VAR soba i dekadencija profesionalizma

Hrvatski nogometni svijet potresla je sudačka afera kada su snimke iz tzv. VAR sobe, koje prikazuju začuđujuće ponašanje sudaca tijekom nekoliko utakmica, iscurile u javnost. Fokus javne rasprave stavljen je na potencijalne sudačke preference prema pojedinim klubovima. S obzirom na to da komentiranje sportskih događaja kao takvih izlazi van gabarita društvene kritike kojom se bavimo, to ćemo pitanje ostaviti po strani te se osvrnuti na jedan drugi fenomen koji prepoznajemo u srži ovih događaja. Naime, ono što bi nas sve, neovisno o našem mišljenju o (ne)pristranosti hrvatskih nogometnih sudaca, trebalo sablazniti kod puštenih snimaka jest način na koji su dotični odrađivali svoj posao. Indikativna je šutnja javnosti na taj, možda i najočitiji aspekt ove priče, pa ćemo u nastavku pokušati odgovoriti zašto je do nje došlo. 

Nasuprot njegovom modernom potomku, modus vivendi srednjovjekovnog čovjeka među ostalim je bio baziran na motu ora et labora. Rad je bio promatran kao neizbježan sastojak ispravnog življenja, gotovo ekvivalentan molitvi. Obje te ljudske radnje težile su iz ovoga svijeta dotaknuti transcendentnost - jedna preko direktnog obraćanja Bogu, a druga preko samousavršavanja koje približava onoj slici koju nam je Bog namijenio. Čovjek je, dakle, osjećao metafizičku odgovornost za svoje (profesionalno) djelovanje. Da je život tada bio neusporedivo teži nego danas u svakom smislu, uključujući onaj ekonomski, ne treba posebno naglašavati. Naravno da je rad uvelike predstavljao i sredstvo zarade za kruh, no on nije bio reduciran isključivo na svoju ekonomsku komponentu, već je, kao i molitva, imao katarzičan učinak na pojedinca.

Iako je u svom originalnom ruhu poražena, ideologija marksizma suptilno je i uspješno neke od svojih glavnih idejnih krakova prenijela u suvremeno društvo. Jedan od njih je svođenje cjelokupnog fenomena ljudskog bitka na ekonomsku borbu. Loš se rad, stoga, u našem vremenu iznimno često opravdava nedovoljno visokim plaćama. Jedna je stvar, međutim, opravdano kritizirati nebulozne poteze naših vlastodržaca kojima demoliraju ekonomiju i sustavno rade na srozavanju kvalitete života građana, a druga svoju ofrljost, nepreciznost i neprofesionalizam gurati pod tepih toga da nam netko nešto duguje, te da bez toga nečega imamo pravo biti nemarni. Štoviše, loša ekonomska slika pojedinih država velikim je dijelom uzrokovana upravo time što je ofrlji rad pojedinaca postao standard. No, kako je rečeno, čovjek nije samo homo economicus, već i filius/filia Dei - misleći tu ne samo na teološku perspektivu, već i širu filozofsku, koja priznaje da u čovjeku postoji poriv za nadilaženjem samoga sebe. U svojoj pjesmi [Graditelji] Henry W. Longfellow dočarava tu sliku opjevavajući stara vremena u kojima se važnost u radu pridavala i najmanjim, čak i nevidljivim detaljima, jer se vjerovalo da bogovi vide sve, uključujući ono što se nama u našoj zavedenosti utilitarizmom čini nebitnim. Primarna motivacija za rad s vremenom je pretvorena iz užitka vlastoručnog približavanja ovog svijeta Bogu u financijske posljedice rada.

Jasno je, s tim na umu, što bi naši preci mislili o psovkama i uvredama izrečenim na spomenutim snimkama sudaca, kao i o cjelokupnom iskazanom neprofesionalizmu. Današnji duh vremena, međutim, trudi se termine kao što su metafizička odgovornost i transcendentnost ostaviti u prošlosti, pa nema verbalnih alata kojima bi artikulirao zašto se njegovo biće zgraža nad čutim bogohuljenjem i prostaklukom. Neprofesionalizam ruši onaj zdravi dio jungovske persone koji svi povremeno oblačimo kako bi se uljudno i dostojanstveno mogli ophoditi sa svijetom oko sebe. Persona sportskog suca omogućava autoritet osobi koja ju utjelovljuje na sličan način kako to čini i slika pravnog suca. Crne halje i perike u slučaju potonjih, koje pravnici u dosta država dandanas imaju obvezu nositi, i formalniji tamni dresovi u slučaju nogometnih sudaca dočaravaju autoritet tih pozicija. Oni koji ih obnašaju u svom bi radu trebali ne samo donositi ispravne trenutne odluke, već i svojim primjerom i staloženošću dobro navoditi događaj sportske borbe/sudskog procesa u cjelini. Njihov način komunikacije s kolegama i sudionicima i općenito ophođenje na radnom mjestu, stoga, imaju precizno određenu formu. Rušenje te forme ekvivalentno je uslužnom djelatniku koji ne podiže glavu s mobitela kada mu mušterija uđe u radnju ili doktoru koji se prema pacijentu ophodi kao prema skupu dijagnoza, a ne kao prema osobi.

Cjelovita ekonomizacija fenomena rada i desakralizacija ljudske odgovornosti za svoje djelovanje rasprostranile su takva neprofesionalna rušenja formalnosti i nulificirale načelo po kojem bi se ona mogla osuditi. Daleko od toga da su naši davniji preci bili savršeni u svom radu, no barem su vjerovali u ideal rada kojemu su mogli stremiti, te prosuđivati koliko je tko od njega udaljen. Demoliranje tog ideala još je jedna chestertonovska ograda koju je moderno društvo srušilo jer je zaboravilo zašto je ona uopće bila podignuta. Bez nje, nažalost, prisiljeni smo pripremiti se na nastavak pada kvalitete svake ljudske djelatnosti te na to da će profesionalne uloge koje smo do jučer s razlogom poštovali danas izgledati onako kako dotične snimke pokazuju. Svojim smo glorificiranjem napretka doveli do dekadencije profesionalizma u svakom obliku, a svojim si arogantnim materijalizmom začepili usta za prokazivanje te dekadencije.