Tehnologizacija ljudskog uma

U podosta smo se tekstova dotaknuli fenomena krajnje tehnologizacije društva i pojedinca, referirajući se često na evidentan problem bržeg razvijanja tehnologije od našeg konceptualnog poimanja što sve taj razvitak sa sobom nosi. Neplanirane su posljedice neizbježne čak i u kontekstu najboljih tehnoloških dostignuća, a nemogućnost zakonske i regulatorne zaštite od njih, budući da zakoni kaskaju za tehnološkim napretkom skupa s čovjekovim percipiranjem rapidno razvijajućeg svijeta oko sebe, uvećavaju šanse zloupotrebe tih dostignuća - primjere čega smo iz prve ruke mogli gledati kroz posljednje 3 godine (https://www.abc.net.au/news/2022-11-26/china-plan-for-national-digital-health-code-system/101690448?fbclid=IwAR3NeCB6z8yhJysdNTXaX4FFsDyNd834lI3eGeOGPvAnXohU9Wcl0Fe6ucA). U ovom ćemo se tekstu dotaknuti odnosa pojedinca i tehnologije - ne iz aspekta čovjeka koji tehnologiju koristi na krive i/ili štetne načine, već na to kako i sama tehnologija kao ne-pasivni subjekt utječe na čovjeka. 

Tehnološka rješenja sama po sebi ne poznaju skrušenost i opreznost prilikom suočavanja s problemima. Razvijena umjetna inteligencije može djelovati uz dozu shvaćanja zakona neplaniranih posljedica, no ona će svoj zadatak bez okolišanja izvršiti slijedeći dane parametre. Stoga, ono što su prošle generacije prepoznavale kao sveto - kao ono čega grešna ljudska ruka nije dostojna, u tehno-centričnom svijetu, u kojem se sve svodi na utilitarnu vrijednost, više ne postoji. Zauzimanjem sve većeg dijela našeg umnog prostora, takav se tehnološki pogled uvelike usadio u naše društveno djelovanje, transformirajući društvo iz civilne zajednice sagrađene od pojedinaca koji su u permanentnom dijalogu u kolektivistički tehno-slični stroj u kojem oni s vrha monologom nameću ostatku društva što sve moraju "pod hitno" riješiti (https://www.weforum.org/agenda/2016/01/the-fourth-industrial-revolution-what-it-means-and-how-to-respond/). 

Politika postaje opasna kada se njeno djelovanje primarno promatra kroz jednadžbu *problem-rješenje*, jer naše limitirano ljudski grešno shvaćanje u pravilu nema kapaciteta shvatiti cjelinu problema niti biti sigurno da osmišljeno rješenje neće uzrokovati mnogo veće nove probleme. Beskrajno je takvih primjera kroz povijest; poznata je francuska revolucija svim snagama udarila na inherentne boljke apsolutističke vlasti, da bi nova "demokratska" država završila još krvavijim totalitarnim terorom. Pritom, duhovni nemir koji trenutno kolektivno osjećamo, a koji je potpomognut konstantnim online drogiranjem, otvara vrata neuspješnim traženjima mira i smisla preko takvih političkih *problem-rješenje* akcija, umjesto da politika služi kao hladni mehanizam kojim se stvara platforma u kojoj pojedinci mogu samostalno njegovati svoje mikrokozmose, u njima vlastoručno pronalaziti egzistencijalni mir, te težiti ostvarenju suživota s drugim pojedincima koji ne samo da prizivaju drukčija rješenja, već i probleme pronalaze u različitim stvarima. Čini se da nikad nismo imali više informacija nadomak ruke i nikad manje potrebnog odmaka kojima bi ih mogli staloženo i smisleno strukturirati i shvatiti; posljedično, nikad nije bilo više virtualnih ideoloških "boraca za pravdu" i nikad manje onih koji su istinsku pravdu - onu baziranu na različitosti stavova i pojedinačnih svjetonazora, sposobni definirati i u njenu obranu stati. 

Društveno-političkim problemima se, dakle, još jednom pristupa na utopijski način, koji za cilj ima sveobuhvatno i besprijekorno ostvarivanje zacrtanih ciljeva, bez kritičnog pristupa postavljenim ciljevima i sredstvima kojima se oni planiraju ostvariti, te bez svijesti da određeni društveni fenomeni nužno moraju ostati "neriješeni" - bez svijesti da težnja savršenom društvu u pravilu vodi samo u savršeni pakao. Britanski filozof Michael Oakeshott takve je društvene modele nazivao ideologijama; kolektivističkim setovima ideja čiji je cilj dati opravdanje, kroz stvaranje prividnih hitnih slučajeva, ljudima koji iza njih stoje da povećaju svoju moć i preuzmu društvene uzde. Komunizam, fašizam i nacizam prošlog stoljeća klasični su primjeri takve strahotne ideologizacije društva, a današnji progresivno-globalistički tehnološki nastrojeni nalogodavci na sličan način ne prepoznaju opasnost svoje društveno-političke metode "moramo učiniti x ili će društvo doživjeti apokalipsu" (https://www.novinite.com/articles/208021/Bill+Gates+Warns+Humanity+of+New+Apocalypse%2C+Bioterrorism+and+Climate+Change, https://www.independent.co.uk/news/business/comment/george-soros-coronavirus-interview-trump-eu-pandemic-a9508186.html). 

