O proratnom deliriju

O "skandaloznom" Putinovom govoru možemo čitati po svim mainstream medijima, pa ćemo se ovdje prisjetiti nekih alternativnih ciljano prešućivanih činjenica o trenutnoj tragično-ratnoj svjetskoj situaciji.

2014. godine ukrajinska je vlast svrgnuta pučem koji su javno podržali američki dužnosnici. Nejasno je točno kolika je bila njihova umiješanost u samu organizaciju puča, no sjetivši se koliko je puta američki ratni stroj po svijetu katalizirao ratne revolucije, kockajući se u ime vlastitih interesa sudbinama milijuna ljudi, te znajući da je američka dužnosnica V. Nuland preko telefona doslovce najavila tko će nakon puča preuzeti ukrajinsku vlast - kao da se radi o izboru momčadi treće hrvatske lige, a ne o neovisnoj demokratskoj državi, možemo spekulirati da njihova uloga, blago rečeno, nije bila mala. 

Nakon ratovanja na Krimu potpisan je mirovni Minski sporazum, za koji je tadašnja njemačka kancelarka prije koji mjesec izjavila da je pri potpisivanju bila svjesna da on neće biti uspješan, no da je Ukrajini trebalo vremena da se oružano pripremi (https://english.almayadeen.net/.../merkel:-minsk...). 

SAD su masivno povećale slanje svog oružja Ukrajini od kada je vlast preuzeo trenutni predsjednik Biden (https://www.npr.org/.../1075.../ukraine-lethal-aid-us-russia), te su se oglušile na svaki diplomatski poziv na adresiranje takvih poteza od strane ruske diplomacije - nešto što je vrlo vjerojatno moglo spriječiti trenutni sukob ili ga barem umanjiti do razine u kojoj cijeli svijet ne bi morao strepiti od nuklearne apokalipse. 

Zelensky je sa svojom umobolnom proratnom retorikom započeo puno prije nego što su ukrajinske granice napadnute, što je uključivalo, iz aspekta realne politike, njegove nebulozne najave ulaska Ukrajine u NATO (https://twitter.com/ZelenskyyUa/status/1404512788966514689) - naravno, bez da se pritom o tome diplomatski razgovaralo s istočnim proruskim dijelovima zemlje, što su njegovi američki patroni javno pozdravili (https://www.reuters.com/.../ukrainian-president.../). 

Pritom treba imati na umu i da mi ne znamo koliko je u periodu između 2014. i 2022. granata palo na istočni dio Ukrajine niti koliko je ljudi poginulo, jer Rusi taj broj vrlo vjerojatno uvećavaju dok ga zapad u potpunosti prešućuje. Rat, dakle, svakako nije započeo 2022. godine, već obojanom revolucijom davne 2014.

U cijeloj ovoj tragičnoj gunguli, koliko god to paradoksalno zvučalo, čini se da je jedini na koga možemo računati da će raditi ono što od njega očekujemo upravo ruski predsjednik, koji interese svoje zemlje i dalje izvršava u maniri vojne poludemokratske velesile kakva Rusija jest. (Ovo, dakako, nije vrijednosni sud o ispravnosti onoga što Rusija radi, već deskriptivno viđenje kako takva zemlja funkcionira i što se od nje može očekivati.) Zapad pak radi sve kako bi signalizirao svoju pseudomoralnu uzvišenost, pa makar se ona ostvarivala preko leđa civila druge zemlje koji su mogli biti spašeni s par sati smislene diplomacije, dok u stvarnosti beskrupulozno nastavlja sa svojom američko-poslušničkom ratno-provokatorskom strategijom. 

Što bi točno za zapad bio pozitivan ishod ovog sukoba ostaje nejasno. Na svako takvo pitanje koje se postavi američkoj eliti ona odgovara svojim klasičnim signaliziranjem vrlina "borimo se dok Putin ne padne" i sl., no iz perspektive nekoga tko na svijet ne gleda kroz oči naivne tinejdžerke kojoj je važnije dokazati da je u pravu nego postići mir ili kroz oči psihopatskog ratno-profitabilnog stroja, takav Putinov pad ne bi označio ništa osim gledanja u oči obezglavljenoj poludemokratskoj nuklearnoj velesili s oružanim dometom na cijelu Europu. Nejasno je i odakle naivnom zapadu ta slijepa nada da će nakon Putina na vlast u Rusiji nužno doći netko tko je od njega bolji. 

Izgleda da kao društvo i u tome fluktuiramo iz jednog u drugi ekstrem; istovremeno na sve rusko gledamo kao da je proizašlo direktno iz Sotonine jazbine i naivno se nadamo da će se svi problemi te Sotonine jazbine riješiti svrgavanjem Putina. Ruski će građani valjda, po uzoru na Ukrajinu 2014., čudesno progledati i shvatiti da bi im ipak bilo bolje da im neki američki izabranik vodi državu. Čini se naivno do bola, ali o tome ćemo brinuti kad ratni stroj koji vuče konce na našoj strani svijeta do kraja omasti brk. 

No dobro, ionako je najvažnije da rakete ne stignu do luksuznih nuklearnih skloništa vašingtonskih elita koje iza tog stroja stoje. Civili su, kako povijest uči, samo pijuni na šahovskoj ploči.