Osjećamo li vjetar promjene?

Izbori u Argentini i Nizozemskoj (uz Italiju i Švedsku) ukazuju na moguću dugo iščekivanu promjenu društvenog narativa. Ukoliko do promjene uistinu dođe, globalističko-progresivna struja neizbježno će postajati sve svjesnija svog postupnog gubitka kontrole nad trenutnim duhom vremena, što će ih potaknuti na brzo povlačenje najhitnijih poteza prije možebitnog gubitka vlasti. U sljedećih godinu dana možemo, stoga, očekivati da će globalističke elite donositi sve radikalnije i panikom obilježene odluke.

Kao takve možemo promatrati i (I) aktualne pokušaje smanjenja utjecaja manjih država u donošenju odluka u EU preko ukidanja veta, (II) planiranje novog ugovora s WHO-om koji bi članice de facto prisilio na kompletnu predaju svog suvereniteta, te (III) nova nastojanja diskreditacije političkih predstavnika izabranih od strane (argentinskog i nizozemskog) naroda etiketama ekstremne desnice. 

Kada se tim očitim naznakama promjene trenda pridoda činjenica da Donald Trump vodi u gotovo svim anketama za predsjedničke izbore sljedeće godine, njihov strah postaje još izraženiji, a on se u američkom kontekstu ponajviše manifestira kroz skandalozni niz podizanja optužnica od strane establišmenta protiv svog aktivnog predsjedničkog protivnika.

Nakon covid teatra, dva sukreirana velika ratna sukoba, prodaje državnog suvereniteta globalističkim organizacijama, te uvođenja štetnih rodnih i drugih ideologija, migrantska politika mogla bi se pretvoriti u kap koja je prelila čašu globalističko-progresivnog djelovanja, budući da je upravo ona ponajviše utjecala na spomenuta velika politička iznenađenja. 

Antidemokratske tendencije se neko vrijeme mogu skrivati pod tepih pandemije ili "napretka" kroz rodnu ideologiju, no činjenica da naše ulice postaju manje sigurne zbog sulude dvadesetogodišnje vanjske politike zapada nitko ne može sakriti, jer sve više europskih građana svjedoči njezinim nasilnim plodovima svaki put kada izađu iz svojih domova. Mainstream mediji pritom dodatno produbljuju jaz između sebe i građana koje bi trebali informirati tako što i dalje iz sigurnosti svojih ureda i pozicija pričaju bajke o multikulturalnosti. 

Kako to obično biva, njihova je poslušnost prema globalističkoj politici prikrivena lažnom empatijom i razvodnjenim pseudohumanizmom. Upitamo li se gdje je ta empatija bila kada su kroz posljednje godine zazivali segregaciju svojih sugrađana te oduzimanje njihovih temeljnih prava, stvari postaju jasnije čak i onima među nama koji su im do jučer vjerovali. 

2024. godina mogla bi biti godina promjene - godina nakon koje se totalitarni eurofilski umovi više neće moći poigravati individualnim slobodama i demokracijom, da bi nakon toga propagandnom taktikom goebbelskovskog tipa oblijepili gradove mantrama o "slobodi, raznolikosti i demokraciji". Neka to bude i godina nakon koje će se donošenje odluka o sudbinama građana vratiti u ruke njihovih legitimnih predstavnika, nulificirajući tako političku relevantnost naddržavnih poltrona iznjedrenih iz globalističke birokratske mreže.

Neka u 2024. zapuhne vjetar promjene koji će svakoga pozvati na odgovornost za svoje djelovanje od one nesretne 2020. naovamo.