Ljepota - više od subjektivnog ukusa

"Ljepota je fundamentalna vrijednost - nešto čemu težimo zbog nje same; za čije traganje ne moramo dati nikakav dodatan razlog", rekao je Roger Scruton u svom djelu [O ljepoti], usmjeravajući nas prema viđenju ljepote kao nečeg prema čemu ljudski univerzalno težimo. Ljepota, slijedeći njegovu teoriju estetike, nije nekakav dodatan luksuz za kojim tragaju samo oni s istančanijim ukusom niti se ona može relativizirati isključivo na subjektivni ukus o kojem se, kako danas često čujemo, ne raspravlja. Ona sačinjava inherentnu ljudsku potrebu, koju možemo primijetiti i u zadovoljstvu koje percepcija karakteristika lijepoga bude u svakom čovjeku. Čovjek uživa u harmoniji, redu, proporcionalnosti i sl., jer pomoću njih kategorizira svijet u smislene cjeline, daje mu na važnosti i dovodi ga u red, te tako s njega skida prividni veo indiferentnosti i kaotičnosti. Ljepota, drugim riječima, transformira svijet iz stranog mjesta u koje smo, Heideggerovim riječima, nasumično bačeni u mjesto u kojem možemo pronaći svoj dom. 

Jednu od prvih teza o univerzalnosti ljepote pronalazimo u Platonovoj filozofiji. Njegov se Eros nalazi na razmeđi božanskog i ljudskog - nije potpuno božanski jer se sastoji i od čežnje, kojoj je preduvjet nedostatak, a bogovi po definiciji ne mogu nešto *ne imati*, pa ne mogu ni osjećati čežnju, ali nije ni potpuno ljudski jer konstantno teži uzvišenom. On, dakle, jest u ovome svijetu, ali je i iznad njega, pa i put prema njemu kreće od ovog svijeta te ide prema onom uzvišenom - prema poznatom platonovskom svijetu formi/ideja. Kroz takve Platonove književno-filozofske bravure primjećujemo njegovo vezanje kontemplacije, odnosno mentalnog rada uz istinsku ljepotu, umjesto njezinog traženja kroz kratkotrajno pasivno uživanje u onome što je pred nama.

Možda bi s time bilo dobro započeti i Scrutonovo razdvajanje subjektivnog ukusa od objektivno vrijedne ljepote. "Ukusi se razlikuju", rečenica je koju danas često čujemo, u kojoj, kao i u drugim truizmima, ima istine. Teško je odrediti je li tamno-plavo odijelo objektivno ljepše od sivog ili jesu li romani Dostojevskog estetski ostvareniji od Shakespearovih tragedija - sud o takvim pitanjima jedino i može biti baziran na osobnom ukusu, koji je najčešće nemoguće racionalno-argumentativno podržati. Treba, međutim, imati na umu da i u tim pitanjima pronalazimo nešto univerzalno - težnju k lijepom, pa makar se ona ostvarivala preko različitih stvari. Čovjek (racionalno) *bira* koji će komad odjeće uskladiti s kojim, a ako kojim slučajem upari crno s tamno-plavim, reći ćemo da njegov izbor *ne paše*. Jednako tako, roditelj će djetetu, neovisno o ukusu ijednog od njih, sugerirati da svoje zombijanje na društvenim mrežama povremeno prekine čitanjem klasika. 

Takve bi evaluacije imale utoliko manje smisla kada bi bile bazirane isključivo na osobnim osjećajima - *ne paše* nije isto što i *meni ne paše*, a *moraš* nije isto što i *moraš jer ja volim klasike*. Čak i ako smo, dakle, nesvjesni razloga zašto se tako odrješito pozivamo na te vrijednosne sudove, oni su očito nešto što vrijedi iz perspektive koja nije samo naša. Ovdje također valja napomenuti da današnji česti jeftini pokušaji okretanja društva kontra lijepoga (https://sapereaudecro.blogspot.com/2023/02/o-ljepoti-u-drustvu-koje-tezi-biti-ruzno.html, https://sapereaudecro.blogspot.com/2023/02/let-3-kao-mainstreamov-anti-mainstream.html), koje "progresivci" čine u ime svog rata protiv postojećeg, ustvari nisu izlasci iz mreže objektivne vrijednosti ljepote, već samo njezino okretanje naopačke, odnosno daljnja ovisnost o njoj (daljnja težnja njoj/kontra nje), samo u svom izopačenom obliku. 

Ovo su teze na koje je pucao i Scruton kada je razdvojio subjektivni ukus od objektivne ljepote. Dok ukus teži zadovoljenju naših trenutnih apetita, ljepota je ono preko čega želimo nadići sebe same i svijet kakvim ga u svojoj svakodnevici vidimo. Referirajući se na Schopenhauerovu estetiku, razlika svakodnevnog promatranja svjetovnih objekata - od prirodnog pejzaža do obične šalice kave, i umjetničkog pogleda (onog koje aktivno traži ono lijepo) na njih upravo je u tome što umjetnost pejzaž i šalicu ne vidi kao sredstvo zadovoljenja schopenhauerovske *volje* (bilo to u fiziološkom smislu žeđi ili u apstraktnijem smislu ovladavanja prirodom), već kao na objekt koji je sam po sebi vrijedan promatranja/divljenja. 