Nadalje, ovisnost o tehnologiji u koju je velik dio našeg društva upao, a da toga nije ni svjestan, olakšava medijima i ostalim ideološkim glasnicima da bez problema nameću svoju viziju svijeta koja često u potpunosti odstupa od fizičke stvarnosti. Čovjeku koji svoje dane većinski provodi u virtualnom svijetu lakše je prodati podobne službene narative, jer je od stvarnog svijeta, s kojim bi onaj virtualni mogao usporediti i posljedično demantirati, odcijepljen svojom neprepoznatom ovisnošću o virtualnom. Šetnja po rivi u manipulativnom online prostoru tako prestaje biti šetnja po rivi i postaje bioterorizam (https://www.vecernji.hr/vijesti/ovako-je-danas-izgleda-splitska-riva-ignorirali-upozorenja-1453464), jer su propagandni glasnici preko svojih ekrana to tako definirali i tu definiciju proširili poslušnim ovisnim konzumentima. Poruke "ostanite doma", koje se mogu preformulirati u "ostanite uz ekrane i pratite polukoherentne nastupe stožera i sadomazohističke medijske brojače bolesnih", iz današnje perspektive uistinu djeluju kao da su imale prešućeni nastavak "jer ćete inače shvatiti da vas lažemo". I međuljudski odnosi takvom fiksiranošću na virtualno gube na vrijednosti, ne samo preko smanjene empatije kao posljedice manjka stvarnih interakcija (https://www.livescience.com/51392-will-tech-bring-humanity-together-or-tear-it-apart.html), već i preko zapadanja u klasični ljudski obrazac tribalizma, odnosno dehumanizacije "onih drugih" - preko tipkovnice i pod velom ekrana se, naime, iznimno brzo i efikasno može reducirati svog susjeda na širitelja virusa. 

"Budući da se zlo današnjeg vremena odbija dubinski pozabaviti bilo čime što je ikad mučilo čovječanstvo, treba se zapitati kako to da su, uz sav naš napredak u kontekstu tolerancije, medicine i tehnologije, uz svu našu brigu za život i zdravlje, izmišljeni čudovišni strojevi destrukcije, koji bi bez problema mogli uništiti cjelokupnu ljudsku rasu", pitao se Carl Jung u vrijeme hladnoratovskog zveckanja nuklearnim oružjem, čije jezive zvukove nažalost slušamo i danas. Naivni odgovor na njegovo pitanje najčešće glasi da pojedini zli ljudi imaju potrebu za ratovima te da su, stoga, pod njihovom palicom usavršena sredstva ratovanja. Povijest, međutim, uči da ratovi imaju udio u svakoj etapi ljudskog postojanja, što nas pak više usmjerava prema Jungovom viđenju zla ne kao fenomena manihejski kreiranog od strane partikularnih iskvarenih grupacija, već kao sklonosti prisutne u svakom čovjeku. U svakom je pritom prisutna i sklonost dobru kao antitezi zla, no ono se uz zlo, kako je rečeno, često dihotomijski utjelovljuje u *nas dobre* koji se bore protiv spomenutih *onih drugih zlih*. Tehnologija pripomaže toj urođenoj ljudskoj tendenciji tako što ljude zatvara u sebi podobne virtualne eho-komore jednoznačnih stavova. U neku je ruku, stoga, uspješno prodavanje globalne proratne priče bilo neizbježno, jer druga strana koju treba "pobijediti" ionako nije dio "našeg svijeta", odnosno našeg online perceptivnog prostora (https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/03/out-of-mainstream.html).

Termin "tehnologije" koji je korišten u ovom eseju na nekim mjestima treba shvatiti figurativno; tehnologija, naime, nije svjestan agent o kojem se može govoriti da svojevoljno "pripomaže" nečemu ili "ne poznaje" nešto. No to ne znači da, osim što svijet mijenja kroz grešne ljude koji njome barataju na opasne načine, tehnologija svojim ogromnim značajem pasivno ne utječe na ljudski um i nanovo formira okvire kroz koji on interpretira svijet, društvo i njihove fenomene. Zaboravljanje nužnosti skrušenosti pred širokodruštvenim promjenama, profaniranje stvari koje su naši preci s razlogom sakralizirali, deificiranje svjetovnih društveno-političkih mehanizama, olakšavanje nametanja lažnih vizija svijeta kroz virtualne manipulativne okvire i smanjene empatija i humanost koje rezultiraju stvaranjem opasnih tribalističkih (online) eho-komora samo su neki od načina na koje tehnologija perfidno preuzima naš um i mijenja obrasce po kojima on funkcionira, a da mi toga nismo ni svjesni. Prosta činjenica da virtualni svijet ima toliku potenciju da nas svakodnevno može bez naše volje uvući u sebe te odvući od stvarnog svijeta, što je svatko od nas doživio kada je "samo jedan pogled na mobitel" rezultirao bezumnim dugotrajnim surfanjem, trebala bi nas zabrinuti te ukazati koliko smo pred tim tehno-progresivnim strojem nemoćni, odnosno koliko se brzo izokreće odnos gospodara i sluge između nas i tehnologije.