Uzroci i začeci UN-ovog antidemokratskog utopizma

UN je zaslužan za prvu konkretizaciju teorijskog koncepta *prirodnog prava* (https://sapereaudecro.blogspot.com/2022/05/o-prirodnom-pravu.html), koje štiti ljudsko dostojanstvo i u čovjeka usađuje prava koja su neotuđiva neovisno o društveno-političkom kontekstu u kojem se čovjek zatekao. Ta se konkretizacija dogodila u zaleđu 2. svjetskog rata kroz poznatu UN-ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Gledajući kako UN trenutno djeluje, fokusirajući se pritom ponajviše na globalističku, anti-supsidijarnu i uvelike utopijsku prirodu svojih planova, valja se zapitati kako je moguće da organizacija koja je prva pravno iznjedrila inherentnu zaštitu pojedinca sada djeluje prema sličnim obrascima onih sistema od kojih ih je ranije štitila te zbog kojih je kao organizacija u velikom dijelu i nastala. Prije analize antidemokratskog sjemena perfidno uguranog u UN-ove temelje, argumentirat ćemo i zašto smatramo da UN danas treba shvaćati kao antidemokratsku organizaciju. 

Poznata UN-ova Agenda 2030. zoran je prikaz onoga što je britanski filozof Roger Scruton svojevremeno nazivao prepakiravanjem socijalizma u ljudska prava. Scruton, naime, ukazuje kako su se spomenuta prirodna ljudska prava, ona koja u čovjeka usađuju njegova esencijalna prava na život, dignitet i sl., na zapadu s vremenom počela širiti na sve veći broj društvenih fenomena na koje čovjek navodno ima apriorno pravo. Od prava na život došli smo do prava na zdravstveno osiguranje, a od prava na zdravstveno osiguranje, grubo govoreći, do prava na dijete, prava na rodnu slobodu i sl. Takvo guranje (često ideoloških) termina pod kišobran prava, međutim, neizbježno širi i moć države i naddržavnih organizacija odgovornih za njih, koje se u takvim postavkama moraju miješati u sve veći dio života pojedinca kako bi ga "zaštitile". Upravo je takvo perfidno povećanje moći države pod krinkom sigurnosti i društvenog napretka ostvarivao i Sovjetski Savez u prošlom stoljeću, koji je indikativno bio jedan od sudionika propisivanja Deklaracije o ljudskim pravima. 

Tijekom potpisivanja vodila se diskusija, podijeljena između zapadno-demokratskih i istočno-komunističkih sila, oko toga što sve Deklaracija treba sadržavati. Dok su zapadnjaci, slijedeći zapadnjačku prosvjetiteljsko-liberalno-judeokršćansku tradiciju, tvrdili da se njome moraju propisati samo one bazične nepovredive slobode koje onemogućavaju da se pojedinac instrumentalizira od strane vlasti, istočne su se sile, predvođene Sovjetskim Savezom čiji zločini tada još nisu bili opće poznati, tome protivile, ponajviše inzistirajući na izbacivanju slobodnog govora iz deklaracije. Sloboda govora, naime, prema njihovom viđenju, nije smjela biti dopuštena u "ekstremnim slučajevima" - kao što su poziv na nasilje, podrška pobijeđenom nacističkom sistemu i sl. No naravno, kako to obično biva s poigravanjem slobodama "u ekstremnim slučajevima", sovjetski su se ekstremni slučajevi postepeno širili i na ostale sfere, prije svega na kritiku komunističkog sistema. Lenjinova poznata mantra ovdje je primjerena i primjenjiva: ako zabranimo oružane pobune, moramo zabraniti i slobodu govora, jer ideje su ionako moćnije (i posljedično opasnije po vlast) od oružja. 