Umjetnost, odnosno težnja lijepome, stoga, od objekta čini subjekte; od običnih sredstava čini prozore u nešto veće. Osim što nas inspirira za kreativno djelovanje, ona nas na taj način i duhovno regenerira, nulificirajući naše sebične nagone i dopuštajući nam da se u svijetu izgubimo i tako osvijestimo njegovu smislenost, koje smo prestali biti svjesni jer smo ga vidjeli jednom previše i posljedično objektificirali. Uživanjem u lijepom, dakle, sa svijeta skidamo dosadni veo svakodnevice, probijamo njegovu hladnu darvinističku interpretaciju, te se preko njega penjemo u ono transcendentno. Umjesto biološkog glasanja ptice koja poziva na parenje čujemo melodiju, a umjesto niza boja i linija na platnu vidimo cjelinu slike.  

U svojoj analizi Kafkinih romana Milan Kundera je, između ostalog, pohvalio njihovu poetičnost, u kojoj u klasični kafkijansko-apsurdni svijet autor gotovo uvijek uglavi povremene prozore u ljepotu, kao što je to slučaj s K.-ovim divljenjem djevojci na bunaru u [Procesu]. Njima se savršeno dočarava kako i u stisku onog najružnijeg čovjek može pronaći treptaj lijepoga, a preko njega i trag smisla u naizgled potpuno besmislenom. Pitanje je pritom i pojačava li taj besmisao kontrastom jačinu smisla, kao što slano prije slatkog pojačava osjećaj slatkog. 

Takvi pokušaji pronalaska harmonije vode u još jednu objektivnu važnost ljepote, a to je njezina povezanost s *dobrim*. Mnogi su filozofi pisali o međuigri etike i estetike, pa ćemo se ovdje zadržati na ukazivanju toga da opisani prozori smisla koje ljepota otvara stvaraju čvrsti ideal kojemu čovjek može težiti neovisno o ružnoći stanja u kojem je trenutno. Ljepota, koja u platonovskom smislu teži trajnom i transcendentnom, protuteža je kratkotrajnom zadovoljavanju animalnih potreba, podučavajući nas da se za ono istinski lijepo vrijedi čekati; da je tišina preduvjet potpunog užitka u zvuku; da je razmak između užitaka ono što im daje na vrijednosti; da je strpljivi fokus na detalje nužan. Viktor Frankl je kroz svoje tragično iskustvo nacističkih logora pisao o važnosti tih povremenih prozora smisla u najgorim životnim okolnostima, kao ono što daje snagu i budi nadu, te omogućava čovjeku tu posljednju ljudsku moralnu slobodu koja ostaje čak i onda kad je svaka druga oduzeta. "Prvu smo iskru sreće nakon izlaska", rekao je, "doživjeli vidjevši pijetla s repom od šarenog perja". 

Osim transformacije našeg poimanja svijeta, iz nečeg hladnog i besmislenog u nešto smisleno, i etičke snage proizašle iz takvog osjećaja smisla koji nas nadilazi, težnja ljepoti, Scruton tvrdi, transformira i sam svijet. Vrativši se na ranije spomenute svakodnevne nesvjesne reference na objektivnu ljepotu (ovo *paše* uz ono, ovo ne djeluje ispravno uz ono itd.), čovjek nesvjesno teži lijepome i u tome kako organizira svijet, odnosno onaj dio u njemu od kojeg želi napraviti svoj dom. Stan, kuća, soba, ured ili vrt mogu biti uređeni u drukčijim stilovima - od minimalističko-modernog do barokno-antiknog, no oni će u većini slučajeva biti *uređeni* (tj. težit će lijepom) u nekom stilu. Još jednom se, dakle, moda razlikuje dok je stil trajan. Sama činjenica, drugim riječima, da sobu uređujemo pokazuje kako ljepotom pokušavamo nasumični prostor učiniti našim. Vrt čije dijelove slažemo u uredne i simetrične kolone predstavlja razmeđe divlje prirode, kojoj se divimo kao nečemu većem i jačem od nas, i predvorja našeg doma, koje mora odgovarati našoj unutarnjoj potrebi za redom. Činiti svoju okolinu lijepom znači učiniti ju našom; znači dati joj predznak doma.

Zaključno, ljepota transformira naš odnos prema svijetu i odnos svijeta prema nama, pročišćavajući pritom i naš moralni kompas kroz uzdizanje ideala u ne-idealnim uvjetima. Ako nam se, stoga, koji put za večerom s prijateljima omakne rečenica kako je ljepota samo u oku promatrača, trebali bismo se podsjetiti da je onaj tko je uredio stol za tu večeru - pazeći na urednost, sklad i simetričnost ukrasa i posuđa, djelovao prema težnji koja je prisutna u oku i srcu svakog. 

Primjedbe

Objavi komentar