"15-minutni gradovi": gaženje ljudskih prava u ime ljudskih prava

Roger Scruton svojevremeno je hipertrofiju ljudskih prava na suvremenom zapadu nazvao prepakiravanjem socijalizma u ruho ljudskih prava. Pisali smo već u [Uzroci i začeci UN-ovog antidemokratskog utopizma] o tome kako su bivši komunistički režimi perfidno proširili definiciju ljudskih prava u UN-ovim temeljnim dokumentima, kako bi tim novim začahurenim "pravima" opravdali svoje totalitarno djelovanje. Prihvaćanjem komunističke lingvističke propagande, UN je naivno dao zeleno svjetlo da se zabrana slobode govora nazove "pravom na zaštitu od dezinformacija", a zabrana okupljanja "obranom državne sigurnosti". Staljinistički zameci tog vremena svoje plodove dokidanja ljudskih prava u ime ljudskih prava ubiru i danas. 

U vremenu smo, ne treba zaboraviti, u kojem se do jučer građanima zabranjivalo slobodno kretanje na temelju antidemokratske ucjene na primanje novih farmakoloških proizvoda, u kojem su se otkazi masovno dijelili zbog neposlušnosti prema političkim vlastima, u kojem se privatna imovina blokirala zbog krive riječi upućene vladajućima. Paradoksalno, u takvim okvirima nikad jače napadanih ljudskih prava u modernoj demokraciji pronalazimo i nikad više udruga koje se nominalno bore za ljudska prava. Jedan od izdanaka takvih struktura jest i trenutni gradonačelnik Zagreba, koji će vas, savršeno utjelovljujući suvremenog globalističkog progresivca, udaviti pseudomoralnim laprdanjima o kršenju ljudskih prava u opresivno-patrijarhalnom društvu, a sutra vam poslati dopis da ne smijete napustiti svoj dom bez njegova dopuštenja - naravno, sve u ime zaštite vaših i tuđih "ljudskih prava". 

Tomislav Tomašević ovih je dana javno obznanio da njegova vlast planira pretvoriti Zagreb u tzv. "15-minutni grad". Radi se o konceptu u kojem je, globalističko-pravovjerna verzija kaže, "svaka glavna stavka grada od građana udaljena najviše 15 minuta", a sve s ciljem "ekološke održivosti". Većinski se pritom prešućuje da je taj koncept već zaživio u nekolicini mjesta diljem svijeta, jedno do kojih je i engleski grad Oxford. Iz njegovog primjera jasno možemo vidjeti što uistinu stoji iza te naizgled urbane moderne priče. Tamošnja je gradska vlast, naime, grad razdijelila na zone te počela naplaćivati izlazak građana iz svoje zone i do 10 funti dnevno po vozilu. Kako će se kažnjavati odbijanje plaćanja tih nebuloznih nameta (osim dodatnih kazni) za sada ostaje nejasno, no srž te priče može se sumirati sintagmom uvjetovanja slobodnog kretanja pojedinaca. Društveno trezvenije i politički pismenije vrijeme takav bi potez vlasti okarakteriziralo kao ono što on uistinu jest - antidemokratsko kršenje jednog od temeljnih individualnih prava zapadne civilizacije. Iz tog konteksta valja se vratiti i na 2020. godinu, na onih famoznih "2 tjedna" koja se moramo strpiti s konzumiranjem svojih osnovnih prava kako bismo se uhvatili u koštac s pandemijom. Tih se 2 tjedna ubrzo pretočilo u 3 godine, a posljedice naše naivnosti danas odzvanjaju možda i glasnije nego tada. Riječima G. E. Lessinga, dozvolite vragu samo jednu svoju vlas i (p)ostat ćete njegovi zauvijek. 

Današnje društvo, koje si voli tepati da je racionalnije i progresivnije nego ikad, i dalje suštinski nije svjesno magnitude promjena koje mu se događaju pred očima niti njihovih mogućih posljedica. Naša neshvatljiva naivnost potpomognuta je aktivnom propagandom globalističkih centara moći - istih onih centara koji su koncept "15-minutnog grada" i iznjedrili, te koji su u covid teatru vidjeli, citiramo, "potencijal za velike promjene". Po uzoru na svoje pretke iz prošlog stoljeća, zabranu slobodnog kretanja prikazuju, stoga, kao spas od klimatskih promjena. Paradoks takvih propagandnih verbalnih igrica lako se može prepoznati i u praksi, pa tako primjećujemo da limitiranje kretanja zagrebačkih građana zaziva političar čija stranka iz vanjsko-političke perspektive zagovara pro-migrantsku politiku. Za one koji na zapad žele ući ilegalno i silom gradonačelnik ima pregršt razumijevanja, jer njegove mecene ljude iz ostatka svijeta vide kao oruđe za svoje ideološke i geopolitičke strategije, dok građanima svog grada želi zabraniti napuštanje svog kvarta bez harača. Stvarnost se, naime, kako je ukazao Orwell, u umovima zavedenim totalitarizmom može mijenjati po volji onih odozgo, no taj um može i istovremeno zagovarati dva suprotstavljena stava. Migracije su tako ljudsko pravo ne-europskih migranata, a "migracije" van svoje gradske zone domaćeg stanovništva predstavljaju opasnost za klimu, odnosno napad na ljudsko pravo na zaštitu od klimatskih promjena. Jednostavnije rečeno, dva i dva su pet, no mogu istovremeno biti i šest - kako god partija kaže. 

Hipertrofija u pravilu dovodi do devalvacije, pa je i sustavno gušenje društva novoizmišljenim ljudskim pravima na spolno, rodno i seksualno opredijeljene, na zaštitu od klimatskih promjena, na segregaciju antivaksera i sl. dokinulo mogućnost prosječnog čovjeka da shvati što ljudsko pravo uistinu jest te kada mu je isto oduzeto. Moderan čovjek, stoga, može birati kojeg će biti spola, no nažalost ne može svoje "afirmirano" novo tijelo odvesti dalje od granica proizvoljno određene zone u koju ga je vlast stavila. Ilegalni migranti mogu slobodno prelaziti državne granice, no samo kako bi potom bili getoizirani u gradske zone iz kojih ne mogu izaći. Seksualne orijentacije mogu se mijenjati na dnevnoj bazi, no samo uz nadu da sebi privlačnu osobu mogu naći unutar radijusa od 15 minuta. Zapadno divljanje prividnim slobodama i navodnim ljudskim pravima ovih je godina napravilo puni krug i dovelo nas do prava na slobodu bivanja eksperimentalnim hrčcima ekološki održivih progresivno-globalističkih koncentracijskih logora.