U jednoj od sljedećih revizija Deklaracije jugoslavenska je delegacija, između ostalih, zatražila da se u nju doda i eksplicitna zabrana "poticanja na diskriminaciju" ili ono što danas najčešće nazivamo govorom mržnje. Tadašnji je zapad napravio golemi propust u neprepoznavanju takvog sustavnog proširivanja državne moći i otvaranja terena za zloupotrebu ovlasti pod krinkom sigurnosti i zaštite, čime je i nesvjesno postavio temelje za megalomanske utopijske planove današnjeg UN-a i svojih političkih nasljednika. Kako su se konkretno takve zakonske začkoljice koristile za opravdavanje jednopartijskih sistema i političkih progona unutar Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i inih, jasno je i bez daljnjeg lamentiranja. Dovoljno je bilo da se netko, primjerice novinar koji piše kritično o vlasti, od iste te vlasti proglasi širiteljem govora mržnje ili protivnikom sistema/napretka da bi legitimno završio u političkom progonu, bez da UN i ostatak zapada imaju pravnu mogućnost na to reagirati. Bila je to prva svojevrsna instrumentalizacija termina "mržnja" s ciljem maskiranja istinskog animoziteta prema neposlušnima i politički nepodobnima. Indikativno je primijetiti i da je tadašnja američka prva dama E. Roosevelt bila jedna od rijetkih koja je prepoznala opasnost ovih dodataka Deklaraciji, rekavši da će totalitarni sistemi neizbježno kršiti srž Deklaracije pozivajući se na njih. Amerika, naime, za razliku od Europe i danas u svojim temeljnim dokumentima ima cjelovitu i nedvosmislenu zaštitu slobodnog govora pojedinca. 

Vratimo li se u sadašnjost, točnije na jedan od posljednjih UN-ovih pamfleta nazvanog "Integritet informacije na digitalnim platformama", primjećujemo da se "govor mržnje" na samo 20-ak stranica koristi preko 50 puta. Govorom mržnje opravdava se cenzura koju tzv. fact-checkeri, većinski financirani iz izvora srodnih UN-u, već nekoliko godina vrše na društvenim mrežama, što je i pticama na grani postalo jasno tijekom covid krize. "Govor mržnje", tvrdi UN, "usporava ljudski napredak". Koliko se često "ljudski napredak" koristio kao opravdanje za neka od najvećih zlodjela vidimo i u ne tako recentnoj povijesti prošlog stoljeća, kada jedna od najgorih demonskih ličnosti ljudske povijesti, Adolf Hitler, piše; "Protivnik ideologije staje na put preduvjetima cjelokupnog ljudskog napretka". Nadalje, pod zaštitu od govora mržnje, odnosno pod spomenuti rastući kišobran "ljudskih prava", koja u stvarnosti udaraju upravo na ono što su prirodna ljudska prava inicijalno predstavljala, svrstava se i rodna ideologija. Posljedično, tvrdnja da je monstruozno i kriminalno to što se djeci po Sjevernoj Americi pripisuje neprovjerena hormonska i operativna terapija u UN-ovim bi očima vrlo vjerojatno predstavljala govor mržnje, na sličan način kako bi to bilo i sa svakim sličnim propitkivanjem službenih narativa, što je pak nepobitno ekvivalentno nakaradnim povijesnim obrascima onih vlasti koje su afirmaciju takvog djelovanja i ugurala u temeljne dokumente naših prava.

Balaševićevim riječima, princip je ostao isti, a sve su ostalo nijanse. Princip UN-ovog djelovanja ostao je isti od kada su komunistički sistemi u njega posadili utopijsko-totalitarno sjeme, koje lažno tvrdi da je apsolutno dobro društvo moguće (a prešućuje da je za to potrebna i apsolutna vlast), samo što se onaj zastarjeli socijalistički utopizam zamijenio ovim našim modernim tehno-centričnim, trans-humanim globalizmom kojeg je utoliko teže pobijediti. Nužno je, stoga, znati skinuti propagandni veo s globalističkih planova maskiranih birokratskim novogovorom u nešto dobro za cijeli svijet. Nužno je znati da su takve utopijsko-dobre stvari već isprobane u povijesti te da su svaki put završile u rijekama krvi. Nužno je znati da današnji utopizmi dijele jednako sjeme s onim prošlima koje je moralan dio civilizacije odavno trebao osuditi i ostaviti u otpadu povijesti.