Kratki osvrt na relativistički dogmatizam našeg doba

Dosta smo do sada pisali o razlozima aktualnog buđenja totalitarnih zloduha - kako iz teorijske prizme tako i iz praktične, no zanimljivu perspektivu na ovostoljetne neototalitarne tendencije pronalazimo i u napisima Benedikta XVI.

On, naime, tvrdi da postmoderna kultura, koja čovjeka čini tvorcem samog sebe i osporava njegov stvarni izvor (i njegovu posljedičnu stvarnu duhovnu čežnju), iskazuje želju stvaranja novog svijeta protivnog njegovoj istinskoj konstituciji. Takav stav odbijanja samih temelja svijeta, koji se između ostalog jasno iščitava u aktualnom radikalnom odbacivanju temeljne biološke spolne podjele, Benedikt tvrdi, nužno vodi u netoleranciju i totalitarne tendencije, jer bez njih nitko na takve teze ne bi pristao.

Čovjek se, dakle, mora zavesti idejama protiv kojih cijela njegova konstitucija vrišti u zgražanju, a ta se zavedenost mora zaštititi agresivnom netolerancijom i jednoumljem upravo zbog njezine inherentne labilnosti i nekoherentnosti. Ako sagledamo povijest kroz zadnjih stotinjak godina, vidjet ćemo upravo to - jedan sveprožimajući progresivni ideološki kotač koji je pod krinkom napretka na idejnu scenu progurao radikalni relativizam u svakom smislu, nulificirajući tako, postmodernim rječnikom, "zastarjele sveobuhvatne narative", da bi s vremenom taj relativizam neizbježno, ali i isplanirano transformirao u radikalni neodogmatizam. Ta je supstitucija, osim što je bila planska, bila neizbježna, jer čovjekova konstitucija nije napravljena za relativistička vjerovanja. Ukoliko iz njega iskorijenite njegova vrijednosna sidra, čovjek će u svojoj relativističkoj pogubljenosti početi panično tražiti nova sidra u fenomenima kao što su Država, Struka, Znanost itd. 

2020. godina u praksi je srušila maske s postmodernog relativizma i navodne tolerancije koja ide s njim i prokazala ga onakvim kakav uistinu jest - kao lažnu protuljudsku priču, u ime koje su oni zavedeni njome spremni žrtvovati pola populacije, samo kako bi onu drugu pravovjernu polovicu učinili sretnom. Od nepromišljenog zalaganja za "slobodni seks" došli smo do nazivanja predugog gledanja u oči seksualnim napastovanjem, od zagovaranja radikalnih sloboda raznih tipova do pristajanja na zatvaranje zdravih ljudi u logore, a od borbe za prava žena do demoliranja ženskog ideniteta kao takvog.

Radikalna protuljudska sloboda, zagovarana u pogubljenim šezdesetima, kompenzatorno se, dakle, prelila u radikalnu protuljudsku neslobodu koju vidimo danas, u kojoj njezini pobornici istovremeno tvrde (I) da dijete mora biti "slobodno" izabrati svoj spol i (II) da odrasla osoba mora biti neslobodna izaći iz svog petnaestominutnog grada ukoliko tako Država odluči.

Odstranite od čovjeka njegove vrijednosne temelje i od njega možete očekivati samo neočekivano - jedan panični, parareligijski, relativističko-dogmatični i netolerantni koktel nekoherentnih i samoizjedajućih ideja.