Let 3 kao mainstreamov "anti-mainstream"

Riskirajući da odemo kontra svojih interesa dajući indirektno važnost natjecanju koje je većinu svoje relevantnosti kroz posljednja desetljeća s pravom izgubilo, kratko ćemo se osvrnuti na budućeg hrvatskog predstavnika na Eurosongu. 

Let 3 se može promatrati kao anti-glazba; kao satira s težnjom prema avangardi koja često nadilazi granice same glazbe, nadajući se da će takvim samoizlaskom iz nje glazbu uspjeti ismijati/preispitati. Naravno, usprkos tome što mainstream danas piše, ovo nije ništa novo niti išta neviđeno.

Dapače, stavivši na stranu vrijednosni sud o takvoj vrsti umjetnosti, možemo zaključiti kako Letu 3 unutar okvira satirične anti-glazbe fali kvalitete, ali i upravo one inovativnosti i kreativnosti koje čine srž i smisao tog žanra. U tekstu [Ljepota u društvu koje teži biti ružno] ukratko smo se dotaknuli takve česte nemogućnosti umjetnika da u potpunosti izađu iz okvira koje žele kritizirati. Let 3 svakako spada u tu kategoriju, što osim paradoksalne i indikativne javne podrške zamrloj političkoj stranci od navodnih avangardista (https://m.facebook.com/permalink.php?story_fbid=10159444319211385&id=46059676384) iskazuju i klišeiziranim vulgarnim motivima s dječjeg igrališta, koji danas mogu sablazniti valjda još samo klasične medije. 

Cvijeće koje viri iz stražnjice, brkovi u kombinaciji sa ženskom šminkom, simbioza vojničkih i ženstvenih detalja i tome slično podosta su prožvakani motivi koji, u svom sofisticiranijem obliku, sežu do početka prošlog stoljeća - do Marcela Duchampa i njegove poznate brkate Mona Lise. Duchamp je s ostalim modernistima pokušavao razbuditi umjetnički ukus mase koji je zapao u letargiju - u divljenje umjetnosti ne zbog umjetnosti same, već s ciljem iskazivanja svog elitizma i uzvišenosti. Poanta "obrkovljenja" Mona Lise bila je, stoga, motivacija gledatelja da kroz pitanje zašto je ovo ovdje aktivno dopru do Mona Lise/umjetnosti umjesto da joj se dive jer im je to netko naložio. Poanta, pak, banalnih i vulgarnih motiva s Dore nije ništa doli jeftini pokušaj iznenađivanja onih koji za modernistički pokret u umjetnosti nisu čuli, pa im cvijet na krivom mjestu može djelovati zapanjujuće.

Ponavljanje jednostavnih stihova u mantrama također ne pomaže cjelokupnom dojmu, a još manje pomažu plitke i banalne političke poruke iza kojih ne stoji Mona Lisa, odnosno prokazivanje kako Mona Lisa kroz masovnu upotrebu sama može postati klišej, već isključivo ono što njihove nesuptilne riječi kažu. Ako kojim slučajem iz "mali podli psihopat" i "mama, idem u rat" ne možemo zaključiti o "dubokim skrivenim porukama" ove "revolucionarne" pjesme, može nam pomoći naslovna slika pjesme u kojoj grupa drži Putinovu glavu. Ako pak ni to nije dovoljno, možemo poslušati bilo koji intervju pjevača u kojem nam direktno kažu na što se referiraju, te time do kraja nulificiraju bilo kakvu mogućnost suptilnosti, poticanja na promišljanje slušatelja ili univerzalnosti svoje glazbe i poruka. 

Da je Putin "mali psihopat" mainstream u svojoj propagandnoj nepromišljenosti trubi već skoro godinu dana, pa gospoda koja to izgovara u jednostavnom pjesmuljku uistinu ne uspijeva izaći iz ranije spomenutih okvira glazbe i stvoriti nešto moderno ili postmoderno. Dapače, u tome bi više uspjeli ako bi, primjerice, otpjevali kako SAD vodi (još jedan) proxy rat preko ukrajinskih leđa, no nekako sumnjamo da bi ih mediji tada toliko gurali na naslovnice. Valja napomenuti i da je ironija suvremene umjetnosti to što je u izrazitoj želji da izbjegne klišeje klasične umjetničke tradicije i sama postala klišej; rekreiranje toaleta kojeg je Duchamp kontekstualno uspio prezentirati kao umjetnost ekvivalentno je nanovom pričanju iste šale, a današnja je umjetnost toga prepuna. Suvremena je umjetnost, drugim riječima, u svojoj hiperintenciji prema inovativnosti postala neinovativna, pa današnju istinsku kontrakulturu paradoksalno čini vraćanje tradiciji.

Cijeli taj Let 3 neuspješni pokušaj stvaranja modernističke glazbene oporbe može se najbolje razumjeti kroz njihov posljednji nastup u emisiji Nedjeljom u 2. Tamo su, u nedostatku inovativnosti i kreativnosti, još jednom stavljali svoje stražnjice u prvi plan, zbog čega je emisija navodno prekinuta zbog neprimjerenog ponašanja na javnoj televiziji, da bi voditelj emisije prije koju godinu priznao da je sve bilo dogovoreno od prve do zadnje minute, što se najjasnije vidi iz toga što emisija nije prekinuta u 15. ili 35. minuti, već 3 minute prije njezinog regularnog kraja. 

Nekako sumnjamo da bi se Marcel Duchamp našao u poziciji u kojoj ne može smisliti nešto dovoljno provokativno, a istovremeno umjetnički kvalitetno, pa da svoju "inovativnost" mora unaprijed dogovoriti s voditeljem. Svojim dovođenjem u takvu situaciju ne samo da izdajemo umjetnost njezinim svođenjem na prostakluk i mahanje dijelovima tijela, već sami sebe prokazujemo kao šarlatane čak i u kontekstu anti-umjetnosti koju navodno predstavljamo.