Snaga prirode kao podsjetnik na ljudsku nemoć

Današnje bi nevrijeme moglo poslužiti kao podsjetnik da postoje stvari koje su veće od nas i koje naš limitirani um nije u stanju predvidjeti. Naravno, političarima će danas biti puna usta toga kako je ovakvo nevrijeme nezapamćeno te kako se za njega nije bilo moguće pripremiti, no tu će retoriku ubrzo zamijeniti starom, ponovno nas pozivajući da pristanemo na njihovo daljnje povećanje moći "u ime naše sigurnosti od ___________" (ubaci riječ: virusa, klimatskih nepogoda, govora mržnje, nasilja itd.). Danas će se, dakle, pokrivati ušima tvrdeći da ovo što se događa nadilazi njihovu odgovornost, no sutra će još jednom tražiti da pristajemo na njihove radikalne distopijske antidemokratske poteze, jer će nam upravo njima poboljšati živote (kako kaže ona poznata mantra, nećemo imati ništa i bit ćemo sretni). 

Prisutna laž pritom nije samo u tome da svoju moć povećavaju za naše dobro, već i u tome što ono nerješivo prikazuju kao rješivo. Govor mržnje, primjerice, nemoguće je iskorijeniti iz ljudskih odnosa neovisno o tome koliko regulativa država na njih nametne. Dapače, što je više regulativa, to se više oko određenih narativa stvara tabu i fantazma, što paradoksalno povećava šanse da će oni biti izrečeni. Način na koji se civilizirani svijet naučio nositi s mržnjom jest kroz implicitne i eksplicitne društvene znakove koje jedan drugom dajemo i kojima jasno naznačujemo što je u našoj okolini prihvatljivo, a što ne. Miješanje države u tu sferu ne samo da neće riješiti problem, jer će zlih ljudi i mržnje uvijek biti, već će i stvoriti ogroman novi problem preko omogućavanja vlasti da proizvoljno procjenjuje što je govor mržnje i pod tom krinkom vrši represiju i cenzuru. 

Slična priča je i s klimatskim promjenama - kao što smo danas imali nepriliku vidjeti, nitko ne može uspješno zauzeti ulogu suvremenog vrača koji najavljuje što je Majka Zemlja spremila za nas. Nepogode su neizbježni potencijal i takvima će ostati neovisno o tome koliko društvenih žrtava položimo na oltaru ekološke ideologije koja lažno obećava spas od apokalipse ako joj se poklonimo. To ne znači da se oko navedenih stvari ništa ne treba poduzeti, no prilikom poduzimanja krucijalno je znati da je društvene stvari neusporedivo lakše uništiti nego poboljšati, te da jedino s takvom skrušenošću pred svojim neznanjem, egzistencijalnim kaosom i povremeno neizbježno korumpiranim političkim vlastima možemo nastavljati postepeno optimizirati svoju okolinu, a da pritom ne uništimo i ono malo što smo do sada izgradili. 

Konkretiziramo li navedene teze, možemo se upitati neka od sljedećih pitanja;

1) zašto višemilijunski "Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama" nije nikoga upozorio na ono što se događalo u Zagrebu? Nisu li upozorenja nas i ostalih "rubnih portala" da će takav sustav, napravljen pod spomenutom krinkom zaštite, primarno služiti za sijanje straha, panike i stvaranje kriza koje pogoduju vladajućima - na sličan način kako su to činili i s kovidom? Koliko je svatko od nas od svojih usta izdvojio za taj sustav čija nam je implementacija nametnuta odozgo - iz stranih globalističkih centara moći?

2) Zašto je glavni grad RH, članice pseudosvete EU koja "brine za svoje članice i njezine građane", i dalje u ruševinama 3 godine nakon potresa, zbog čega svaki imalo jači vjetar predstavlja opasnost za građane? Je li moguće da vlasti koje su nam se toliko miješale u život "zbog naše sigurnosti" nisu sposobne riješiti niti one stvari koje su u njihovoj direktnoj nadležnosti, kao što je sanacija glavnog grada? 

3) Zašto gradonačelnik tog grada danas lupeta kako se na ovo nitko nije mogao pripremiti, a kada je bio u oporbi nakon jedne od sličnih vremenskih nepogoda jasno je implicirao da je poplava u nadležnosti vodstva grada (link u komentaru)?

4) Hoće li suvremeni vračevi, tzv. klimatsko-meteorološki stručnjaci koji najavljuju apokalipsu kao alternativu poslušnosti prema njihovoj ideologiji, danas priznati svoje neznanje i nemoć pred nasumičnim silama prirode ili će se danas povući, a sutra opet glumiti da mogu davati precizne prognoze o tome kako će svijet izgledati za 200 godina ako nastavimo biti neposlušni?

***

Volimo si tepati da živimo u racionalnom tehno-znanstvenom vremenu. U vremenu smo, međutim, u kojem male skupine moćnika donose neopovrgljive odluke i nameću ih cijelom svijetu bez da za njih i na koji način snose odgovornost, u kojem nas se poziva na apsolutnu poslušnost kako svojim kritičkim umom ne bi naštetili utopiji koja nas čeka iza ugla, a koju nam upravo vladajući mogu donijeti, u kojem im se klanjamo jer svoje nebulozne premise "dokazuju" time što za njih postoji "stručni konsenzus". Taj se konsenzus nekada stvarao vračevima i prorocima, a danas se vračevi i proroci prozivaju stručnjacima, pa im, eto, racionalan moderni čovjek može nepobitno vjerovati bez da si oduzme svoju "naprednost".