzus“ o kojem svakodnevno slušamo. Za potvrdu toga nije potrebno gledati dalje od načina djelovanja glavne hrvatske liječničke udruge tijekom pandemije, koja je svojim ponašanjem više nalikovala političkom nego stručnom tijelu [3]. Ako mnogi povijesni primjeri korupcije u zdravstvu nisu bili dovoljni da sruše povjerenje u struku, čini se da će ova pandemija to neminovno učiniti, pri čemu to ne ustvrđujemo slavodobitno, već s dubinsko nelagodnim pitanjem kako dalje. Kako izbjeći da razočaranje u sustav preraste u potpuni paralizirajući skepticizam? Kako se oduprijeti slijepoj poslušnosti bez da upadnemo u drugi ekstrem jednako intelektualno lijene sveobuhvatne sumnje? Može li odlazak liječniku i ostalim zdravstvenim stručnjacima nakon 2020. godine ikada više biti kao ranije, kada smo im mogli gotovo bezrezervno vjerovati? 

Čini se da jedini put koji ostaje vodi unatrag: do temelja znanstvenog mišljenja. Do učenja što znanost jest, a što nije. Do razumijevanja razlike između argumenta i autoriteta, između metoda i dogmi. Potrebna nam je obnova kritičkog mišljenja i intelektualne čestitosti – osobina bez kojih znanost nikada ne bi postala ono što jest, a do toga će u znanstvenim okvirima iznimno teško doći bez hrabrosti samih znanstvenika da zaokrenu svoju očitu ideološku zaslijepljenost i povodljivost za duhom vremena.